Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Fantastičan show… na razini Opuzenskog festivala

19.05.2011. 22:00
Fantastičan show… na razini Opuzenskog festivala


Naših nema jer nisu prošli, a nisu prošli jer su bez veze, a možete misliti koliko su bez veze kada nisu mogli proći u ovako jadnoj konkurenciji. Ali vidio sam ja njihov nastup pa mogu slobodno kritizirati. Na što to sliči? Ni na što. Pjesmu je napisao onaj tip iz “Colonije”, dosadne dance grupe s vulgarnom pjevačicom pa možete zamisliti kakva je. Ženska koja sliči na Celine Dion se trudi, ali ovaj pjesmuljak ne bi izvukla ni prava Celine
Idem ja tako ovo subotnje popodne u šetnju s jednom ljupkom divojkom i naletim na glavnog urednika svoga. Šutim ja, šuti on, gleda me nekako mrko i vidim da nešto smišlja, da mi se ne piše dobro. “Slušaj ti! Puno si se ti ulijenio u zadnje vrijeme. Ništa ne pišeš osim kolumne. Za kaznu – večeras ti je Eurosong. Gledaj i napiši nešto pametno ako je to uopće moguće!” A ja šutim, gledam u pod. Ne smijem mu proturječiti, a i sjetim se da imam u kući kutijicu apaurina i da ću valjda nekako izdržati. Mudro sam preskočio emisiju “U susret Eurosongu” (više bi mi pasalo gledati “Okretanje leđa Eurosongu”) duboko uzdahnuo i počeo pisati.
Publika na razini priredbe
Duško Ćurlić kaže da osam godina prati Eurosong, ali nikada, ali baš nikada, atmosfera nije bila divna i krasna kao ove večeri. Zapamtite to, jer će sljedeće godine reći to isto samo za 2012. g. Duško je oduševljen reakcijom razdragane publike. “Eto, vidite kako publika reagira!” razdragano viče. A kako reagira? Veselo mašu zastavicama i plješću kao maniti na svaku glupost, i kada bi ona spremačica, koja treba počistiti nakon koncerta, uranila i prešla s metlom preko pozornice dok traje program, dobila bi gromoglasne ovacije. A oni koji prate ovaj događaj uistinu se slabo slažu sa zdravim mozgom. Oni su, naime, fanatično privrženi ovoj šarenoj laži. Mjesecima prate ovaj cirkus, rade na raznim prognozama, razmjenjuju podatke o izvođačima, a na sam događaj dođu nekoliko dana ranije pa se druže i zabavljaju na neki svoj način. To je posebna vrsta ljudi i treba ih pustiti da se igraju iako je sve to potpuno besmisleno, ali bar se ne tuku s protivničkim navijačima. Ha, ha. A zamislite da nekim čudom pobijedi San Marino. Gdje bi oni održali natjecanje na ona svoja 2,5 četvornih kilometara? Možda u školskoj sportskoj dvorani?
Voditelj na razini publike
 Ćurlić je u stvari pravi profesionalac koji i prenosi onako kako treba. A kako se to radi? Jednostavno. Kao da se obraćaš retardiranima. Najavljuje on tako prošlogodišnju pobjednicu. Iskreno, pojma nemam koja je to jer nisam bio lud gledati, ako to nije po zadatku. Ovu je otpjevao voditelj, neki Stevo, ups, Štefan koji je izgleda i pjevač. A pjesma…. a što reći, nekakav swing bez melodije, s puno puhača i ritma, ali zbilja ništa posebno. Na razini Opuzenskog festivala. Ne više od toga.
Duško nam otkriva Ameriku, a ide i u nove, neistražene znanstvene sfere logike kada nam kaže: “Ne možete glasati za našu pjesmu jer tu naše pjesme nema.”
Dalje se pak bavi prenošenjem jako važnih informacija poput ove: “Ona je studentica, nedavno je navršila je 18 godina(?), vrijedno studira i jednog će dana postati stilist.” A ja baš mislim: Kakav je to fax? Tko je tamo dekan, a tko prodekan? Možda Ciganović i onaj drugi modni?
 A Ćurlić gušta i želi tu radost podijeliti s nama: “Dragi gledatelji, nadam se da uživate. Ja, nažalost, ne mogu čuti vaše komentare.” E, moj, Dule. Ne znaš ti koliko si sretan što ne možeš slušati moje komentare. Jer da ih čuješ ne bi ti bilo ugodno. Sigurno ne.
Zašto naših nema?
 Naših nema jer nisu prošli, a nisu prošli jer su bez veze, a možete misliti koliko su bez veze kada nisu mogli proći u ovako jadnoj konkurenciji. Ali vidio sam ja njihov nastup pa mogu slobodno kritizirati. Na što to liči? Ni na što. Pjesmu je napisao onaj tip iz “Colonije”, dosadne dance grupe s vulgarnom pjevačicom pa možete zamisliti kakva je. Ženska koja sliči na Celine Dion se trudi, ali ovaj pjesmuljak ne bi izvukla ni prava Celine.
