Pavličić: Piscu nije mjesto uz vlast, već za pisaćim stolom

Nemamo kritičkog autoriteta, nekoga tko bi rekao što valja, a što ne valja. Danas se o knjigama uopće ne piše, a ako se i piše to su reklamni tekstovi, kaže Pavličić. Što se, pak, tiče, lektire, mišljenja je kako bi bilo bolje krenuti od novije književnosti ka starijoj. U samom kazalištu ga smeta ono što se zove aktualizacija, te ističe kako su klasici klasici po tome što njihovi tekstovi uvijek vrijede

Prvog dana manifestacije ‘Zadar čita’ gost književne večeri je bio Pavao Pavličić, naš poznati pisac, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Multimedijalna dvorna Gradske knjižnice još jednom je bila ispunjena do samog kraja, što još jednom pokazuje ogroman interes za knjigu i čitanje.
Uvodnu riječ kazao je ravnatelj GKZD mr. sc. Ivan Pehar naglasivši kako je, kad je riječ o čitanju, temeljna čitalačka pismenost. Pehar je napomenuo kako se pri odabiru gostiju na ovogodišnjoj manifestaciji koristilo knjižničarske kriterije, što znači pisce koji se najviše čitaju.
Voditelj susreta s Pavlom Pavličićem bio je Ante Mihić, knjižničar u Salima. Odmah na samom početku voditelja je zanimalo postoji li dobri duh Zagreba, na što je Pavličić napomenuo kako je naslov spomenute knjige stavio zapravo ironično, međutim kad je riječ o stvarnosti, mišljenja je kako svaki grad ima svoj duh, a to je atmosfera. Na pitanje je li zadovoljan ekranizacijom romana od strane Zorana Tadića Pavličić je kazao kako je bio mišljenja da roman nije filmičan, međutim, ističe Pavličić, Tadić je to odlično napravio. Kad je riječ o hrvatskom filmu istaknuo je kako smo svi skupa izgubili naviku gledanja dramskog programa na našem jeziku, te su stoga domaće sapunice itekako dobrodošle.
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru, te je Mihića zanimalo kako je pisac proveo djetinjstvo u tom gradu, koje uspomene nosi, te paralela između ondašnjeg vremena i današnjeg Vukovara.
– Imao sam strašnu sreću što sam se tamo rodio. Vukovar je bio grad na dvije rijeke, prometa je bilo malo, mogli smo se igrati na cesti, kazao je Pavličić. Posljednji put je u Vukovaru bio prošle jeseni, a ondje odlazi kao gost budući da tamo više nema nikog od rodbine.
Sudbina Vukovar(c)a
– To nije onaj isti grad. Njegova devastacija je počela 60-ih godina, rat je samo dovršio, istaknuo je Pavličić.
Studentski prosvjedi počeli su na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje Pavao Pavličić predaje. Mihića je zanimalo gdje je profesor bio tada:
– Ispred učionice, jer su me izbacili. Bio sam protiv metode. O studentskim zahtjevima bi se dalo razgovarati, ali iskorištavati autonomnost sveučilišta, to što tamo neće doći policija, je malo previše. Malo tolerancije i dijaloga bi dobro došlo, kazao je Pavličić.
Pavao Pavličić redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Voditelj susreta je upitao profesora za mišljenje o negativnim kritikama na račun akademije.
– Takve kritike dolaze od ljudi koji ne znaju čime se akademija bavi. Bavi se prošlošću i budućnošću. Svi očekuju da akademija lupi šakom kad se nešto događa. Ne ide to tako. Akademija ima nevjerojatnu izdavačku djelatnost, brojne projekte. No, o tome se šuti. Jer vijest je samo loša vijest. Kritizira se iz loših pozicija, mišljenja je Pavličić.
Kad je riječ o piscima i književnim društvima u Hrvatskoj, rascjepima koji su se događali, Pavličić je mišljenja kako se ništa bitno nije popravilo, a ističe kako se ionako ono što je bitno u književnosti ne događa u društvima.
Što se tiče samih pisaca i njihovih javnih istupa, napose pristajanja uz vlast, Pavličić ističe kako piscu nije mjesto uz vlast, već za pisaćim stolom. No, sve je stvar u temperamentu, ako se netko već i odlučuje biti uz vlast.
Voljeti krimiće
Na Mihićev upit postoji li knjiga za koju bi volio da nije izdana, Pavličić ističe da je u ladici ostavio neke za koje je smatrao da ih ne treba objavljivati, a kad je riječ o objavljenim knjigama ni jedne se ne srami. Uzora u književnosti, pak, ima i mišljenja je kako čovjek počne pisati jer voli čitati.
– Prozu sam počeo pisati oko 20. godine. Otkrio sam da u književnosti postoje pisci koje zanima ono što i mene, istaknuo je Pavličić. Otkrio je da njegov roman nastaje u dvije faze, od kojih je prva inspiracija, a zatim slijedi ‘šljakanje’. Obično mu nešto padne na pamet u jesen ili zimu, razradi sadržaj romana i počne pisati u ljeto kad nema što raditi. Ističe da se ideja, kad mu padne na pamet, može sažeti u jednu rečenicu. Također, ističe kako je svaka knjiga koju počene pisati 60 posto gotova u planu, a često zna i zadnju rečenicu.
Što se tiče krimića, Pavličić je istaknuo kako je riječ o produktu industrijskog doba, a imao je nevolju što mu se ispriječio socijalizam. Osobno mu se sviđa europski krimić, a napominje kako danas ima krimića u različitim varijantama.
Što se tiče suvremene hrvatske književnosti Pavličić je mišljenja kako je situacija dobra, jer postoje različiti smjerovi, koncepcije, međutim ono što njega buni je što nema kritičkog autoriteta.
– Nemamo kritičkog autoriteta, nekoga tko bi rekao što valja, a što ne valja. Danas se o knjigama uopće ne piše, a ako se i piše to su reklamni tekstovi, kaže Pavličić. Što se, pak, tiče, lektire, mišljenja je kako bi bilo bolje krenuti od novije književnosti ka starijoj. U samom kazalištu ga smeta ono što se zove aktualizacija, te ističe kako su klasici klasici po tome što njihovi tekstovi uvijek vrijede.
Što se tiče njegova pisanja istaknuo je kako nije riječ o znanstvenoj fantastici, već naprosto o fantastici, a na samom kraju je kazao kako je trenutačno u životnoj fazi kad neke knjige čita po treći put.