Poljoprivredom sagradili kuće, prehranili obitelji i očuvali zdrav duh u zdravom tijelu

Sićam se kada sam došao iz vojske i oženio se da sam spavao u sobi s ćaćom. Danas imamo tri kuće. Sve smo to zaradili od zemlje. Nisu njih napravili oni koji su bili na plaći, kaže Slavo Panđa
Tko ne trenira, igrati ne može. Rad donosi jednu fizičku sposobnost i zadovoljstvo. Kad ništa ne radiš, misliš na ovo, misliš na ono. Kad radiš, uvijek se imaš čemu veseliti, kaže Ante Štampalija

Zdrava obitelj, rad i skromnost, recept je za zdrav i dugovječan život koji daje 82-godišnji Slavo Panđa iz Biograda na Moru. Njemu je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Biograda održanoj u povodu Dana grada uručen Grb grada Biograda za uzornog poljoprivrednika. Zajedno s njim Grb je za uzornog poljoprivrednika dobio 81-godišnji Ante Štampalija. Oni svojim pričama otkrivaju kako se od poljoprivrede moglo živjeti, prehraniti obitelj ići naprijed i boriti u životu. Svojim primjerom mogu biti uzor današnjim generacijama koje željne ostvarivanja ciljeva na brzinu radije dižu skupe kredite, peglaju kartice te ulaze u dugove i rade ko robovi za druge da drugima zarade novac. Do tada njihova djedovina koja je neprocjenjivo blago stoji zapuštena u ledini.
Panđa poslušao oca i pogodio
– Moga sam ja ići svugdje, ali mi je otac govorio da će prodati sve ako odem, počinje svoju priču Panđa.
Tipična priča starih hrvatskih težačkih obitelji u kojem otac kao glava kuće zna da odlazak sina s ognjišta praktično znači propadanje obiteljskog gospodarstva. Temelj svega toga jest zdrava i racionalna logika čovjeka težaka. Onaj tko živi u svojoj kući, sa svojim ćaćom i materom te radi na zemlji i proizvodi hranu ne može biti gol, bos i gladan. Takve kuće bile su i ostale nepobjedive tvrđave koje kad dođu unučad idu strelovito naprijed.
– Ne kajem se što sam ga poslušao. Imao je pravo moj pokojni otac. Sićam se kada sam došao iz vojske i oženio se da sam spavao u njegovoj sobi. Danas imamo tri kuće. Sve smo to zaradili od zemlje. Nisu njih napravili oni koji su bili na plaći. Nemamo mi puno zemlje, samo dva hektara. Imamo vinograde, masline 200 stupa. E, masline su nam bile pozeble 1956. godine. Tu mi se godinu rodija i sin. Koliko smo mi vagona drva onda povadili i prodali. Posadili smo nove i danas imamo 200 stupi. Povrćem smo se manje bavili jer ono traži puno vode, priča gospodar Slavo i otkriva tajnu svog uspjeha koju bi trebao svaki ekonomist naučiti:
– Samo treba biti skroman i uporan. Nikada mi nismo imali puno. Imali smo dovoljno za sebe i ono malo što bi ekstra zaradili prodajom uložili bi i gradili. Uvik govorim svom sinu polakše. Ako kreneš polako ujutro, onda ćeš stići i do večeri, a ako forsiraš nećeš.
I danas dida Slavo ide skoro svaki dan u polje. Drugi mu govore “da šta ide bez veze, ali će živiti 100 godina”. Ne mora im on ništa odgovoriti. Dovoljno je da se zna da nema u Biogradu na Moru čovjeka njegovih godina koji hoda uspravno kao on i koji se nalazi u takvoj snazi. Panđa kad ide u polje, ide sa dvije freze. Kad se jedna pregrije, pali se druga. Iskusni ekonom s životnim fakultetom kaže kako su danas drugačija vremena nego što su bila. Prije se dobro živilo od prodaje ulja, vina, pršuta.