 Scenski nastup je bio užasan s nekakvim iluzionistom koji je izgledao kao da je doveden na seoski vašar da zabavi publiku prije izvlačenja glavnog zgoditka na tomboli, posedarskog pršuta. Jedino što je kod ovog svega pozitivno je to što nas nije predstavljao onaj punašni sveprisutni pjevač tako da smo bar njega bili pošteđeni. Uostalom, što smo uopće i mogli očekivati kada nam je izbor našeg predstavnika bio kao natjecanje za prvi glas Stankovaca (bez uvrede molim. Mislim, bez uvrede mještanima Stankovaca). Ma sve to treba ukinuti.
Glasovanje – dobrosusjedsko čašćenje
 Tok, da ne kažem tijek glasanja popraćen je zvukom udaranja srčanog mišića koji bi trebao simbolizirati neku napetost, a napetosti ima taman toliko da se svi skupa, i ja i publika smijemo jer je sve toliko predvidljivo da unaprijed znamo sve. Čak se i Ćurlić ludo zabavljao govoreći unaprijed kome glasovi idu. Susjedi susjedima i gotovo, pa kada se dogodi da npr. Finska dade bodove Mađarskoj ostanemo nemalo iznenađeni. Napeto je jedino kako će npr. Švedska podijeliti bodove između Finske, Norveške i Danske ili hoće li Makedonija dati više Srbiji, BiH ili Sloveniji. Najviše sam se iznenadio kada sam čuo da je San Marino (zamislite i oni sudjeluju, a imaju 7 i po stanovnika) dao najviše bodova Italiji. Doduše, bilo je čudno kada su Nijemci dali Austrijancima (i obrnuto), Englezi Ircima i kao poseban šok – Slovenci BiH, ali to smo sve znali i prije, a sudjelujemo u tome pa tko nam je kriv.
Nije tako ni čudno da recimo Francuska, Malta ili Španjolska stoje lošije, ali tko im je kriv što se njihove zemlje nisu raspale na 5-6 manjih. Uostalom, tko ih šiša. Dok smo još bili Jugoslavija bili smo jedina, uvjetno rečeno, istočnoeuropska zemlja i nitko nam ništa nije davao. Mogli smo samo škripati zubima i potiho psovati dok su se Skandinavci i Benelukšani međusobno častili i pobjeđivali.
I za kraj – osnovni podaci
 Ups. Došli smo do kraja, a da ja kao pravi novinar nisam dao ni osnovne podatke. Ovo je dakle 56. Eurosong, održao se u Njemačkoj, sudjelovale su 43 (!?!) zemlje, a pobijedio je Azerbajdžan koji se natječe, evo već treću godinu. Pjevali su Eldar Gaimov i Nigar Jamal, pjesma se zove tipično azerbajdžanski “Running scare”, a u svemu ovome je dobro što sam ipak naučio kako se pravilno uopće i izgovara ime ove zemlje. U biti nisu bili loši. Pjesmuljak, nit’ miriše, nit’ smrdi. Tema je jako originalna – kaže Duško. Govori o dvoje ljudi i njihovoj ljubavi (valjda muško – žensko, iako me ništa ne bi čudilo. Uostalom ja sam tolerantan.). A ja sam mislio da će pjevati o Staljinovim čistkama, gladi u svijetu ili o globalnom zatopljenju. U stvari je solidno, ali (sada će svi reći da sam poludio) toliko me podsjeća na irsku grupu Cranberries da je to čudo, osobito ženski vokal i prateći. Ona je malo falšala, ali treba je shvatiti. Uzbuđenje je to.
Za kraj je Duško rekao da sada imamo godinu dana za razmišljanje i odluku što i kako u budućnosti napraviti na Eurosongu. To govori svake godine. Ne znam što se tu ima razmišljati? Ukinuti, rastjerati, zabraniti i gotovo. Svršena priča. A ja ću početi pisati o zadarskoj košarci. Jednako je smiješno kao i ovo.


 AND HE’RE ARE THE VOTES OF MARIO JURY…


Neću sada komentirati svakog izvođača posebno jer bi mi za to trebao cijeli Zadarski list, već ću samo apostrofirati one koji su bili posebno zanimljivi, što će reći – posebno dobri (mala manjina) i oni koji su bili nedobri (velika većina). Neću spominjati ni imena jer ionako nikada više za njih nećete ni čuti, a što je najbolje, ovo pišem usporedo s gledanjem tako da ne znam rezultate, a vi provjerite koliko sam bio u pravu. Alzo, dakle, iđemo.
