Jastreb: Ne dopuštam da me živciraju beznačajni ljudi

Slika korisnika admin
Zvonko KUCELIN

Ratni zapovjednik Vukovara Mile Dedaković Jastreb često dolazi u fokus javnosti, koliko god se trudi živjeti miran život (koliko miran s njegovih 17 dijagnoza može biti). Nedavno se u medijima pojavio video iz devedesetih godina u kojem ga bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić optužuje da je napustio bojište u Vukovaru, ukrao novac, "tukao iz svih oružja po Hrvatskoj"...

- Ne pogađa me to što čujem. To su beznačajni ljudi koji se nemaju čime pohvaliti, govori Jastreb kojeg smo posjetili u apartmančiću na novigradskoj rivi gdje se sa suprugom Terezom skrasio prije tri godine.

Unatoč strahotama koje je prošao tijekom ratnih godina, velikim nepravdama koje je doživio i unatoč teškom bolesničkom životu, Jastreb je, kaže, zadovoljan čovjek.

Božji miljenik

- Sve što sam doživio je samo Božja pomoć. Znam da Bog voli sve ljude, ali znam reći da sam njegov miljenik. Preživio sam u Vukovaru, poslije toga sam još desetak puta bio životno ugrožen, a ostao sam živ. Sve što sam planirao uglavnom sam ostvario i još uvijek ostvarujem. Živim disciplinirano - slušam doktore, pijem ljekove, jedem samo što smijem. Moje dvije štake i moja Terezica su mi najbolje prijateljice. Tereza je moj gromobran, ne dozvoljava da me itko živcira, govori Jastreb polako i mirno, uzdišući ipak dok sjeda za stol.

Boli ga i dok hoda i dok sjedi i dok leži. Pa stalno mijenja pozicije. Kao kokoš na jajima, kaže on.

Dedaković ima problema s tlakom, srcem, krvlju, šećerom, probavom, zglobovima, ima tešku kožnu bolest, a uz postojećih 16 nedavno je saznao i 17. dijagnozu - kronična opstruktivna bolest pluća.

- Nemam kisika u krvi i moram spavati sjedeći jer kad ležim se gušim. Kvaliteta života mi je slaba, ali zadovoljstvo mi je da mogu malo hodati. I živ sam. Još ima nekih stvari koje želim riješiti prije nego umrem. Ponosni smo i zadovoljni što su nam se dvije kćeri zaposlile i više-manje osamostalile. Ali želim im još biti na raspolaganju. Okupimo se za blagdane u Podravini, tamo gdje smo mi nekad živjeli i uzgajali jabuke. Tamo živi starija kćer i radi u policiji, a mlađa živi u Zagrebu i radi u vojsci. Ne znam jesu li to moji borbeni geni, kažu da jabuka ne pada daleko od stabla, ali možda se samo tako poklopilo, kaže Jastreb.

No sve svoje potrebe, kaže, on i Tereza zadovoljavaju u Novigradu i Zadarskoj županiji. U Zadru i u zaleđu se kupuje povrće, domaća jaja i kisele jabuke. Novigrad su izabrali nakon što su prošli sva mjesta od Splita do Zadra u potrazi za malim apartmanom u mirnom i zdravom okruženju.

- Imali smo kuću u Trogiru, ali bila je velika i teška za održavanje pa smo željeli mali apartman, upravo ovakav u kakvom sad živimo. Ovdje smo našli sve što nam odgovara, a to su more, klima i ljudi. Taj spoj vjetrova s Velebita koji podižu sol i jod iz mora i borove šume mi jako odgovara za organizam. A najviše volim kad mogu šetati. Dobro je što ima puno klupica pa se mogu često odmoriti, kaže Jastreb.

Novigradska riva je njegov facebook. Ljudi ga pozdrave, pogledaju, komentiraju da izgleda bolje... I može se reći da ima jako puno "lajkova". Tako da mu šetnja odgovara i za zdravlje i za druženje.

Otvaraju mu dušu

- Jutros sam prvi put izašao od Nove godine. Bilo je do sad jako hladno, a ne smijem na veliku hladnoću zbog skupljanja krvnih žila. Vidio sam svoje poznanike, prijatelje kojih ovdje imam jako puno. Imam osjećaj da kad se sretnemo već znamo tko gdje ide i što tko misli. Osjećam da me ljudi ovdje poštuju, a i ja njih poštujem. Jako su dobri ljudi ovdje. Posebno mi je drago što me djeca pozdravljaju. I mala i školska djeca. Imam tu malu prijateljicu Rozu koja mi svaki dan kaže 'Bog Mile, kako si?'. To je jako lijepo. Obiđem ribare da vidim kako se lovi... Ponekad me ljudi sretnu pa mi počnu pričati svoje frustracije. A meni je to drago jer znači da imaju povjerenja u mene, priča Jastreb.

- Zasigurno ste dobar slušatelj kad Vam dušu otvaraju, zaključujem.

A on se složi.

- Uvijek učim i ženu i djecu i svoje prijatelje - slušajte druge dok vam govore. Dok govorite samo iznosite svoje stavove, a kad slušate druge, možete nešto i saznati, naučiti, govori Jastreb.

On je Slavonac, Tereza Podravka, a oboje žele ostariti upravo ovdje u Novigradu, u Dalmaciji. I Tereza je, kaže Jastreb, presretna u Novigradu.

- Tereza vježba s gospođama iz mjesta, uključila se u folklor, ima aktivnosti, ali zapravo jako malo ide na njih jer me se uvijek plaši ostaviti sama. Ja je stalno tjeram da ide, ali ne ide često. Znao sam i pasti pa to bude gadno. Jednostavno mi ne drže koljena i padnem, a ozljede mi teško zarastaju. Imam tu kožnu bolest zbog koje se ne smijem kupati. Jednom sam ušao u more pa su mi plikovi izašli. Dobro je kod te bolesti jedino to što nije zarazna. Tereza me okupa i odmah brzo obriše da se to ne pojavi. Ona me kupa, brije, pomaže u svemu, ne znam kako bih bez nje, govori Jastreb.

No njoj, kaže Jastreb, ništa nije teško.

- Ona je sretna što mi može pomoći. Imamo jako kvalitetan odnos i uvijek jedno drugome pomažemo. A ima i drugačijih žena. Imao sam sreće s njom. Bog mi je pomogao da je izaberem, a i da ona izabere mene. Čuva mene moja Tereza. A ne daj Bože da riječ netko kaže protiv mene. Ona je moja odvjetnica, a i može biti jer zna sve o meni. Ja nemam tajne jer nema potrebe da ih imam. Istina mi je uvijek bila ispred svega, kaže nam još Dedaković, nekadašnji vukovarski zapovjednik i današnji novigradski stanovnik.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno