Četiri momka za spas rocka

Live aid je bio prvi veliki globalni događaj na kojem su se pojavili svi relevantni svjetski izvođači. Osim humanitarnog karaktera, ovaj je događaj bio idealno mjesto za promociju, a baš su na tom polju Bono i “drugovi” najviše profitirali. Neki su izvođači, poput Boba Dylana koji je nastupio nespreman i totalno nezainteresiran, a da i ne ne spominjemo grozan nastup tada izuzetno popularne atrakcije “Duran Duran”, nakon Live Aida uvelike poljuljali svoje pozicije, ali je zato onima uspješnijima poput grupe U2 popularnost strahovito porasla
Tema koja se već danima provlači po svim našim televizijama, portalima i tiskovinama, pomama je za koncertom irske grupe U2, i sve što uz to ide. Informacije vezane za taj događaj (odnosno nedostatak karata) već polako počinju sličiti na sapunicu ili bolje rečeno na napeti triler. Te karata ima, te nema, te će biti još jednog koncerta, te neće, i tako iz dana u dan. Pa se razgovara sa ljudima koji čekaju u redovima, sa onima koji su kupili kartu, i tako sve bez kraja i konca. Ono što u svemu tome začuđuje, nagli je porast zanimanja za grupu U2. Ispada da je u nekoliko dana planulo 130 000 ulaznica, i to u zemlji gdje ista ta grupa nikada nije prodala više od nekoliko tisuća nosača zvuka, u zemlji gdje je, to moramo otvoreno priznati, glazbeni ukus na tankoj liniji između etno zabavnjaka i najgorega turbo folk smeća. Stvar je više nego začuđujuća. Uvjeren sam dapače, da veliki broj ljudi koji su se dočepali karata i ne poznaje diskografiju ove grupe, i da na koncert idu samo zato što misle da je to “in”.
VOLIM SVE ŠTO VOLE MLADI
Često na našim televizijama možete vidjeti “poznate” ličnosti, mahom političare, kako se pokušavaju približiti nekom poimanju trendovskog (ili nazovite to kako hoćete, ali znate na što mislim) tipa koji prati što se događa i u toku je svih događanja. Obično čujemo bisere tipa “trenutno čitam Alkemičara, a od muzike slušam Tri tenora.” Naravno, nemaju pojma o čemu se radi, ali što je tu je. Ako niste znali, zadnji hit na Youtubeu je snimak Bandićeve izjave sa konferencije za tisak, a vezano za ovo gostovanje o kojem pišem. Bandić govori vrlo tečno i mudro što ću i citirati. Dakle: “Ono što mene fascinira je to bogatstvo osobe i zvuka (? -op.a.), snaga tekstova i socijalne poruke (to već ima smisla – opet op.a.), i note koje šalju su priskrbili tim ljudima da steknu ugled glazbenika savjesti i promicatelja humanitarne ideje.” U tom trenutku jedan zlobni novinar pita Bandića koja mu je njihova omiljena pjesma, a to vjerojatno radi zato što zna da Bandić sigurno češće sluša gangu nego U2. Dolazi do teškog muka prekinutog smijehom svih prisutnih, Milan pokriva rukom usta i govori čovjeku do sebe “šapni!”, a onda počne pričati nešto sasvim deseto. Ovo sam vam ispričao kao primjer koliko ljudi nemaju pojma, a ipak žele biti dio toga, bez obzira što nemaju neko, svoje mišljenje o tome.
RAT ZA ULAZNICE
Moj znanac Gricko živi u Zagrebu i uspješan je poslovni čovjek koji jako voli U2, pa je odlučio pošto – poto otići na koncerat, spreman na sve žrtve. Prvo je naivno probao putem interneta, probdio je cijelu noć, ali naravno, usprkos zavidnoj informatičkoj izobrazbi nije uspio. Zato je otišao do mjesta gdje se prodaju karte. Red je bio od Gundulićeve pa do Cvjetnog trga, što bi preneseno u zadarske okvire bilo kao od onog korintskog stupa kraj sv. Šimuna, pa sve do onog drugog na Forumu. (Onaj koji ne zna gdje je to, a zove sebe Zadraninom, neka ostavi ovu novinu i posveti se sebi primjerenijim zanimacijama). Radi se dakle o vrlo dugačkom redu, i on je čekao, ali dočekao nije. Već se tada počelo šuškati o još jednom koncertu pa se u Gricku probudila nova nada. Ne želeći ništa prepustiti slučaju, platio je ljude koji su čekali u redovima svjestan da on internet kupnje ionako nema ništa. I čekalo se, čekalo, opet veliki red, ali se tada događa nešto neočekivano. U trenutku kada se obznanilo da su prodane sve najeftinije karte, pola je ljudi jednostavno istupilo iz reda i odustalo od onih skupljih, tako da je naš Gricko konačno ipak došao do svojih željno traženih ulaznica.
