Papir i olovka uvijek su uz mene

Volim pisati, kad mi padne na pamet napišem nešto. Papir i olovka uvijek su uz mene, a inspiracije uvijek imam dovoljno. Sve što nas okružuje, svaki najmanji događaj ili detalj i svaka osoba mogu postati pjesma
Boris Ostojić novo je ime zadarskog pjesništva. Svojim prvijencem “Odjeci tišine i pramenovi sjećanja” predstavio se zadarskoj publici kao zreli pjesnik koji je u naponu svog stvaranja odlučio objaviti svoj rad. Naime Ostojić se pjesništvom počeo baviti još davnih 80-ih godina i od tad pa do danas stvorio je opus od preko tisuću pjesama i 15-ak kraćih psiholoških crtica kako ih pjesnik sam naziva. Na promociji u Gradskoj knjižnici Zadar održanoj prošlog tjedna zbirku je predstavio pjesnik i književnik Slavko Govorčin, a pjesme čitao kazališni glumac Mirko Šatalić.
Poezija odušak nostalgiji
Nakon niza godina u kojima je Boris Ostojić stvarao na nagovor prijatelja, među kojima je i poznati kazališni glumac Mirko Šatalić, Ostojić je konačno objavio prvu zbirku pjesmama. Nakon pozitivnih komentara koje je dobio za prvu zbirku Boris odlučuje objavljivati i dalje, a nešto više o svom pjesničkom putu i planovima za budućnost podijelio je za naš kulturni prilog Donat.
Pišete već jako dugo. Sjećate li se kako je počeo vaš pjesnički put, što vas je nagnalo da se okušate u poeziji?
– Počeo sam pisati zapravo vrlo rano, još kao sedamnaestogodišnjak. Otac je bio diplomat i u tom razdoblju živjeli smo u Ateni. Prva pjesma bila je posvećena jednoj prijateljici iz društva. Tad sam vidio da sam dobar i da mi pisanje ide. Kasnije, poezija mi je bila oslonac u mnogim životnim trenucima. Jedna od najljepših pjesama, koja se nalazi i u ovoj zbirci “Crne oči”, priča o djevojci koja je umrla u cvijetu mladosti, a koja mi je pomogla da se nosim s prolaznosti života.
S obzirom da vam je otac bio diplomat mnogo ste putovali. Kako je to utjecalo na profiliranje vaše pjesničke ličnosti?
– Split, Rijeka, Dubrovnik, Rim, Atena, samo su neka od mjesta u kojima sam živio u svom dijetinjstvu i mladosti. Takav je bio život diplomata i njegove obitelji. Nisam imao stalnu adresu i mijenjao sam poznanstva i gradove, a uvijek me vukla Hrvatska. Poezija je bila odušak mojoj nostalgiji.
Iako i sami kažete da ste pisati počeli još u sedamnaestoj godini, prvu zbirku izdali ste tek sada nakon 36 godina. Zašto ste čekali tako dugo?
– Iskreno rečeno nikad nisam razmišljao o objavljivanju. Svoje pjesme volio sam dijeliti s obitelji i bliskim prijateljima. Često bih im davao neki od svojih uradaka i tražio njihovo mišljenje. Korili su me često jer nisam pokušao izdati ništa, ali vjerujete mi nisam imao volje. Jednom su me pitali je li to bio strah od kritike, ali nije bio strah već jednostavno nedostatak volje jer bilo je to vrijeme mladosti, kasnije su došli i neki životni problemi, a potom i rat. Iskreno u ovih zadnjih godinu dana neki prijatelji, pa i gospodin Slavko Govorčin koji je govorio na promociji, natjerali su me da napravim nešto sa svim tim pjesmama. Predao sam molbu Gradu Zadru i Zadarskoj županiji i kad su mi odobrili sredstva izdao sam zbirku.
Razne inspiracije
Pjesme u prvoj zbirci različite su. Neke su ljubavne, neke misaone, a poneke čak i socijalne. Kako su nastajale, jesu li one prikaz vaših osjećaja? Što vas inspirira?
– Nisu sve pjesme nastale na tragu mojih osjećaja. Ponekad bi mi nešto bilo simpatično na nekom, neki pokret, osmijeh ili neka lijepa riječ i to me bi me odmah inspiriralo da napišem pjesmu. Ponekad je to nešto drugo. Jednom prilikom išao sam vrlo rano na posao preko zadarskog mosta. Vani je bila ciča zima. Iznad mene je letio galeb s rasponom krila mnogo većim nego što je uobičajeno. Kako je puhao levanat, čitavo vrijeme koje sam ga gledao on nije mahnuo krilima nego je plovio na vjetru. Kad sam stigao na posao prvo sam napisao pjesmu. Ona je uvrštena u zbirku pod nazivom “Dovijeka”. Na žalost svaki čovjek u životu ima i neka crna razdoblja kad proživljava teške periode pa su i na tom tragu nastale mnoge pjesme.
U zbirci je svoje mjesto našlo 50-ak pjesama, ali vaše stvaralaštvo je mnogo veće. O koliko pjesama se radi i kako ste izabrali baš ovih pedeset?
– Pošto pišem već 36 godina u tako puno vremena nakupilo se toga. Sad mi je drago da sam ih sve sačuvao i spremao u koverte i ladice. Danas u tim kovertama i ladicama ima preko tisuću pjesama. A to kako sam odabrao baš ove pjesme je jedno jako zanimljivo pitanje. To isto pitanje postavili su mi u tiskari gdje su mi tiskali zbirku i ja sam im odgovorio ovako. Uzeo sam nasumce jedan snop od dvjestotinjak pjesama i izabrao ovih pedeset koje sam priredio. Dakle izabrane su sasvim slučajno.
