Rundek: Nemam nikakvu potrebu za televizijom

U publici se našla intelektualna krema pomiješana s mlađim snagama koje su došle pjevati i plesati. Problem je bio u tome što je dio gledatelja zbog postavljenih stolova i šanka mislio da se nalazi u birtiji pa su tako i reagirali, i tu dolazimo do ključnog pitanja koje često postavljam na koncertima – zašto je netko toliko glup da dođe na koncert, plati kartu i onda blebleće, priča na mobitel i radi sve osim praćenja programa? To je toliko iznerviralo izvođače da su u jednom trenutku i prekinuli nastup, nakon što je Rundek okupljene bez uspjeha zamolio da se stišaju

Kao što smo i obećali u najavama koncerta “Rundek Cargo Trija” u Arsenalu, iskoristili smo priliku i ljubaznost menadžmenta i organizatora i obavili za Zadarski list jedan mali razgovor s Darkom Rundekom. Trio je stigao u Zadar nakon iznimno uspjelog splitskog koncerta. Očigledno dobro rapoloženi Isabel, Vranić i Rundek strpljivo su obavili službenu presicu, nakon kojeg smo, dok je ostatak ekipe uživao u zakusci, odvukli Rundeka u jedan od Arsenalovih mračnih separea i tamo ga temeljito ispitali, malo o povijesti, malo o sadašnjosti. Rundek je izuzetno ugodan sugovornik, elokventan i duhovit, tako da se službeni intervju ubrzo pretvorio u prijateljsko ćaskanje, što je dosadni Mario iskoristio za obnavljanje svojih znanja. Time vas ipak nećemo tlačiti, već ćemo prenijeti onaj “službeniji” dio razgovora s ovim zanimljivim čovjekom koji je u prvom dijelu karijere sa svojim Haustorom bio jedan od rodonačelnika i ključnih aktera Novog vala, da bi u drugoj, solističkoj fazi postao artistički i autorski nezaobilazan faktor Hrvatske glazbene scene, a i šire.
Jeste li nekada davno, kada ste upisivali Akademiju dramskih umjetnosti i počinjali s bandom, slutili da ćete jednog dana, u svojim pedesetim godinama, biti međunarodno priznat umjetnik i baviti se onim što volite?
– Ja sam mislio da ću se baviti onim što volim, samo što tada još nisam znao da će to biti muzika, tako da sam uvijek išao prema tome da radim ono što me zanima i veseli. Srećom, starci me u tome nisu sprječavali, odnosno tjerali da se na silu bavim nekim zanimanjima. Imao sam sreću što sam upisao Akademiju iako su mi svi govorili da moram imati neke veze, znaš ovo – ono… I primili su me, ali se kasnije pokazalo da nije režija prva stvar nego muzika. Ali opet… Radim muziku za kazalište i za film i to mi je trajno interesantno i to radim već godinama paralelno s ovim.
Može se reći da kroz cijelu karijeru nikada niste radili kompromise.
– Imao sam tu sreću što sam završio režiju, kazalište i radiofonije i što me iskustvo s bendom upoznalo s mogućnostima snimanja pa sam poznavajući i studio i s tom dramskom edukacijom mogao biti dobar radijski režiser. Već 1982. godine sam se zaposlio na Radio Zagrebu u dramskom programu i to mi je čuvalo leđa i nisam morao zarađivati pare glazbom. Uvijek sam bio oslobođen tog pritiska.
Vaš prvi singl “Moja prva ljubav” bio je veliki hit. Je li vam takav uspjeh na samom startu pomogao ili je u neku ruku i odmogao?
– U stvari da… To nam je bila frustracija. Neko je vrijeme nismo ni svirali na koncertima i bend je nekako bio stalno napet i pucao je po tom šavu, jer smo se mi doživljavali kao bend koji je dosta avangardan, dosta eksperimentalan. S jedne strane nam je omogućio da ipak sviramo, da imamo koncerte i da se ljudi za nas zanimaju, a s druge strane smo se morali boriti da dokažemo da nismo mi ti koji radimo pjesmice nego da radimo nešto ozbiljnije.
“Lopate u ruke, lopove u šume”
Dijelite li moje mišljenje da je “Treći svijet” fetišiziran u odnosu na kasnije albume?
– Pa je, fetišiziran je malo… A tim prije jer je malo sviran uživo. Malo smo tih stvari svirali i ja i Sacher. Taj je album nenačet koncertno i stoga se možda nešto više očekuje od njega.