KONCERT NA OTVORENOM
Za one koji ne znaju, ovi se koncerti održavaju u sklopu velike svjetske turneje nazvane “360° Tour”, a na kojoj narodu uživo predstavljaju svoj posljednji studijski uradak “No Line On The Horizon”, koji ja nisam poslušao pa neću govoriti o njemu, ali nešto govori i podatak da se može legalno nabaviti preko internetske prodaje za samo 9,98 dolara. Jesu li ionako bogati autori odlučili dati popust, ili su pak svjesni da ljudi masovno presnimavaju na crno pa žele bar nešto ušićariti, teško je sada govoriti, ali svima nama je jasno da (kao i u slučaju Stonesa) narod na koncerte ide zbog starog materijala. S druge strane, znam dosta glazbenih znalaca koji su ovu grupu godinama pratili i slušali, ali koji neće ići na koncert jer ih nervira fama koja se stvorila oko svega i ne nalaze se u svemu tome. Realno je i pitanje koliko na ovakvim mega – koncertima uistinu mogu uživati oni sa jeftinim ulaznicama, s obzirom na ogroman prostor i udaljenost od bine. Neće, naravno, kao u slučaju koncerta Bijelog Dugmeta održanog na istom mjestu biti balkanskog šlamperaja i kikseva sa razglasom, ali je činjenica da se na ovakvim mjestima ljudi dok gledaju u daljini veliki ekran često osjećaju kao da kući gledaju televiziju, što baš i nije neki vrhunski doživljaj. A vi, ako idete poslušajte mene. Ne nosite kamere, boce, limenke, kišobrane ni torbe, jer će vam sve to oduzeti, ali svakako ponesite jednu kišnu kabanicu, jer – nikad se ne zna.
GLOBALNA ROCK SAVJEST
U2 su grupa koja je najbolja ostvarenja imala u svojoj drugoj fazi (“War”, “Unforgettable Fire”, “The Joshua Tree” i “Rattle & Hum”). Ono prije toga bila je samo najava i prezentacija jednoga originalnog i zanimljivog novog sastava, a period nakon ’90. obilježen je statusom svjetske rock atrakcije gdje je sadržaj ostao u sjeni njihovog aktivizma i statusa globalne rock-savjesti. Prešli su put od jednog od mnogih novovalnih bandova sve do stadionske atrakcije koja prodaje miljune ploča, uz podršku armije obožavatelja koja je često prelazila preko ponekad previše salonskih moraliziranja. S druge strane, s obzirom na neupitnu kvalitetu svoga artističkog izričaja, Bono i kompanija su sebi takve stvari mogli i dozvoliti bez straha da bi to moglo imati posljedica za njihovu karijeru, ma koliko često išlo na živce.
PRAPOČECI
Daleke 1976. u dalekom Dublinu, u dalekoj Irskoj, četvorica mladića odlučila su malo svirati, i to u postavi Bono Vox (pravim imenom Paul Hewson) – vokal, Edge (Dave Evans) – gitara, Adam Clayton – bas, te Larry Mullen Jr. – bubnjevi . Sam početak nije bio lagan ni uspješan jer im je trebalo četiri godine dok nisu izdali svoj prvi album “Boy”. Tada je ta ploča više bila zamjećena zbog gologa torza dječaka na omotu, koji je od pojedinaca ocijenjen kao pornografski, nego zbog onoga što je nudila u glazbenom smislu. Ipak, usprkos komercijalnom neuspjehu, grupa je ovom pločom skrenula pažnju stručnjaka na svoj originalan izraz temeljen na specifičnom zvuku gitare i “različim” rješenjima ritam sekcije, koji su zajedno stvarali izuzetnu podlogu zanimljivom Bonovom vokalu. Ta originalna postava nikada se nije mjenjala i samim tim je stvorila preduvjet daljnjeg usavršavanja i napredovanja.
Slijedeći album “October”, izdan godinu dana kasnije, nije bitno popravio komercijalni rejting, iako se odlična “Gloria” pojavila na top listama i postala njihova najpoznatija pjesma iz toga razdoblja predstavljajući model koji će postati konstanta njihovog materijala. “October” je licencno objavljen u tadašnjoj Jugoslaviji, a povremeno se na tv-u mogao vidjeti i onaj čuveni spot sniman na nekakvom splavu, a što nas je lagano pripremilo na ono što je slijedilo.