Finac se nije puno mučio oko riječi. Refren mu ide otprilike ovako – “da, ra, ra, rarara, da ra ra…”
Dino Merlin (ne razumijem zašto ne koristi svoje pravo ime Sabahudin Dervišhalidović) je puno inventivniji. Njegov refren ide doslovno ovako – “o ooo o- oo -ooo -“, a za tekst u kiticama sam tek pri kraju pjesme shvatio da je na engleskom. Pojašnjeno nam je da je pjevao o ljubavi. Koliko smo ga razumjeli, mogao je slobodno pjevati o maljoljetničkim bandama u Brixtonu ili o proizvodnji motokultivatora. A izgledali su (osobito djevojka za Rhodes-pianom) kao da na terasi hotela Pinija u Petrčanima tamo negdje sredinom sedamdesetih zabavljaju rumene njemačke turiste.
Kaže Duško da će sada nastati totalno ludilo jer dolaze braća blizanci iz Irske koje svi obožavaju. Izašle su dvije nakaze s nekakvim diaboličnim frizurama koji su nešto skakutali i mahnito gestikulirali. Odvratni su bili. A pjesma živi užas. Valjda je važna koreografija. A o tome bolje ne govoriti. Mogao je nastupiti samo jedan i kraj sebe staviti ogledalo. A zašto je publika oduševljena? Ja ću vam objasniti. Pola prisutnih su djevojke koje vole ovakve zgodne momke. Druga polovina u publici su muški koji također vole ovakve zgodne momke. Trebam li vam još nešto reći?
Grk Jukas Jokas, kome sam jedinom zapamtio ime, uopće nije bio loš. Bar se ne srami pjevati na svome jeziku. U stvari, ja bi ovima koji pjevaju na materinskom odmah u startu dao tridesetak bodova prednosti pred drugima.
Rus je kvazi rocker, izvodi pjesmu koja se zove “Get you” i sam ju je napisao. U stvari se uopće ne zove tako nego “Living proof” i nije ju napisao on nego Martin Turner i to u engleskoj prije 30-ak godina. Običan plagijat.
Francuz je nekakav operni pjevač, a pjesma je pompozna i kičasta i neugodna za slušanje. Kaže da ju je otpjevao na korzikanskom. Što se mene tiče mogao je na jeziku Bantu crnaca. Bez veze i onako i ovako.
Talijan je bio jako dobar i pri izvedbi, a i pjesma je na nešto sličila sa zanimljivom upotrebom brass sekcije. Osim toga tip rastura i klavir. Visoko iznad prosjeka Eurosonga.
Švicarska je bar što se tiče riječi u refrenu krenula stopama Finca (“ra ra ra”) i Bosanca (“o o o” ). Njen refren ide “na na na” i tako 287 puta zaredom. Kaže Duško da je ovdje svih osvojila svojom skromnošću. E, našla je i društvo i mjesto gdje će osvajati sa skromnošću.
A kada je skromnost u pitanju, tu su pobjednici Englezi. Njih četvorica (navodno jako popularni) su toliko narcisoidni da su iza sebe stavili svoje goleme slike. Nekakav boy band za retardirane tinejdžere.
Moldavci su favoriti po izboru našega Duška. Na glave su nabili nekakve rogate šubare, a pjesma im počiva na temi iz filma “Ghostbuster” iako nije klasični plagijat. Dobra pjesma za neku cirkusku predstavu gdje klauni jedni drugima podmeću nogu i izmiču stolicu. U stvari nisu ni loši. Dobra zafrkancija.
Njemica je pobijedila i prošle godine i bila je dosta zanimljiva, a toliko je lijepa da ju je bilo lijepo i gledati.
Rumunji su bili jako dobri, ako izuzmemo banalni tekst. Bilo bi im bolje da su pjevali na rumunjskom, ali sve u svemu – dobro.
Slovenka je proglašena najljepšom sudionicom. A da je lijepa – lijepa je. Ni pjesma uopće nije loša, a mala zna i pjevati. U stvari, među najboljima.
Srpska je predstavnica bila očajna, tj. ne ona nego pjesma. Potpuno bezlična i nezanimljiva, ali se bar ne srami pjevati na svome jeziku.
Gruzijci su bili dobri i žestoki, a ženska atraktivna. U stvari, bili su najbolji i najviše su se približili r&rollu. Među rijetkima koje sam poželio vidjeti još jednom.
 I to je bilo to. Ostalih deset izvođača nit’ mirišu, nit’ smrde, a o onima koji nisu ušli ne mogu ništa reći jer ih hvala bogu nisam ni vidio. Dakle – Grčka, Italija, Moldavija, Njemačka, Rumunija, Slovenija i naravno Gruzija. 7 od 25. Malo i premalo. Njih pogledajte na internetu, a ostale zaobiđite u širokom luku i ne zaboravite reći: “Hvala, Mario, što si umjesto nas gledao, patio i napravio selekciju.” Nema na čemu. Sve za svoje čitatelje!