Dubok trag u suvremenoj talijanskoj književnosti

Pier Paolo Pasolini je, iako često osporavan od strane svojih suvremenika, svojim pronicljivim umom i oštrim perom ostavio dubok trag u suvremenoj talijanskoj književnosti, a zbog njegovih liberalnih i avangardnih ideja svrstavamo ga u predvodnike književnoteorijske i socio-kulturološke misli prve polovice 20. stoljeća
Polovicom prosinca prošle godine, dakle prije otprilike mjesec dana, na Sveučilištu u Zadru magistarski rad uspješno je obranila Antonela Pivac. Rad pod naslovom “Kritička konstrukcija i autodestrukcija u dramskom opusu Pier Paola Pasolinija” Pivac je branila pred Stručnim povjerenstvom u sastavu: doc. dr. sc. Nedjeljka Balić-Nižić, prof. dr. sc. Živko Nižić i prof. dr. sc. Ljerka Šimunković.
Nezadovoljavajuća recepcija Pasolinijevog teatra u Hrvatskoj
Zbog čega ste se odlučili za ovu temu magisterija?
– Pier Paolo Pasolini bio je pjesnik, prozaist, filmski redatelj, scenarist i dramski pisac, a svojim se osebujnim stilom nametnuo kao presedan u svim žanrovima u kojima se okušao. Iako temeljito vrednovan tek post-mortem, Pasolini je, izvan Hrvatske, i danas predmetom vrlo živog interesa brojnih svojih poklonika, ali i kritičara i oponenata.
Pasolini je uistinu bio intelektualac vrlo široke izobrazbe i još širih interesa. O tome nam, uz njegova filmove, književna djela i teatarski opus, svjedoči i prijepiska s čitateljima. U tim se kolumnama u kojima emotivno reagira na brojne upite čitatelja, nudeći odgovore, sugerirajući rješenja, kritizirajući, ali ne odstupajući od provokativnog tona i ideološke obojenosti, Pasolini predstavlja kao komentator društvenih zbivanja, književni kritičar, sociolog i psiholog, promatrač i pedagog.
Općenito uzevši, recepcija Pasolinijevog teatra u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća, što je bio jedan od osnovnih motiva odabira ove teme magistarskog rada. Primjerice, prof. Ž. Nižić je jedan od rijetkih koji su se njime bavili. Od hrvatskih kazališnih redatelja, Pasolinija je na scenu postavio samo I. Buljan.
Pasolinijev provokativni teatar je reakcija na konstantnu potragu za vlastitim identitetom uz pokušaj samoodređenja u borbi za stjecanjem pozicija kroz stalna osobna previranja. Pasolini ipak ne progovara isključivo kao dramatičar – revolucionar, već i kao čovjek, evidentno opterećen dubokim antropocentričnim i socijalno obojanim nezadovoljstvom.
O čemu je riječ u Vašem magistarskom radu?
– Teatar Pier Paola Pasolinija, pojavljuje se sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća kao reakcija na, prema Pasolinijevom mišljenju, nezadovoljavajuće stanje u talijanskom teatru opterećenom hipotekom prošlosti, ali i kao opća reakcija na društvena zbivanja. U magistarskom radu “Kritička konstrukcija i autodestrukcija u dramskom opusu Pier Paola Pasolinija”, obuhvaćen je cijeli Pasolinijev teatarski opus s naglaskom na šest tragedija: “Orgia”, “Pilade”, “Affabulazione”, “Porcile”, “Calderón” i “Bestia da stile” i osvrtom na ostale objavljene i neobjavljene drame s posebnim naglaskom na potresnu povijesnu jednočinku “I Turcs tal Friůl” u kojoj se evocira ruralni ambijent kao inkubator tradicionalno religioznog stila života. Analizira se i Pasolinijev “Manifest teatra riječi” koji promiče vrijednosti novog Pasolinijevog teatra. Manifestom teatra riječi autor točnije definira vlastiti socijalni i kulturni angažman i negira sve dotadašnje oblike teatra. Pasolini, naime, smatra, da su pisci pretjerali u dodvoravanju publici i vlasti i predlaže novu elitističku vrstu teatra koji naziva “Teatro di parola”. Pasolini inzistira na demokratičnosti svog teatra, ciljajući upravo na dijalektički najkompetentniji sloj intelektualne elite s kojima se želi ogledati na intelektualno-mentalnoj pozornici.
Uz bok revolucionarima i vizionarima
Reference na vjerske teme su dio opsesivne autorove potrebe da se izbriše podsvijest kroz asocijacije vezane uz religijske mitove, prisutne u cijelom Pasolinijevom opusu. Pasolini, kroz oblik klasične grčke tragedije, obilato koristi vjerske teme i simbole koji se smatraju konstruktivnim elementima njegovog teatarskog opusa, unatoč naoko tvrdih stavova i nihilističkog odnosa prema Crkvi. Pojedini kritičari pripisuju konstantne digresije o vjeri njegovom odgoju, dok drugi u vjerskim simbolima vide neku vrstu samostvorenih vjerskih načela. Opsežno se komentira i teza o autorovom predskazanju vlastite smrti prikazane kao ritualno samoubojstvo i navode primjeri iz dramskog opusa koji govore u prilog toj tezi. Posebno se komentira autorova sklonost mitu i razrađuje mit o Narcisu kao temeljna osnova ideje o besmrtnosti. Obred smrti i ponovnog rođenja kroz cikličnost života arhetipski su obrasci prisutni u strukturi svih vjerskih obreda, dok se upravo teatar prikazuje kao mjesto/medij prenošenja kulturološke poruke. Zaključuje se da je Pier Paolo Pasolini svojim pronicljivim umom i oštrim perom ostavio dubok trag u suvremenoj talijanskoj književnosti. Liberalnim i avangardnim idejama svrstava se uz bok drugim slavnim revolucionarima i vizionarima kroz povijest. Moderni će čitatelj, naviknut na avangardni kontekst, Pasolinijevu demokratičnost uzeti zdravo za gotovo, ne obraćajući pozornost na činjenicu da je kulturološki odmak od pedeset i više godina, omogućio staloženiju recepciju njegovih djela. Pasolinijevom književnom i kulturnom vizionarstvu treba aplaudirati, konstruktivne teze njegovoga teatra prihvatiti, a skrivene mitološke poruke uzeti s oprezom, uz duboko uvažavanje svih aspekata njegove poetike.
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve koristili?
– U izradi ovog magistarskog rada korištena je i citirana bogata bibliografija uglavnom talijanskih autora, poznavatelja Pasolinijevog opusa, počev od S. Casija, nezaobilaznog G. Zigaine s tezama o ritualnom samoubojstvu, P. Puppe, E. Siciliana, i brojnih drugih.
Prvi put detaljno obuhvaćen i analiziran cijeli Pasolinijev teatar
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– U ovom je radu prvi put detaljno obuhvaćen i analiziran cijeli Pasolinijev teatar kojim je Pasolini, kao i svi veliki pjesnici, neosporno želio ostaviti kulturološkog traga i konstruktivno sudjelovati u izgradnji duha nove teatarske, društvene i kulturološke epohe.
Pier Paolo Pasolini je, iako često osporavan od strane svojih suvremenika, svojim pronicljivim umom i oštrim perom ostavio dubok trag u suvremenoj talijanskoj književnosti, a zbog njegovih liberalnih i avangardnih ideja svrstavamo ga u predvodnike književnoteorijske i socio-kulturološke misli prve polovice 20. stoljeća.
Hoćete li se nastaviti baviti ovom tematikom?
– Pasolinija ću uvijek rado čitati i sigurno uvijek otkriti nešto novo budući je on vrlo kompleksan pisac.
Čime se trenutačno bavite, kakvi su Vam planovi?
– Trenutno radim na više projekata, u pripremi su neki radovi, prevodim. Svakako ću se sustavno baviti teatrom i teatrološkim temama. Imam vrlo mnogo planova i nadam se njihovoj realizaciji.

