Tuka ti je osjetljiva ka’ malo dite

One su prvih dana kad se izlegu iz jajeta osjetljive i na hladnoću i na previše topline. Moraš kod svega paziti i ako imaš veliku količinu, moraš imati i određeni prostor gdje se oni mogu kretati da im noge tvrdnu i da ne bi došlo do komplikacija, ističe Divna Baković iz Banjevaca
Kasna jesen, a osobito razdoblje od Svisvetih do Božića, sezona je tuka, reći će u svakom selu širom Ravnih kotara. Svuda se po dvorištima mogu vidjeti domaće tuke i tukci koji su sad u idealnoj težini za tržište, koje će posebice tražiti za predstojeće blagdane u idućem mjesecu. Ova vrsta peradi pripada redu kokoši, latinski joj je naziv Meleagris gallopavo, a u Europu je uvezena iz Amerike u šesnaestom stoljeću. Relativno rano je stigla i u naše krajeve pa se pouzdano zna da su u Hrvatsko zagorje prvi purani stigli 1523. godine kao dar talijanskog biskupa Geraldinija tamošnjim samostanima. Iz njih se kasnije razvio zagorski puran.
Sličniji divljim puranima
Iako se pouzdano ne zna točan datum dolaska ovih životinja u Dalmaciju, s obzirom na njihovu duboku ukorijenjenost u ovim krajevima i tradicijsku prehranu i običaje, može se pretpostaviti da je to također bilo nedugo nakon uvoza u Europu. Također se u Hrvatskoj razvilo nekoliko pasmina purana, kao što su zagorski i pazinski, a prema mnogim pokazateljima i dalmatinski, odnosno, dalmatinska tuka. Utvrđivanjem činjenica o dalmatinskim tukama bavio se i poseban projekt “Dalmatinska tuka – fenotipske odlike i ekološke odrednice areala” koji je u sklopu programa istraživanja Vijeća za istraživanje u poljoprivredi i seoskom prostoru provođen na prostorima Zadarske županije, a voditeljica je bila dr. sc. Anamarija Ekert-Kabalin s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Ovaj projekt provodio se tijekom čitave 2009. godine u široj okolici Benkovca te na području Nacionalnog parka Krka i obuhvatio uzgajivače iz Banjevaca, Bukovića, Bulića, Ceranja Gornjih, Drinovaca, Korlata, Lisičića, Morpolače, Otišine, Pograđa, Pristega, Provića, Raštevića, Skradina, Tinja, Vukšića i Zemunika Donjeg. Voditeljica projekta doc. dr. sc. Anamarija Ekert-Kabalin o rezultatima ovog istraživanja navodi sljedeće:
“Prikupljenim podacima s fenološkog stajališta okarakterizirana je arhaična forma pura koja se tradicionalno uzgaja na navedenom području. Prema dobivenim rezultatima vidljivo je da su jedinke međusobno vrlo sličnih, dosta specifičnih fenotipskih osobina. Prosječna masa ženskih odraslih jedinki na domaćinstvima na kojima smo kontinuirano pratili rast pomlatka, iznosila je 4,26+/- 0,67 kg, a muških 7,18+/-1,18 kg. Iz prikazanih rezultata je vidljivo da su dosta ujednačenih izmjera tijela, pri čemu je uočljivo da su to nešto više, grublje i koščatije jedinke od zagorskih purana ili uzgajanih hibrida, više nalik divljem, izvornom obliku. Također, prilikom obrade trupova utovljenih jedinki, vidljivo je da se udjeli pojedinih dijelova trupa razlikuje od komercijalnih hibrida, koji se uglavnom mogu naći na tržištu: nešto manja iskoristivost i dosta manje mesne partije trupa (prsa, bataci, zabaci), no ipak veće mase najtraženijih dijelova u odnosu na divljeg purana (veća prsa, veći udio mišića u batku, a manja zastupljenost tetiva i kosti). Zbog posebne arome mesa i njegove čvrstoće (ali ne i žilavosti) prilikom pripreme gastronomskih specijaliteta, a kojima uvelike pridonosi način uzgoja na otvorenom te hranidbe s puno zelenila, uzgajivači nemaju problema s prodajom utovljenih jedinki čak uz dvostruko veću cijenu od one koju na tržištu postižu hibridi”, stoji u Završnom izvješću o ovome projektu dr. sc. Anamarije Ekert-Kabalin, koja nadalje navodi da rezultati dobiveni provedbom ovog projekta predstavljaju osnovu za pokretanje postupka priznavanja moguće autohtone pasmine, što bi imalo izrazio pozitivan gospodarski učinak za stanovnike navedenih krajeva i to poticanjem uzgoja boljim plasmanom prepoznatljivog tržišnog proizvoda, ali i preko mogućih poticaja.
 Potrebna je udruga proizvođača
