Čakarun: Smeta me što prosječan košarkaš kotira bolje od kvalitetnog pisca

Zadar nema pravog izdavača. Morate se boriti da vam netko da koju kunu kako bi izdali knjigu. A, s druge strane, ako nemate izdavača, ne možete prodati knjigu. Recimo to ovako, jedan Ante Valčić po meni je najbolji čakavac, ali tko zna u Hrvatskoj za njega. Roko Dobra i Pavao Despot pišu najbolje sonete u Hrvatskoj, ali njih se ne zove u Selce
Branko Čakarun izdao je još jednu knjigu za djecu, “Kad bi led bio sladoled”. Nedugo prije toga iz tiska mu je izašla knjiga satiričnih pjesama “Balkanski šator”, a malo prije toga i roman “Ratnikov drugi rat”. Izravan je to povod za razgovor s piscem koji je prošao dug životni, ali i književni put.
Možete li se prisjetiti Vaših početaka, kad ste počeli pisati?
– U srednjoj školi, počeo sam s nekim malim pjesmicama na panoima. Prva pjesmica je nastala 1950. Nakon završetka škole me daleko više zanimala pedagogija i moj učiteljski posao. Tako da tek 1975., na nagovor, a slobodno mogu reći zapovijed Zlatana Jakšića, ja sam s time nastavio. Bila je neka književna večer u Galovcu, na kojoj me je on primijetio. Sljedeći korak je 1986., i moja prva knjiga za djecu “Iza brda Šalama”.
Danas imam u rukopisu jednu stvar koja mi se jako sviđa, knjiga moje istinite poezije, nazvao sam ju “Do ljubavi i natrag”. Sviđa mi se jer sam je pisao iz srca i za dušu, prvi dio je do ’50., drugi od ’50. do ’60., a treći dio kasnije. To je ljubavna poezija, domoljubna…
Iz tiska su Vam nedavn izašle i knjige “Ratnikov drugi rat”, roman, i “Balkanski šator”, knjiga satire?
– To je moj odgovor onima koji su mi zagorčavali život zadnjih trideset godina.
Nestalo je hrabrosti
Na jedan humorističan, satiričan način pišem o nekim stvarima. A kako je nastala, pa jednostavno izazvali su me. Neke stvari dođu same po sebi. Ima možda i puno drugih stvari, kao što je hrabrost. Znate, nestalo je hrabrosti…
Pripadate generaciji starijih književnika. Možete li napraviti jednu usporedbu današnje književne scene s onom iz Vašeg vremena?
– Ne znam jesam li strog kritičar, ali ne vidim puno kvalitetnih priča. Zadnje što sam ja pročitao su “Bjesovi” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Mi iz stare generacije smo ipak, čini mi se, skloniji tradicionalnim piscima. To ne znači da danas ne postoje kvalitetni pisci, već jednostavno…
Ono što je očito je nedostatak izdavaštva na zadarskom području?
– Zadar je star tri tisuće godina, zar ne? Uz to što je drevni grad ima svoje Sveučilište, Gradsku i Znanstvenu knjižnicu, na stotine onih koji pišu…. A nema pravog izdavača. Morate se boriti da vam netko da koju kunu kako bi izdali knjigu. A, s druge strane, ako nemate izdavača, ne možete prodati knjigu. Recimo to ovako, jedan Ante Valčić po meni je najbolji čakavac, ali tko zna u Hrvatskoj za njega. Roko Dobra i Pavao Despot pišu najbolje sonete u Hrvatskoj, ali njih se ne zove u Selce.
Krivo postavljene vrijednosti
Smeta me što jedan prosječan košarkaš kotira bolje od nekog kvalitetnog pisca. Mislim da su krivo postavljene vrijednosti i to mi je jako žao.
Dugo godina ste radili u prosvjeti. Situacija je tada bila puno drugačija od današnje?
– To vam je otprilike bilo ovako. Mogli ste otići iz tog sela u Zadar i vratitit se nakon nekoliko sati, a da se ta djeca ne bi ni pomakla. To je bio takav odnos djece i roditelja prema školi, jedan savršeno dobar odnos.
Danas, mislim da je podjednaka krivica i roditelja i učitelja, ali i nekih sadržaja na televizijskim ekranima koji nisu primjereni. Oni potiču na određeno ponašanje koje svakako nije dobro ni poučno za djecu.
Poznati ste ponajprije kao dječji pisac. Što Vam znače knjige za djecu?
– Knjige za djecu imaju isto značenje kao knjige za odrasle, možda čak i više. No, problem je učitelja, odnosno učiteljica. Oni bi trebali biti osposobljeni da djeci kažu što je dobro u nekoj pjesmi, a što nije. Pjesma nije samo igra, ili šala. Ponekad su to jako ozbiljne stavri, dosta poučne.
Rekli ste kako ste upravo pročitali “Bjesove”. Što danas uopće čitate, tko Vam se sviđa od današnjih pisaca?
– Kolege mi se čude kad kažem da još uvijek intenzivno čitam. Najdraže mi je uzeti jastuk pod glavu i uhvatiti se, zapravo udubiti u knjigu. Nove pisce čitam iz znatiželje. Ali ako mi se knjiga ne sviđa, odmah je vraćam. Jako mi se sviđa Bauer, koji je osvojio prvu nagradu na Vašem Natječaju za kratku priču Petar Zoranić. Julijana Matanović mi se, recimo, ne sviđa, a Jergović ima dobrih stvari, ali mi se ne sviđa u potpunosti.
Pišete li još uvijek, odnosno dokad mislite pisati?
– Zapravo, sve manje i manje. Imam dosta problema, od nas šest u kući samo dvoje nije bolesno.

 TKO JE BRANKO ČAKARUN?

Branko Čakarun rođen je 1932. u Galovcu, a u Zadru je završio Filozofski fakultet. Od 1952. do 1971. radio je u nekoliko škola na području zadarskoga kotara i zadarske županije. Od 1960. do 1964. bio je direktor Osnovne škole Zemunik, kada je ta škola proglašena najboljom seoskom osnovnom školom u zadarskome kotaru. Zadnjih dvadeset godina radio je u Općinskoj upravi općine Zadar.
Pjesme su mu izlazile u raznim listovima, a humoristična proza u ‘Zadarskoj reviji’. Uz radove objavljivane u časopisima i zbornicima, dosad su mu izdane četiri knige pjesama za djecu: ‘Iza brda Šalana’, ‘Glava koja nije voljela kapu’, ‘Kućica od perja’, ‘U najljepšem šumskom gradu’.
Njegova prva knjiga igrokaza ‘Bjelokapica’ prepoznata je kao izuzetna zbirka koja tvori žive slike, bez dramskog zapleta. Iz tiska su mu upravo izašle knjige ‘Ratnikov drugi rat i ‘Balkanski šator’, te ‘Kad bi led bio sladoled’.