U Zadarskoj županiji do tri tisuće pravoslavnih Hrvata

Andrija Škulić, podrijetlom iz Ražanca, na čelu je Hrvatske pravoslavne crkve. Škulić dolazi iz rimokatoličke obitelji, a od malih je nogu, priča, osjećao duhovni poziv.
– Za vrijeme Jugoslavije, 80-tih godina bio sam u sjemeništu u Zadru, a nakon što sam završio vojsku u tadašnjoj JNA, kao dobrovoljac sam se priključio obrani Hrvatske u Domovinskom rau u jedinicama specijalne policije. Tamo sam ostao oko godinu dana, nakon čega sam otišao na studij teologije u Njemačku. Puno ljudi me pitalo zbog čega Hrvati pravoslavci nemaju svoju crkvu, svećenstvo. Smatrao sam kako je obveza Hrvatskoj prvo dati svoj doprinos u stvaranju nezavisne države, a potom i u duhovnom aspektu. Stoga sam odlučio formirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, obrazložio je Škulić.
Priznaje kako članovi njegove obitelji nisu isprva bili oduševljeni ovom idejom, ali su prihvatili njegov poziv.
Početkom 2012. godine Andrija Škulić postao je kandidat Bjeloruske Pravoslavne Crkve-IOBE te je kao đakon obnovio HPC. U rujnu 2013. godine zaredio se za svećenika, a u 2015. za episkopa Hrvatske Pravoslavne Crkve-HPC. U lipnju 2016. ustoličen je u rang metropolita HPC.
Za sada registrirani kao udruga
Crkva je danas u euharistijskoj zajednici s mnogim pravoslavnim crkvama od, najbrojnije pravoslavne Rusije, Ukrajine do najtradicionalnije Grčke.
Hrvatska pravoslavna crkva djeluje danas u Hrvatskoj od istoka Slavonije, preko Kvarnera do Dalmacije, ali još uvijek nije priznata kao vjerska zajednica u Hrvatskoj što Škulić smatra neprihvatljivim.
– Na posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj 16.647 Hrvata izjasnilo se pravoslavcima, iako ih sigurno ima više. U Zadarskoj županiji ima ih između dvije i tri tisuće. Iako sam tražio da se HPC prizna kao vjerska zajednica još uvijek se ne može tako definirati jer su nam postavili određene uvjete, stoga smo za sada registrirani kao udruga. Ipak, ove godine ćemo ponovno zatražiti registraciju jer ćemo zadovoljiti jedan od postavljenih uvjeta, a to je pet godina djelovanja u Hrvatskoj, objašnjava Škulić.
Još uvijek je, dodaje, u društvu uvriježeno mišljenje kako pravoslavlje pripada Srbima što je klišej, smatra, kojeg treba odbaciti.
Sjedište Hrvatske pravoslavne crkve, na papiru, pojašnjava Škulić, je u Zadru.
– Liturgijske obrede služimo u kapeli u zadarskoj Općoj bolnici, ali dosta ljudi još uvijek nije otvoreno kako bi dolazili na mise. Tražili smo da nam se dozvoli da obrede služimo u crkvi sv. Dimitrija, ali su nam to odbili pa ćemo ponovno ići u pregovore. Imamo suradnju u Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, a sada ćemo se nastojati širiti u Šibenik, Split i Dubrovnik, objašnjava Škulić, priznajući kako je zadovoljan što je Hrvatska pravoslavna crkva obnovljena nakon što je 60 godina bila tzv. tabu tema, a on prvi Hrvat koji se nakon dugih 67 godina zaredio za svećenika i đakona.
Malo je kome poznato kako je dekret o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine u NDH donio sam Ante Pavelić.
– U travnju 1942. godine unutar HPC-a okuplja se svećenstvo iz Rusije, Srbije, Hrvatske, Rusije. Naime, još ranije, 1861. godine javila se ideja da Hrvati pravoslavci imaju svoju crkvu. Dolaskom Tita na vlast zabranjuje se djelovanje i rad HPC, a sveukupno svećenstvo je ubijeno, kazuje dalje Škulić.