Kad smo kod tog albuma, imamo nešto zajedničko – obojica smo snimali u splitskom studiju “Tetrapak”. Mislite li da redovito mijenjanje radnog ambijenta i studija u kojima snimate utječe na konačnu formu materijala?
– Mijenja je donekle. Sve utječe na muziku, pa i ambijent. Zavisi i o načinu rada. Kada bendovi pripremaju album i probaju ga, spremni su za studio, nemaju baš neke veze gdje će ga snimiti. Danas se više radi u studiju pa studio i utječe na sam rad.
Jeste li na albumu “Bolero” koristili ritam mašinu iz nužde ili zbog eksperimenta?
– Prije svega iz nužde, ali sam ja i prije kada bih radio pjesme doma koristio ritam mašinu pa bi onda i bubnjar odsvirao osnovni hod ritma i učinio ga živim. Osim toga, u to se vrijeme počela više koristiti ta tehnologija. “Bolero” je bio direktni put iz kućnog studija prema pravom studiju. U biti, bilo bi bolje da sve odsvirao pravi bubnjar. Danas demo snimke radim doma na kompjuteru, na Cubaseu koji snima zvuk. Tako dosta radim za kazalište i za film, a kasnije snimim nekoliko živih instrumenata. Super je to što možeš toliko toga doma snimiti.
Jesu li pjesme poput “Zagrebačke magle” ili “U širokom svijetu” pisane u Parizu i koliko vaše seljenje ima utjecaja na vaš rad?
– To ti daje jednu točku sa koje mi se čini da stvari ipak malo slobodnije vidiš nego kad si na jednom mjestu. Bar meni je to dobro.
“Lopate u ruke / Lopove u šume…” – pojasnite nam malo tu filozofiju.
– Što sam to tako napisao? (recitira i pokušava se prisjetiti op.a.) Izgleda da je to zbog rime. To je jedna pučka logika, ali u svakom slučaju lopove treba staviti tamo gdje im je mjesto, a ne da glume gospodu.
Nastupali ste na Zg-festu sa “Samo na čas”. Sjećam se jednog intervjua u Džuboksu prije tridesetak godina u kojem ste jako lijepo i nostalgično opisali obiteljsku atmosferu pri gledanju festivala, a koja je još tada utjecala na vas. Pratite li i danas takve manifestacije?
– To me je prošlo jer to više nema ono mjesto u kulturi koje je imalo tada. Danas u Hrvatskoj ne pratim tv-program uopće. U Francuskoj imam jednu malu televiziju kraj kreveta koju povremeno gledam i to najčešće samo jedan kanal koji je pošten, a to je “Arte”. Inače nemam neku potrebu za televizijom. Nisam nikada ni imao.
Fan Šarla Akrobate
Našao sam na Youtubeu vašu obradu “Kao da je bilo nekad” grupe EKV. Je li Rex Ilusivii, vaš zajednički producent, vaša poveznica ili ste i inače njihov fan?
– Ja sam prije svega bio veliki poštovalac grupe “Šarlo Akrobata”. Taj trio je meni stvarno jak i moćan sa bilo kog stajališta. Mi smo se puno susretali na zajedničkim koncertima. To je bilo, znaš ono – na prvi pogled i bez puno objašnjavanja. Bili smo kao neka vrsta obiteljskog bratstva. Kad bi mi bilo dosadno u Zagrebu često sam znao otići u Beograd u provod. Jednom sam tako banuo, pa gledam gdje ću spavati i uvalim se kod Vd-a (bubnjar “Šarla Akrobate”, op.a.). Tamo me dočeka njegov brkati tata koji je s nama slušao taj njihov album s komentarima tipa “to smo već čuli kod Beatlesa na Sgt. Peppersu…” Ustvari, dao je kompletnu analizu poput kompetentnog rock kritičara.
Prije par godina ste tamo imali i jednu neugodnost, fizički napad na ulici. Malo je glupo je da vas sada, nakon ovih vrlo uspjelih aktualnih nastupa pitam je li to promijenilo vaš odnos, budući se dogodilo samo jednom?
– Hvala Bogu, samo jednom. Ali kad usporediš količinu poštovanja i gostoprimstva na koje tamo nailazim, to je stvarno neusporedivo. Svirali smo na mnogim prostorima. Prijem nije svugdje jednak, ali ljudi reagiraju u odnosu na temperament i na mentalitet.
Imali ste zapažene nastupe u Splitu na “Runjićevim večerima” sa “Bezimenoj” i “Potraži me u predgrađu”. Jeste li razmišljali o projektu covera svojih omiljenih autora?
– Da, jesam. Razmišljao sam o tome. Rado bih napravio takav album. Dylan, Cohen i u tom smjeru.

