Izjednačavanje oslobodilačkog pokreta i fašističke okupacije ugrozilo bi nacionalne interese

Svaki počinitelj i svaka žrtva imaju svoje ime i prezime. Kad je riječ o oslobodilačkim pokretima, to što su pojedinci ili grupe počinili zločin, ne može dovesti u pitanje oslobodilačku borbu, obrambeni rat i patnje građana

U razmaku od svega nekoliko dana udarna vijest  bilo je otkrivanje Kustošijanske jame, izjava ministra  unutarnjih poslova Tomislava Karamarka kako će se  intenzivirati istraživanja i  procesuiranja takozvanih komunističkih zločina, te konkretna najava podizanja kaznenih prijava protiv Josipa  Manolića, Josipa Boljkovca i  Rade Bulata zbog osobne i  zapovjedne odgovornosti za  likvidacije. Boljkovac, ali i  bivši predsjednik Stjepan  Mesić sve to dovode u vezu s  predstojećim izborima. Treba li, po vama, pozdraviti  najavu istraživanja odgovornosti ili je riječ o tome da se  desnom biračkom tijelu nudi  skretanje pozornosti s korupcijskih afera i “slučaja  Purda”?
– Ono što načelno moram  reći jest da, kad god se govori  o ratnim zločinima, to pretpostavlja da postoje žrtve, i  kad god se govori o tim  temama treba govoriti s najvećim pijetetom i obazrivosti.  Najgore je ako se žrtvama u  određenom vremenskom razdoblju, a najčešće u povodu  izbora, manipulira, a poslije  od toga ne bude ništa, i te  žrtve budu zaboravljene. Mi  smo, na žalost, kroz našu  recentnu prošlost često imali  i  zlouporabu branitelja. Sjetimo se samo generala Gotovine, kojeg se sad uopće  više ne spominje. Moram reći  da je još 2001. godine koalicijska vlada donijela zaključak da otkrivanje i procesuiranje svih ratnih zločina  ne zadovoljava i donesene su  konkretne mjere. Baš sam u  to vrijeme došla na mjesto  ministrice pravosuđa i donijeli smo zakon temeljem  kojeg su utemeljeni sudovi za  procesuiranje ratnih zločina  sa sjedištima u Splitu, Osijeku, Rijeci i Zagrebu. Osim  toga, donijeli smo i Zakon o  primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv  međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava. Dotad se  praktično ništa i nije radilo, i  tek tada su se počeli istraživati i ovi zločini. Želim reći da  su II. svjetski rat i partizanski  pokret, kao i Domovinski rat,  bili oslobodilački. Nažalost,  nema rata, pa ni oslobodilačkog rata, u kojem nisu  počinjeni zločini, a tome da  smo mi mislili ozbiljno u osudi svakog zločina svjedoči i  odluka koalicijske vlade, i sve  što smo potom učinili. Najava  da se tek sada s tim istraživanjem ide, neodoljivo  navodi na to da jest riječ o  najavi u funkciji predstojećih  izbora. Posao prikupljanja  dokaza je svakodnevni posao,  to ne može biti kampanjski  posao i nije posao kojem su  potrebna najave, nego se, kad  se obave policijske radnje,  prikupljani materijal dostavlja Državnom odvjetništvu ili  Državno odvjetništvo daje  nalog policiji koja radi operativu. Progon kaznenih djela  i inače ne može ići kampanjski. Najavu toga što će u  konkretnom slučaju odlučiti  Državno odvjetništvo smatram, na neizravan način, miješanjem u poslove Državnog  odvjetništva. Državno odvjetništvo, ne u dogovoru, nego  samostalno odlučuje hoće li  pokrenuti istragu ili ne, a  policija samo prikuplja dokaze, građevni materijal za  Državno odvjetništvo, bilo da  nastupa samostalno ili po nalogu Državnog odvjetništva.  To što se u takvim najavama  preuzimaju kompetencije  Državnog odvjetništva ozbiljno zabrinjava, a sve ukazuje  na nakanu  da se to čini kako  bi se skrenula pozornost s  naših današnjih najvećih neprijatelja, a to su nezaposlenost, siromaštvo i glad.
