Kolone pamćenja

Škabrnja i Vukovar. Kolone sjećanja, pokloni žrtvama, svijeće i cvijeće. Pijetet. Pamćenje protiv zaborava. Golubice mira protiv orlova rata. Zauvijek. Spoznaja o ratu i stradanju kao najstrašnijem zlu koje se može dogoditi čovjeku, narodu. Gorčina zbog zločina bez kazne, ponos zbog slobode i zajedništvo koje je toliko zazivala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović…
Sve se to nabijeno emocijama moglo osjetiti i vidjeti na dva kraja Hrvatske na dva mjesta koja su ostala hrvatski simboli Domovinskog rata. Na dan 18. studenoga koračaju zajedno mali ljudi i političari svatko sa svojom ratnom uspomenom i tek se možda u podsvijesti, ne želeći dirati u dostojanstvo dana i trenutka, možda ipak pitaju je li nakon četvrt stoljeća za mjesta stradanja učinjeno puno više od neupitnog sjećanja i počasti stradalima.
Zašto vukovarski gradonačelnik Penava još i danas mora pozivati Vladu kako je krajnji trenutak da se spasi Vukovar, onaj još ranjeni, osiromašeni, s puno nezaposlenih, s gospodarstvom na koljenima?
Zato što su svih godina kroz Vukovar prolazile Kolone sjećanja, ujedinjene, pa i razjedinjene i ostavljale u zraku obećanja o potpunoj obnovi grada o životu u njemu kakav priželjkuju njegovi stanovnici, a grad heroj je i to herojski podnosio čekajući da vlast konačno shvati kako bi baš u ime svih bolnih vukovarskih priča, velikih tužnih komemoracija, ovaj grad trebao biti sav “u zlatu”.  Godinama se raznim akcijama prikuplja za vukovarski Vodotoranj, simbol stradanja i otpora, no tek je Plenković na sjednici Vlade u tom gradu rekao kako iz proračuna za taj projekt ide 18 milijuna kuna. Vlada će pomoći i za obnovu infrastrukture. Treba pohvaliti taj korak. Jer, jednom treba početi ispunjvati obećanja, a ne proći u Koloni sjećanja i – zaboraviti.
Vlada je osnovala i posebno Povjerenstvo za proglašenje grada Vukovara mjestom posebnog pijeteta čime Plenković osim počasti i zahvalnosti žrtvama želi izbjeći političke sukobe koji su tresli grad. A, ono što nikako Vukovaru ne treba to je da nakon 25 godina još uvijek živi kao podijeljen grad i da u njemu tinjaju politički sukobi. Grad velik u svom dostojanstvu mora tako i disati. U ime generacija koje dolaze, a ne odlaze iz Vukovara. To je političarima valjda jasno.
Pitali su stanovnike Vukovara što bi više htjeli za svoj grad, obnovu Vodotornja ili nova radna mjesta, no zar Vukovar nije zaslužio i jedno i drugo, zar je svih ovih godina služio tek za jednokratne izljeve domoljublja?!
I Škabrnja je zaslužila više iako je zovu feniksom jer se obnovila i oporavila ako se izuzmu one rane koje nikad neće zacijeliti, a to su one na srcima Škabrnjana koji su izgubili svoje najmilije.
Zadrani ovih dana u studenom dišu s ljudima ovog ravnokotarskog mjesta i političari ponavljaju kako se nikad neće zaboraviti nevine žrtve napada JNA i paravojnih srpskih postrojbi i sjećanje se ne gasi nego se pronosi. To je ono na što se Škabrnja i Vukovar ne mogu požaliti, imaju svoje Kolone i mimohode, na tisuće svijeća koje sjećaju na dane Domovinskog rata kada je bilo teško. Nikad, nikad se nešto slično ne ponovilo!
Osnovna škola Zadarski otoci “Mimohodom svjetlosti i sjećanja” i ove godine pokazuje kako su Zadrani uz Škabrnjane, upaljene svijeće dovoljno govore o osjećajima koji u studenom postanu topliji i veći.
To je ono što mogu napraviti djeca, mali obični ljudi, no na političarima je, naravno posebno na vladajućim, da naprave korak dalje, ispune koje obećanje više. Tako na iduću obljetnicu ne bi spuštali glavu želeći izbjeći pitanje što se u mjestima stradanja napravilo od prošle Kolone sjećanja. Jesu li na mjestu kritike koje su se mogle čuti svih ovih godina kako se političari sjete Vukovara i Škabrnje samo na njihovu tužnu obljetnicu. Morali bi u Vukovar dolaziti i drugih dana u godini, možda otvarati kakav proizvodni pogon. Ili u Škabrnji posjetiti kakav moderan sustav za navodnjavanje, veliko poljoprivredno dobro?
Pokazuje li Plenkovićeva Vlada pravu političku volju da se i na ovakav način oduži Škabrnji i Vukovaru to će se također vidjeti. Zasigurno ne postoji niti jedna politička opcija koja je u tome ne bi podržala.