– Prije sam zna prodati 500 litara vina na dan. Danas teško. Ljudi kupuju svašta. Nema se novaca i gleda se u dućanu kupiti što jeftinije, a kakva je kvaliteta toga nitko ne pita, govori Panđa.
Štampalijin poučak
Drugačija je priča Ante Štampalije. On je radni vijek proveo u ortopedskoj bolnici u Biogradu na Moru. Međutim nikada nije zaboravio na svoju zemlju. Uvijek ju je obrađivao, a danas zajedno s njom pobjeđuje u teškoj borbi života. Uz skromnu penziju osigurava životna sredstva za sebe i svoju slijepu suprugu Šimku koja nema nikakva primanja. Odmah se na njemu vidi da je to prekaljeni borac koji ima snagu jednog tridesetogodišnjaka. Njegov karakter izlazi i na vidjelo svakom riječju koju izgovori.
– Tko ne trenira, igrati ne može. Rad donosi jednu fizičku sposobnost i zadovoljstvo. Organizam se razvija. Kada ništa ne radiš, misliš na ovo, misliš na ono. Kad radiš, uvijek se imaš čemu veseliti. Netko voli viditi kako mu biljka raste, netko voćku kako napreduje. Tako da od rada imaš dvije koristi: održavaš tijelo i dobivaš zadovoljstvo, kaže Ante Štampalija.
Danas su vremena drugačija. Nekada se proizvedeno povrće lakše i brže prodavalo. Puno se toga uvozi, kako priča Štampalija i vraća se u sredinu prošlog stoljeća od kada počinje njegova neraskidiva veza sa zemljom.
– Ostao sam sam kod kuće s majkom. Kad sam došao iz vojske 1954. godine održava sam majku. U ortopedskoj bolnici zaposlio sam se 1. ožujka 1959. godine odakle sam 1998. godine otišao sam u penziju, govori Štampaliju i nastavlja:
– Iako sam radio na poslu uvik sam se bavio poljoprivredom. Žena nije nigdje radila i ono što bi proizveli prodavala je na pijaci. Time smo nadopunjavali kućni proračun.
Štampalija kaže kako ima 2.100 kuna mirovine, a žena ne prima ništa.
– Od toga se živjeti ne može. Imam 1,5 hektar zemlja. Posadim krumpir, bob, grah, kapulu, luk, peršin, selen, svega pomalo. Imam 140 stabala maslina. Nije to neka velika poljoprivreda, ali živit se od toga može.
Ovaj biogradski dvojac pokazao je važnost poljoprivrede u životu ovdašnjih ljudi. Tu neraskidivu pupčanu vezu domaćeg čovjeka sa zemljom ne treba prekidati, već je treba jačati. Uspješni primjeri o tome dolaze i iz drugih dijelova Zadarske županije. Dokaz za to je otok Pag. Tamo je u gospodarski katastrofalnoj 2012. za cijelu državu zabilježen porast broja zaposlenih osoba. Jedini su po tome u Zadarskoj županiji, a zasigurno među rijetkima u Hrvatskoj. Posljedica je to neraskidive veze s ovčarstvom i zemljom. Ne treba izmišljati toplu vodu, nego se držati starih provjerenih recepata i zapamtiti onu staru – zemlja je bogata onoliko koliko je seljak u njoj bogat.

Maslinama pobijedio tumor

Slavo Panđa uz podršku svoje obitelji, supruge Marice, sina Tončija i kćeri Senije, te svojim skromnim i marljivim načinom života pobijedio je opaku bolest. Prije 35 godina dijagnosticiran mu je tumor od šest centimetara na mozgu.
– Bio sam otpisan. Uz potporu obitelji te zavjetnu molitvu sv. Stošiji i Majci Božjoj nisam se predavao, ustrajao sam. Najveći penicilin su bile moje masline. Čim sam se ustao na noge obilazio sam ih onako i po sakreto uređivao, govori Panđa.