Jedini mogući smak je pomicanje Zemljine kore

Trenutačno nikakav meteor nije na Zemljinoj putanji, a i zagađenje premda u porastu, nije još poprimilo tolike razmjere. Najavljeno podizanje razine mora, osim što ne bi bilo smak čitavog svijeta, mjeri se još isključivo u centimetrima, tako da se postavlja pitanje što bi se to uopće 2012. moglo dogoditi?
Smak svijeta ponovno je “na tapetu”. Zanimljivo da antički narodi nisu previše pridavali pozornost takvim pričama, a pogotovo im nisu određivali neke datume no od početka 1000. godine kada je prvi put dospjela u žarište onodobne javnosti, tema ili strahovanje od smaka svijeta nije prestala biti potpuno aktualna. Tisućitoj godini slijedile su mnoge, od kojih neke nisu bile ni “okrugle”, no broj im se svakako počeo sve više množiti u dvadesetom stoljeću te posebice s približavanjem godine kojoj se po aktualnom računanju vremena pridaje broj 2000. No, i dvije tisućita, kao i predhodujući joj opasni datum 9. rujna 1999. niti prijetnja “milenium bugom” nisu donijele ništa nova ni istoku niti zapadu. Pomicanje na 2001. pa i 2002. što se također moglo čuti također se pokazalo ispraznim. I taman kad bi se moglo pomisliti da su teoretičari propasti svijeta zapali u stvaralačku krizu, počela su sve glasnija šuškanja o novom sudnjem danu, ovaj put bi to trebao biti 21. prosinac 2012.
Datum, ipak, nije izabran slučajno. Na njega upozorava kalendar drevnog indijanskog naroda Maya koji su vrhunac svoje civilizacije doživjeli 8. do 10. stoljeća, dakle prije dolaska Europljana. Dio njihove zaostavštine očuvan je preko drugih indijanskih civilizacija srednje Amerike, a dio je očuvan na kamenim spomenicima i poslije dešifriran. Od toga je doista najzanimljiviji kalendar koji pokazuje veoma visok stupanj razvoja kako astronomije, tako i matematike.
Kalendar Maya odavno zbunjuje znanstvenike jer ako se i izbjegne odgovor na pitanje na njegovo podrijetlo i astronomsku preciznost, ostaje ono o samoj svrsi takvog gigantskog podhvata. Maye su, naime, imale tri kalendara: Sunčev, Mjesečev i Venerin, također su računali cikluse Jupitera i Saturna, a u preciznosti podatka o točnom trajanju godine približili su se idealnom više od ijednog starog naroda; njihova je godina trajala 365,242 što je samo za 0.0002 sekunde duže od današnjih mjerenja temeljenih na atomu cezija.
Zamršeni ciklus preklapanja različitih kalendarskih odnosa bio je kod Maya sređen i smislen i imao je vrhunac u “baktunu” ili ciklusu koji je obuhvaćao 144.000 dana. Razdoblje od 13 baktuna bio je “Zemljina dob” i kad se on završi dolazi do kraja, odnosno novog početka svijeta. Upravo je to ono što bi se trebalo dogoditi 2012. godine.
Kalendar Maya naslijedili su Azteci za koje je njegova preciznost bila donekle i fatalna. Povratak Kukulkana, bijelog boga kojega su Azteci nazivali Quetzezalocoatl, trebao se dogoditi u godini Tze Acatl, godini trske. Upravo se to dogodilo kad se Cortez sa svojim nevelikim odredom iskrcao na meksičkoj obali. Tog 22. travnja 1519. glasnici su odmah caru Montezumi donijeli izvješća o kućama koje plove po moru i iz kojih izlaze bijeli ljudi s dugim bradama, upravo onako kako su Azteci zamišljali Quetzezalocoatla. Ta činjenica značajno je umanjila otpor Azteka koji su Corteza najprije primili u Tenochtitlanu, gradu na čijim razvalinama je danas nikao megapolis Ciudad Mexico, sa svim počastima koje dolikuju bogu. Ponašanje Španjolaca bilo je takvo da su uskoro ipak izbila neprijateljstva pa su Cortez i njegovi ljudi uz prilične žrtve izgnani iz prijestolnice no na kraju su Azteki ipak bili poraženi, a Tenochtitlan nakon višemjesečne opsade razoren.