Vrijeme nije  saveznik
Članovi HDZ-a nerijetko  se u Saboru na članove  SDP-a referiraju kao na sljednike Komunističke partije.  Je li ovo zaista najava  vođenja kampanje u tom  smjeru i može li to uopće biti  učinjeno s obzirom da je  Manolić jedan od utemeljitelja HDZ-a?
– Ivica Račan i kompletno  tadašnje vodstvo su se devedesetih godina ispričali  građanima za sve ono što je  učinjeno tijekom povijesti.  Međutim, ostaje činjenica da  je velika većina onih koji  nama stalno, na direktan ili  indirektan način, predbacuju  određeno naslijeđe, otišla u  HDZ. Sa sobom su pokupili i  to komunističko naslijeđe odnosno način i metodologiju  rada koja je i danas razvidna  u djelovanju te stranke.
Ministar Karamarko je  rekao da su se istrage provodile tri godine. Koliko je  danas, 66 godina nakon završetka II. svjetskog rata,  realno ostvarivo utvrđivanje  identiteta osoba u masovnim  grobnicama, i koliko je zaista  moguće uspješno utvrditi tko  je za te smrti odgovoran? Ima  li policija dostatne kapacitete, s obzirom da je nepoznat  čak i konačan broj takvih  grobnica?
– Zabrinjava činjenica da se  radi samo tri godine, imali su  17 godina vremena, a svu  institucionalnu podršku imali  su od 2002. godine. Zaista se  ozbiljno može prigovoriti da  vrijeme istječe i zašto to nisu  učinili ranije. Kada govorimo  o istraživanju zločina, vrijeme  nikad nije dobar saveznik,  kako vrijeme ide vremena  gubite i dokaze i svjedoke. Na  sreću, suvremena medicinska  tehnologija omogućuje ono  što je do nedavno bilo nezamislivo. Ipak, neki potencijalni osumnjičenici, ljudi na  koje u konkretnom slučaju  pada sjenka sumnje već su u  dubokim godinama.
Od termina “žrtve komunizma” iz doba kad se  tražila dodjela ovog naziva  trgovima i ulicama, u javnom  diskursu došlo se do termina  “komunistički zločin”, čak do  termina “partizansko-komunistički zločin” kojeg je u  razgovoru za Zadarski list  upotrijebio povjesničar sa  Sveučilišta u Zadru dr. Zlatko Begonja. Mesić je protiv  upotrebe tog termina u televizijskom nastupu prosvjedovao na nespretan način  navodeći kako u NOB-u nisu  bili samo komunisti, i ukazujući na potrebu razlikovanja pobjednika od pobijeđenih. Je li, po vašem  mišljenju, korištenje termina  “komunistički zločin” samo  neprimjerena simplifikacija  ili u tome treba gledati namjere desnice da se zanemare  doktrinske razlike i komunističku doktrinu izjednači s  nacističkom, tim više što se  nitko u Hrvatskoj ne bi usudio zločinima počinjenim od  strane pripadnika Hrvatske  vojske u Domovinskom ratu  dati stranački pridjev ?
– Ne treba biti pripadnik  određene grupacije da bi se  počinio zločin. Na žalost, svaki čovjek sam po sebi ima  kapacitet da to učini. Isto  tako, zločini počinjeni u  obrambenom ratu ne mogu  relativizirati stvari. Svaki  počinitelj i svaka žrtva imaju  svoje ime i prezime. Kad je  riječ o oslobodilačkim pokretima, to što su pojedinci ili  grupe počinili zločin, ne može  dovesti u pitanje oslobodilačku borbu, obrambeni rat i  patnje građana.