Dalmatinski pravoslavci
Crkva u Dalmaciji svoje početke ima od 55. godine kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Nakon Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. Na početku je dalmatinska crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska crkva prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha. Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv, kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako zaštitili leđa bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji i završava u drugoj polovici 9. stoljeća kada Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Godine 1054. dolazi do raskola i djelovanja Istočne – pravoslavne i Zapadne – rimokatoličke crkve.
Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve, a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima koji su tada bili bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove u 1420. i dalmatinski pravoslavci prelaze pod jurisdikciju Filadelfijskog mitropolita, Carigradskog patrijarhata gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumenatima namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci. Od 1400. do 1557. godine uslijed vojnih uspjeha Otomanskog carstva, ne postoji srpska crkva kad u Hrvatsku stižu “morlaki”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To su ljudi koji stižu iz Ohridske arhiepiskopije, Bugari, Grci, Albanci. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima. Na početku 18. stoljeća na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija i Ipekska arhiepiskopija koja je obnovljena 1557. godine. Hrvatska pravoslavna crkva postoji do 17. lipnja 1920., kad je ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Dana 19. veljače 1922., carigradski patrijarh Meletij IV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda za stvaranje nove crkve i nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Godine 1929., država mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija, no Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca ne mijenja naziv u Jugoslavenska pravoslavna crkva. Kraljevina Jugoslavija nestaje nekoliko dana nakon njemačkog napada u travnju 1941., a 10. travnja 1941, stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je, po nekim izvorima, bila priznata od 86 država. U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve. Priznata je od Carigradske patrijaršije, Rumunjske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i same Srpske pravoslavne crkve i njezinog Patrijarha Gavrila Džojić koje su dale svoj blagoslov i autokefalnost-samostalnost.
Otvoreni za suradnju sa svima
Kako su se kod Hrvata razvijale težnje za vlastitom državom, a već su 1861. godine Eugen Kvaternik i ban Šokčević došli na ideju da Hrvati imaju svoju crkvu. Početkom 20. stoljeća javlja se i težnja Hrvata za formiranjem vlastite države, a 1942. godine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, NDH, Ante Pavelić osnovao je Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja je bila težnja više od milijuna Hrvata pravoslavaca.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC, njih 47 i mnoštvo pravoslavnih vjernika.
Budući da je Hrvatsku pravoslavnu crkvu osnovao Pavelić, kao i na negativne konotacije ustaškog, zločinačkog režima i NDH, Škulić komentira kako treba osuditi svako zlo i režim koji je širio mržnju prema drugima.
– U Ustavu RH stoji kako svatko ima pravo na svoju vjeru i mi tražimo minimalno ono što imaju drugi, registraciju naše vjerske zajednice. Otvoreni smo za suradnju sa svima jer trebamo zajedno raditi za dobrobit društva nevezano za vjerske ili socijalne statuse, poručuje Škulić.
U inozemstvu, HPC ima svoje četiri župe u Češkoj, nadbiskupa i svećenstvo, kao i u Kamerunu, a uskoro slijedi osnivanje župe u Etiopiji te do kraja godine u Brazilu i Argentini. Dok drugim vjerskim zajednicama država daje milijune, Hrvatska pravoslavna crkva ne dobije niti kune.
– Ja sam prodao zemlju i od toga se financiramo, financiram putovanja u Grčku i ostala na koje odlazim jednom, dva puta godišnje, ali od države ne dobijemo ništa, dodao je Škulić.
Razlika Hrvatske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve jest u dijelu liturgije, a osim obreda sv. Ivana Zlatousta imaju i obred sv. Germana kojeg štuju i slave i neke druge pravoslavne crkve.
– Ostalo je slično kao i kod Srpske pravoslavne crkve, svećenici mogu biti oženjeni, biskupi i episkopi ne, ističe još Škulić koji dodaje kako svima stoje na raspolaganju za Svetu Božansku Liturgiju, Sakramente krštenja, vjenčanja do duhovnih zvanja za svećenstvo i redovništvo.