Treba priznati i da bi teško ikakav drugačiji stav Azteka prema osvajačima sa zapada pridonio očuvanju njihove države i načina života. Da je Cortezov pohod propao, za njim bi došli drugi, bolje opremljeni i jednako žedni zlata i osvajanja. Ipak, ostaje zapanjujuća činjenica točnosti predviđanja kalendara koji ne samo da je točno prorekao godinu nego i datum iskrcavanja što se doista teško može svrstati pod slučajnosti ako želimo imalo znanstveno razmišljati. Stoga, ako tako precizan kalendar najavljuje katastrofu za 21. prosinca 2012., preko toga ne bi valjalo olako prijeći.
Doduše, teško je zamisliti kakav bi to bio “smak svijeta”? Trenutačno nikakav meteor nije na Zemljinoj putanji, a i zagađenje premda u porastu nije još poprimilo tolike razmjere. Najavljeno podizanje razine mora, osim što ne bilo smak čitavog svijeta, mjeri se još isključivo u centimetrima, tako da se postavlja pitanje što bi se to uopće 2012. moglo dogoditi?
Ipak, jedna mogućnost za veliku nevolju postoji, a o njoj se čak premalo razmišlja. Riječ je o pomicanju Zemljine kore.
Autori Flem-Ath i Colins polaze od istraživanja Charlesa Hapgooda u kojima je on skoro potpuno dokazao da se Zemljina kora, zapravo tanki pokrivač debljine od 34 do 68 km, može pomicati, čak “kliznuti” u kratkom vremenskom roku po svojoj podlozi od rastopljenih stijena na kojima počiva. Za ovu postavku Hapgood je imao i potporu Alberta Einsteina, a razlozi pomicanja kore bili bi višestruki, od osobitosti Zemljine rotacije i revolucije, do odnosa težine ledene kape na polovima koje predstavljaju neku vrstu protuutega u vrtoglavoj vrtnji naše kugle.
Hapgoodove ideje potvrdila su istraživanja više njemačkih, američkih i kineskih znanstvenika po kojima se s velikom sigurnošću može tvrditi da se Zemljina kora već na ovakav način pomicala i to u geološki rečeno, nedavnoj prošlosti prije 80, 50 i posljednje prije samo 12 tisuća godina.
Flem-Ath i Colins doprinijeli su ovim teorijama istražujući i ustanovljujući čitavu mrežu lokaliteta, obično povezanih sa “svetim”, odnosno kultnim mjestima različitih naroda širom globusa koja su bila usklađena prema geodetskim osobinama Zemlje i to ne samo ove kakvu danas poznajemo nego i one kojoj su sjeverni polovi bili smješteni redom u Yukonu, Grendlandu i u Hudsonovom zaljevu. Pomicanja polova bi, naravno, bile posljedice pomicanja Zemljine kore, a tim je argumentom Hapgood branio i Platonovu priču o nagloj propasti mitske Atlantide, što je, valja priznati, njegovim istraživanjima više štetilo nego koristilo, jer je u akademskim krugovima došao na loš glas.
Ipak, ostaje činjenica postojanja prave mreže lokaliteta usmjerenih astronomskom i geodetskom orijentacijom prema nekadašnjim Zemljinim polovima govore tome u prilog. Također svi ti lokaliteti, skoro isključivo svetišta, sadržavaju u svojoj izvedbi određen odnos prema Suncu, Mjesecu, planetama ili zvijezdama, obično na takav način da se i bez suvremene elektroničke opreme, običnim pogledom kroz za to predviđen prolaz, prozor, čak običnu rupu, moglo provjeriti u kojem je odnosu Zemljina površina s onim što je konstantno – nebeskim tijelima. Pretpostavlja se da su jedino na taj način drevni narodi mogli uspješno preživjeti sva pomicanja Zemljine kore i pripadajuće kataklizme njom uvjetovane. A o silini tih promjena najbolje svjedoče tjelesa smrznutih mamuta pronađenih proteklih stotinu godina po Sibiru. U utrobi tih duboko smrznutih i sasvim očuvanih životinja bili su, naime, pronađeni još neprobavljeni ostaci hrane što pokazuje da je zahlađenje kojemu su bili izloženi nastupilo skoro pa trenutačno.
Je li pomicanje Zemljine kore ono na što upozorava kalendar Maya? I kako bi se moglo tome doskočiti? Činjenica da se kora i prije pomicala, a da je čovječanstvo sve to preživjelo, uči nas da se i u takvim uvjetima ipak može preživjeti. Jesu li kataklizmički filmovi koji se trenutačno vrte i po zadarskim kinematografima, početak “psihičke pripreme”, svijeta na ono što bi se možda ipak moglo dogoditi?