Čitavo ovo vrijeme koje pišete jeste li ikad razmišljali da pošaljete neku pjesmu na natječaj ili u neki časopis. Je li vas itko uputio na to?
– Samo mi je jedan kraći sastav završio na natječaju. Bio je napisan na satu hrvatskog jezika i moj profesor se tako oduševio da ga je posalo na jedan od natječaja srednjih škola. S tim sastavom o rodnom otoku osvojio sam drugo mjesto. Tad sam imao petnaest godina. No kako smo putovali dosta zbog očeva posla nisam nikad razmišljao o nečem takvom. A može se reći da me još davno netko poticao da se pokrenem i učinim nešto. Nikad neću zaboraviti razgovor s našim pokojnim pjesnikom Manđom koji je bio kritičar, novinar, pjesnik i pisac. Sjedili smo u jednom kafiću i ja sam mu pokazao desetak svojih pjesama. Pročitao je tih desetak pjesama onako usput u kafiću i rekao mi je: “Pa ovdje čovjek ne treba ništa ni popravljati. Zašto vi ništa ne radite?”. To je bilo prije 27 ili 28 godina. Eto toliko mi je trebalo da poslušam njegov savjet.
Jeste li ikada imali stvaralačku krizu?
– U svih ovih 36 godina imao sam samo jedan period od osam mjeseci kad nisam napisao zapravo ništa. Stajala je na jednom komadu papira jedna rečenica osam mjeseci. Jednoga dana od nje je nastala pjesma.
Nevezan stih
Jeste li imali uzore u svom stvaralaštvu?
– Prije sam dosta čitao, a u zadnje vrijeme neprestano prebirem po svojim pjesmama ne bih li nešto izmijenio ili novo napisao, ali nikada nisam imao baš uzor za pisanje. Kad sam započinjao strahovito sam volio Lorcu i od hrvatskih pjesnika Tina Ujevića. No ipak mislim da moje pjesme nisu na njihovom tragu, možda jednom, tko zna. Ovo su neke moje sličice iz života, neka zapažanja. Mnogi ljudi govore mi da ja zaista jesam pravi pjesnik no još mi je teško u to povjerovati.
Što reći o vašem stilu?
– Radi se o jednom potpuno slobodnom nevezanom stihu za koji sam s godinama uvidio da mi odgovara. Od svih mojih pjesama samo dvije nastale su u formi soneta, a dvije su u dijalektu. Uvidio sam da mi to ne odgovara i vratio sam se slobodnom stihu. Možda su i te pjesme dobre, ja ne mogu suditi jer čovjek je neprestano nezadovoljan dok piše. Rijetke su pjesme koje sam napisao da da zaista mislim da su dobre. Čovjek je sam sebi najveći kritičar.
Osim poezije imate i petnaestak kraćih crtica u prozi. Kad su one nastale i kako to da se niste nastavili baviti prozom?
– Te proze nastale su negdje između 1988. i 1997. godine. Zovem ih psihološkim crticama jer to su bili neki momenti u kojima se nisam osjećao dobro ili bih bio izuzetno tužan i tad bih napisao nešto što nema veze direktno s tom situacijom ali ta crtica nastala bi kao odraz mog tmurnog raspoloženja. Nisam siguran da mi odgovara takvo pisanje, ali ako budem slijedećih godina objavljivao vjerojatno ću ih objaviti izmješane s pjesmama u nekoj zbirci jer i one su dio mene.
Kakvi su vam planovi za daljnji rad? Možemo li očekivati još koju zbirku?
– S obzirom da imam toliko materijala želja mi je da iduće godine, ako bude moguće, objavim jednu, a možda čak i dvije zbirke. Imam pjesama različite tematike koje, iako su nastajale paralelno, bi se mogle podijeliti u neke određene cikluse. Tako da bih volio objaviti jednu zbirku koja bi bila samo ljubavne tematike ili slična kao ova zbirka, a jednu koja bi obuhvaćala samo pjesme o nepoznatom i poznatom, ljudima i gradovima koje sam susretao i gdje sam bio za vrijeme života. Ovu prvu zbirku podijelio sam besplatno svima koje znam te po knjižnicama. Nisam htio ništa iz razloga jer su meni svi izišli u susret i besplatno pomogli pa sam tako i ja u tom duhu podijelio svoju zbirku besplatno.
I na koncu iako imate mnogo materijala za objavljivanje pišete li i dalje sad kad ste konačno objavili prvu zbirku pjesama?
– Od kad sam pripremio ovih pedeset pjesama prije nekih desetak mjeseci, od onda vjerujem da je nastalo stotinjak pjesama. Eto, volim pisati, kad mi padne na pamet napišem nešto. Papir i olovka uvijek su uz mene, a inspiracije uvijek imam dovoljno. Sve što nas okružuje, svaki najmanji događaj ili detalj i svaka osoba mogu postati pjesma.

Bilješka o piscu

Boris Ostojić rođen je u Rijeci 1957. godine. Uz oca diplomata život je proveo u Splitu, Rimu, Dubrovniku, Ateni i Zadru u kojem živi od 1979. godine. Piše od sedamnaeste godine, ali prvijenac “Odjeci tišine i pramenovi sjećanja” objavljen mu je tek 2010. godine. Pisac je podrijetlo otočanin pa se tako među njegovim pjesmama pojavljuju i otočki motivi. Osim otoka pjesnik pjeva o ljubavi, ratu, siromaštvu, prijateljstvu, zaigranosti i svakodnevnim malim stvarim koje zaokupljaju njegovu pjesničku maštu kako bi ih on pretočio u kvalitetne pjesme. Osim pjesama u svom opusu ima i petnaestak kraćih proza koje sam naziva psihološkim crticama.