 NEOBIČAN REPERTOAR

Koncert “Rundek Cargo Trija” spada u jedan od najneobičnijih kojima sam prisustvovao, jer se osim po specifičnoj zvučnoj slici koju je stvorilo samo troje ljudi, od drugih razlikovao i po samoj koncepciji nastupa. U prvom smo dijelu naime mogli čuti kompletan novi album, dok je drugi dio bio rezerviran za već poznate uspješnice iz Rundekove duge karijere, kako s Haustorom tako i iz samostalnog razdoblja. Ovakav je pristup vrlo rizičan jer je novi projekt “Plavi Avion”, u ovim krajevima medijski još nedovoljno eksponiran, a s obzirom da se radi o relativno hermetičnom materijalu tako se nije mogla očekivati ni adekvatna reakcija publike već na prvo slušanje, iako sadrži više pjesama koje će sigurno u budućnosti postati neizostavni dio koncertnog repertoara.
Trio je bio toliko dosljedan u predstavljanju pjesama s nove ploče da su za kraj prvog dijela izveli čak i završnu pjesmu “Drina” koja bi sa svojim maratonskim trajanjem uistinu više pristajala nekoj intimnijoj, “kazališnijoj” atmosferi. A na što zadarska publika najbolje reagira vidjeli smo nakon kratke pauze kada je sa njihovim velikim hitom “Ena” otpočeo drugi dio koncerta.

 NEOBIČNA POSTAVA

Ono što u svemu dodatno fascinira je zvučna slika koju je stvorilo samo troje ljudi, a za koju je Rundek u prošlosti koristio cijele orkestre. Po običaju u prvom su planu Rundek i Isabel koja je u stvari svojim estravagantnim nastupom bila najatraktivniji član trija, a koja je svojim specifičnim korištenjem violine (toliko pedala nisam vidio ni kod standardnih solo gitarista) nemalo doprinijela općoj zvučnoj slici. S druge strane, bilo bi nepravedno ne istaknuti multiinstrumentalista Dušana Vranića – Ducu koji je u stvari motorna snaga ovog mini-orkestra. Svira rukama i nogama i uz to još i pjeva, tako da je na trenutke podsjećao na ona indijska božanstva s više pari udova. Bilo kako bilo, ova trojka se stvorila prilično kompaktnu zvučnu sliku, a jedina bi se primjedba mogla uputiti povremenom nedostatku bas gitare i vokalu koji je na trenutke bio prekriven ostalim instrumentima.

 NEOBIČAN PRIJEM

Imali smo prilike vidjeti u svome gradu atrakciju zbog kakve se inače mora putovati u Zagreb ili Split, a isto tako, možemo reći da se u publici našla intelektualna krema pomiješana s mlađim snagama koje su došle pjevati i plesati. Problem je bio u tome što je dio gledatelja zbog postavljenih stolova i šanka mislio da se nalazi u birtiji pa su tako i reagirali, i tu dolazimo do ključnog pitanja koje često postavljam na koncertima. Zašto je netko toliko glup da dođe na koncert, plati kartu i onda blebleće, priča na mobitel i radi sve osim praćenja programa? To je toliko iznerviralo izvođače da su u jednom trenutku i prekinuli nastup. Cijela situacija je vrlo čudna. Za vrijeme pjesme žamore (što znači da ih ne zanima), a nakon toga oduševljeno aplaudiraju (što znači da im se sviđa). Vrlo neobično.
Bilo kako bilo, nakon donekle suzdržanog prijema u prvom dijelu, uslijedile su ovacije u drugom, obavezni bis i sve što uz to ide. Čuli smo niz fantastičnih pjesama, kako starih tako i novih, a sve je naravno završilo s pjesmom “Šal od svile” u kojoj se krasno osjetila atmosfera koju ta pjesma ima. Rundek na konju, opasan pištoljima, zalijevan kišom polako odlazi nekuda u daljinu… Do nekog novog, nadamo se što skorijeg susreta.