Kako nam je kazala dr.sc. Ekert-Kabalin, za ovaj projekt bila su osigurana sredstava samo za godinu dana istraživanja, no ona nastoji zainteresirati međunarodne izvore znanstvenog financiranja za njegov nastavak, jer ima još određenih mjerenja i istraživanja koja bi se mogla provesti. Ipak, kad je riječ o postupku priznavanja autohtonosti dalmatinske tuke kao pasmine, inicijativa se mora pokrenuti “odozdo”, najbolje od samih uzgajivača koji bi trebali osnovati strukovnu udrugu, kazala nam je dr. Anamarija Ekert Kabalin.
U potrazi za uzgajivačima, put nas je vodio do Banjevaca gdje na uzornom OPG-u Divna Baković proizvodi domaći kozji sir, višestruko nagrađivano vino, ali i uzgaja dalmatinske tuke.
– Sama ostavljam svoje domaće sjeme, to jest ove moje tuke nisu križane, nego na način kako su još naši stari legli od svojih jaja i svojih tukaca. Ono što je kod uzgoja tih domaćih tuka jako teško je da vam tuka hoće dosta pažnje i puno brige. Puno više nego da uzgojiš kokoš, ona je već nešto drugo nego tuka koja je osjetljiva na sve tako da se triba dosta posvetiti ako je hoćeš uzgojiti, kaže Divna Baković te nastavlja:
– Za tuke se i kaže da su kao dite. One su prvih dana kad se izlegu iz jajeta osjetljive i na hladnoću i na previše topline. Moraš kod svega paziti i ako imaš veliku količinu, moraš imati i određeni prostor gdje se oni mogu kretati da im noge tvrdnu i da ne bi došlo do komplikacija, ističe Divna Baković, a o ishrani ove peradi koja kod nje slobodno trči po dvorištu, nam kazuje:
– Jedu najviše domaću ishranu, koju im mi dajemo bilo od domaćih bilo od kupljenih kuruza. Meljemo im i mišamo; prvih dana malo kupimo koncentrata da se malo ojačaju, a kasnije počinju zobati na žito i na kuruze, a kad počnu kamenčiće i pijesak jest, što nađu vanka, kao i travu što nađu – to znači da je tuka već za prodaju, rekla nam je Divna Baković, koja je zadovoljna s plasmanom svojih tuka na tržište.
Kupci traže domaću tuku
– Domaću tuku se dade prodati, zato što su ljudi u zadnje vrime počeli pripoznavati kvalitetu domaćih proizvoda, do povrća i svega drugoga, do mesa. Drugačiji je uzgoj kad se uzgaja nešto na otvorenome nego u zatvoru di nemaju slobode, istaknula je Divna Baković koja svoje tuke, očišćene, prodaje za sedamdeset kuna, a kupci su, veli, zadovoljni.
Kod Mile Karduma, uzornog poljoprivrednika iz Vukšića koji uzgaja skoro sve vrste povrća, nekoliko vrsta voćaka, a bavi se i maslinarstvom te vinogradarstvom. I kod njega se nalazi jato tuka, pa i gusaka.
– Lipo ih je viditi. Uglavnom to ljudi za sebe drže da imaju i tako, iako dogodine ja mislim na još više tuka ići. I ograditi ih tako da posebno budu kokoši, posebno guske, a posebno tuke, jer onda su puno zdravije, ne valja kad se mišaju, kaže nam Mile Kardum.
Posjetili smo i uzgajivače Divnu i Ivicu Čačića u Tinju kojima u dvorištu trčkara četrdesetak tuka, no kako su nam kazali, to je uzgoj isključivo za vlastite potrebe i prijatelje. Kako kaže Ivica Čačić, radije će tuku darovati nego prodati, jer misli da je cijena od 200 kuna neodgovarajuća za uloženi trud i troškove. Često se može čuti poslovica da je lakše hraniti prasca nego tuku.
Bilo kako bilo, sezona tuka je počela, a đir po Ravnim kotarima pokazao je da ovih domaćih specijaliteta neće ni ove godine nedostajati pod pekama i u pećnicama. A nastavak istraživačkih projekata, koji nije isključen, kao i moguće organiziranje proizvođača, mogli bi pridonijeti da dalmatinska tuka, upravo s ovih ravnokotarskih prostora, postane tražen specijalitet i u drugim sredinama u ovo doba godine.

 I ORAO VOLI TUČEVINU

Različiti grabežljivci rado će posegnuti za jajima, mladim tučićima pa i tukom. Najčešće to učini lisica, ali opasnost za perad i njihovo leglo mogu biti i psi i mačke, ali i neke, također, pernate životinje.
– Dosta ima grabežljivaca, tako da se znade dogoditi, osobito dok su manje, da ih odnese orao, ako bude onih velikih planinaca, on ih znade odniti. A što se tiče lisica – to je oduvik bilo, otkrila nam je Divna Baković.