Veliko čudo u malom mistu

Nedjelja je jedini dan kad mogu  odrapiti malo dulje u krevetu pa se  uvijek probudim s glavoboljom. Jer  svaki put odrapim malo više nego je  potrebno, pa bauljam po kući kajući  se što se nisam probudila ranije.  Nastavim li ovako, nedjelja će mi  zamijeniti ponedjeljak na listi  najomraženijih dana u tjednu.
A kako sam svoju umornu dušu i srce  nastojala odmoriti i od tsunamija,  potresa, nemira na istoku i pitanja  ekoloških katastrofa, odlučila sam  da je najpametnije da se ‘razbolim’  na nekoliko dana i pošteno  naspavam. Jer potopili su košarku u  gradu košarke, najavili prosvjede,  kalkulira se što ako ovi na vlasti  izgube, a oni drugi dobiju, najavili su  da će se mjesec za vikend opasno  približiti Zemlji i raznorazna sranja. A  ja, meteoropat, vjerojatno će me  skrpat insomnia, pa je bolje pripremit  se na  vrijeme.
Brate, uzela godišnji, dok još imam  priliku iskoristit ga, zaključala se u  kuću i najavila svima bližnjima i  daljnjima: du not distrb.
Nisam išla ma ni do balkona u  vrijeme kad bih mogla sresti  pogledom nekoga od susjeda, jer su  mi ljudi dopizdili. Ali ono, baš, baš.  Nisam išla ni na reviju fetiš rublja,  nisam išla ni na proslavu hadezekota  u zaleđe cugnut s Kalmijem i onim  preseratorskim čudom iz Kolonije  drmnuti žesticu. Nisam išla ni na  Fejtles u Zagreb, nisam ni na Bajagu  u Split. Ne gledam ni ove glupe  emsije na teveu: Big brader, Zvijezde  pjevaju, zvijezde ovo, zvijezde ono.  Zvijezde? Helouuuu? A kad vidim  onu Slikusvojuljubim Šurjakicu,  slabo mi dođe. Ne znam koja mi je  draža – ona ili ona Dovoljnasamsamasebi Horvat. Kad prvospomenutu vidim, ne znam zašto, ali mi  odmah na pamet dođu Đioletovi  stihovi: Mirka tko te sada dirka. A kad  vidim drugu, imam poriv uzet špatulu  i dobro joj sastrugati onu kvarc boju  i tone šminke jer mi djeluje kao da  sapuna nije vidila mjesec dana.
Ne želim uopće kontaminirati auru.  Totalna izolacija. Pročišćenje.  Katarza, ali bez klistira. Stavila stolicu  na balkon, zabundala se i buljila u  mjesec. I čekala što će se dogoditi.
A jedino mi je mobitel do besvijesti  zvonio dok se nisam javila.
– Brate, što se ne javljaš? Evo me u  Jazinama, dogodilo se čudo,  pobijedio Borik  Cibonu., urla mi  Ivana u slušalicu.
– A je?, u nevjerici ću.  Mislim, totalna sam  truba za sport, pa i za  košarku i ne sramim  se uopće toga, ali  stanje oko kluba  povremeno pratim  jer me zanima gdje  idu novci, kad me  već deru kao  poreznog  obveznika.
– Je, je. Čudo Mare,  čudo! Dolazim po  tebe, idemo s ekipom  bar do kvartovskog,  urlala je Ivana.
– Jok Ive, jok. Nema šanse. Ništa mi  ovaj dan neće pokvarit. Pa ni čudo  što je treća ili četvrta momčad Zadra  dobila Cibonu, a prva to nije u  stanju.
Pred očima mi samo cifre i sramota  naših političara i trenera i košarkaša  koji bi nakon ovoga trebali zabiti  glavu u pijesak i ne vaditi je naredne  četiri godine. Nije meni do njih, nego  što svi imaju gard: lako je s tuđim  ku…cem gloginje mlatit. I tuđom  lovom besramno plaćati igrače  toliko da normalan čovjek za  njihovnu mjesečnu plaću i po više od  godinu dana krvavo radi. A kad  kopaš kanal, rezultat se i te kako vidi,  a za ovima rezultata nema.
Sad da su pametni, Borik bi  preimenovali u Zadar, ovima zahvalili  na suradnji i stvar riješena. A možda  se sve to dogodilo zbog mjeseca?!  Sjela sam na balkon i čekala hoće li  se još koje čudo dogoditi. Ništa  brate, apsolutno ništa. Osim što sam  prekasno legla, a još prekasnije se  digla pa mi puca glava po šavovima.  A do sutra se moram dovesti u red  zato što radim. I to odmah ujutro.  Rano, najranije…
Mare ([email protected])