 ŽIVOTOPIS

Antonela Pivac rođena je u Splitu, diplomirala je na nekadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru Talijanski i engleski jezik i književnost. Udana je, majka dvoje djece.
Od 1.rujna 2007., zaposlena je kao asistent pri Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Splitu. Ima dugogodišnje radno iskustvo u nastavi, a obavljala je i razne poslove vezane uz edukaciju i podučavanje stranog jezika.
Sudjelovala je i izlagala na domaćim i međunarodnim skupovima. Kontinuirano se usavršava pohađanjem raznih stručnih seminara za profesore talijanskog jezika u zemlji i inozemstvu (Italiji), u organizaciji raznih domaćih i inozemnih organizatora i institucija i prati svu relevantnu stručnu literaturu i predavanja.
Na temelju uspješno izvršenih obveza na Poslijediplomskom znanstvenom studiju iz književnosti (za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti), nakon položenih svih ispita, Vijeće poslijediplomskog znanstvenog studija iz književnosti pri Sveučilištu u Zadru u veljači 2007. godine, odobrilo joj je sinopsis magistarskog rada pod naslovom: “Kritička konstrukcija i autodestrukcija u dramskom opusu Pier Paola Pasolinija” pod mentorstvom prof. dr.sc. Živka Nižića. Magistrirala je 17. prosinca 2009.