KREATIVNO SAZRIJEVANJE
Do slijedećeg su izdanja protekle čak dvije godine, tijekom čega je grupa radila na sebi i postigla relevantan zvuk koji je u novim pjesmama pokazao definitivno sazrijevanje. Činjenica je da je i sam Bono jednom rekao da ne može slušati prva dva albuma jer ga nervira kako je tada pjevao. “War” (1983.) je prvo komercijalno uspjelo djelo grupe i njihova najbolja ploča do tada. Počevši od omota koji je parafraza slike sa prve ploče, pa do glazbe i stihova, ova je ploča zaokruženo umjetničko djelo. Dosta je spomenuti samo dvije pjesme, “New Years Day” (izdan na singlu kao najava albuma) i njihovu možda najbolju stvar “Sunday Bloody Sunday”, koje su izbacile “War” na same vrhove ljestvica, što će biti konstanta sa svim njihovim kasnijim projektima. Obje su ove pjesme vezane uz socijalno-pacifističke teme na koje se grupa već debelo naslanjala, a i sama producentsko – aranžerska rješenja su postala bogatija i raznovrsnija uz dodatak novih instrumenata. Iste je godine izdan i koncertni mini – album “Under A Blood Red Sky” kojim se njihov uspjeh proširio i na veliko i bogato Američko tržište kojem će se s vremenom sve više okretati.
IN THE NAME OF LOVE
Kada se sljedeće godine, kao najava nove ploče, pojavio čuveni singl “Pride (In The Name Of Love)” svima je bilo jasno da se sprema nešto veliko. Album “The Unforgettable Fire” značajan je i zbog suradnje sa velikim Brianom Enom koji je svojim lucidnim rješenjima, po kojima je uostalom i čuven u glazbenom svijetu, stvorio novi pristup novom materijalu koji je publika objeručke prihvatila i spremno se odazvala na veliku turneju koja je slijedila. Ovim potezom U2 je pokazao iznimnu zrelost i prilagodljivost, a sve to bez posljedica na svoj umjetnički integritet, dok im je komercijalni uspjeh omogućio da samostalno odlučuju o svome budućem radu. Svjetska promotivna turneja dodatno je učvrstila njihove pozicije, dok ih je jedan važan glazbeni događaj upravo izbacio u sam vrh svjetske scene.
LIVE AID KAO KATAPULT
Live aid je bio prvi veliki globalni događaj na kojem su se pojavili svi relevantni svjetski izvođači. Osim humanitarnog karaktera, ovaj je događaj bio idealno mjesto za promociju, a baš su na tom polju Bono i “drugovi” najviše profitirali. Neki su izvođači, poput Boba Dylana koji je nastupio nespreman i totalno nezainteresiran, a da i ne ne spominjemo grozan nastup tada izuzetno popularne atrakcije “Duran Duran”, nakon Live Aida uvelike poljuljali svoje pozicije, ali je zato onima uspješnijima poput grupe U2 popularnost strahovito porasla. Nakon ovog ključnog humanitarnog nastupa sastav je krenuo i na turneju za “Amnesty International” i nastavio sve eksplicitnije izražavati svoje stavove koji ipak nisu ugrozili njihovu kreativnost, tako da je “The Joshua tree” iz ’87. bio pun pogodak, prepun kvalitetnih brojeva poput “I Still Haven´T Found What I´M Looking For” (odlično korištenje gospel zbora), “With Or Without You” ili “Where Streets Have No Name”. Već slijedeće godine izdan je studijsko-živi dvostruki album “Rattle And Hum”, sa novim nizom uspješnih vlastitih pjesama poput “Desire”, ali i odličnih obrada “Helter Skelter” Beatlesa i Dylanove “All Along the Watchtower”, a uz koji je išao i dokumentarni film o grupi koja je iz svakim novim projektom bivala sve bolja.
EPILOG
Sa sve većim uspjesima U2 se sve više okretao Američkom tržištu, ali i sve više uzimao maha u političkim lamentiranjima, kako u intervjuima tako i na koncertima. Iako su albumi “Achtung Baby” iz ’91. i “Zooropa” iz ’93. zadržavali konstantu kreativnog i komercijalnog uspjeha, stvar je polako ušla u kolotečinu u kojoj su objavljivani novi, dobri, ali ne tako uzbudljivi albumi i odrađivane velike turneje. U isto vrijeme, bavili su se humanitarnim radom, a osobitu su pažnju obratili ratom uništenom Sarajevu, kada su (skupa sa Pavarottijem) organizirali pomoć, a potom snimili i singl “Miss Sarajevo”. Iako sigurno postoji veliki broj fanova kojima je Bonovo mesijanstvo i sve što uz to ide izgledalo pretjerano, činjenica je da im se dobra volja ne može zanijekati. Treba razlikovati humanitarni rad od pukog politikanstva. Oni su također i rijetka grupa u rock povijesti koja od prvog dana svira u istoj, nepromijenjenoj postavi. Osim toga, rijedak je i slučaj da vrhunski sastav u 30 godina karijere ne promijeni izdavačku kuću (“Island”), što naravno nemalo pridonosi stabilnosti i kreativnom miru u kući, a promjene producenata samo su im dodatno pomogle. Očigledno je da im dobro ide, da su zadovoljni i sretni, ljudi ih i dalje vole i prate, i realno – što im više treba?
I can´t belive in news today
O, I cant close my eyes and make it go away
Broken bottles under children´s feet
Bodies strewn across the dead end street
 But i won´t heed the battle call
 It puts my back up against the wall
(“Sunday Bloody Sunday” 1983.)