Talijanska  posezanja
Od strane desno orijentiranih među političarima, ali i znanstvenicima, često se čuje kako “komunistički  režim” treba osuditi i praktično izjednačiti s nacizmom.  Kako tumačite to što čak i  povjesničari koriste sintagmu “komunistički režim” kad  je svatko tko je u osnovnu  školu krenuo u bivšoj Jugoslaviji učio kako živimo u  socijalizmu koji je trebao biti  prijelazna faza prema dostizanju komunističkog  društva?
– To je na tragu ideje da se  izjednači napadač i žrtva što  nikako nije dobro. Prisjetite  se naše Novele iz 2003. kada  smo u Kazneni zakon unijeli  odredbu o kažnjavanju veličanja fašističkih i totalitarnih sustava. Nakon što je ta  odredba ukinuta, sjećam se  da smo 2005. godine imali  pojavu fašističkih simbola koja je bacila sjenu na Hrvatsku  i ondašnji premijer Sanader  je rekao kako je dao nalog  Ministarstvu pravosuđa da izmijeni Kazneni zakon na tragu naše Novele. Međutim, to  je palo u zaborav. Imamo  stalno i uporno ponavljanje  određenih stvari koje onda  koriste nekim poraženim snagama u zemlji, ali idu i u  korist posezanja od strane  Italije. Imamo i izjave zadarskih čelnika da Zadar ’45.  nije bio oslobođen, nego okupiran. Imamo i izjavu od strane tadašnjeg ministra u Berlusconijevoj vladi, zaduženog  za odnos parlamenta i vlade,  Carla Giovanardija, koji je  izvolio reći da su Zadar, otoci, Rijeka i Istra bile i ostale  talijanske povijesne zemlje, a  da Hrvatska vlada uopće nije  reagirala. Kada se 2001. dogodio slučaj dodjele državnog  odličja okupacijskoj talijanskoj vlasti grada Zadra iz  1944., tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula je  Italiji uputio prosvjednu notu  i čin dodjele te nagrade od  strane talijanskog predsjednika nije izvršen. To pokazuje  da mi kao mala zemlja svoj  ugled i dostojanstvo među  velikima, i sutra u EU,  možemo priskrbiti principijelnom politikom. Ti pokušaji  izjednačavanja oslobodilačkog pokreta s fašističkom  okupacijom dovode u pitanje  nacionalne interese Republike Hrvatske. Moram podsjetiti i na preambulu Ustava,  na koju izgleda stalno treba  podsjećati, u kojoj je jasno  rečeno što je bio partizanski  pokret.
Po uzoru na Komisiju za  utvrđivanje ratnih zločina  okupatora i njihovih pomagača koja je postojala nakon  II. svjetskog rata, u samostalnoj Hrvatskoj osnovana  je saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih  žrtava čije je kratko postojanje okrunjeno kompromitacijom zbog nastojanja  umanjivanja broja stradalih  u Jasenovcu, dok istodobno  informacije o broju stradalih  u Bleiburgu i na Križnom  putu, ovisno o izvoru, variraju od nekoliko desetaka  do nekoliko stotina tisuća.  Kome takav ideološki pristup  povijesti ide na ruku?
– Jedna se dobra nakana na  žalost kompromitirala. Iako  su postojale težnje sagledavanja stvarnih činjenica, nije  se, na žalost, išlo u tom pravcu, već se posezalo za nekakvim smanjenjem i dodavanjem koje nikom treba jer  je i onaj najmanji broj žrtava  – previše žrtava. Cilj je bio da  se dođe do potpunih podataka, ali ne da se umanjuju  podaci o utvrđenim žrtvama  fašističkog terora. U Njemačkoj i Austriji postoji posebno kazneno djelo koje se  odnosi na čin umanjivanja  žrtava Holokausta. Nažalost,  tada nismo dobili mjerodavne  podatke. Danas je to zadaća  Hrvatskog instituta za povijest.