Pokazivanje svojih sisa i zviždanje tuđoj himni

Opet se ponavlja ista tužna priča, rade se nekakve bakljade, zviždi se tuđoj himni, a određeni se dio smatra nekom nadrasom, pa nalazi za shodno vrijeđati tuđe igrače, bacati im banane i raditi druge stvari zbog kojih će naš nogometni savez plaćati teške kazne kao što to već godinama radi
Hrvatska televizija svaki veliki sportski događaj svojim vjernim gledateljima želi dolično predstaviti pa tako i aktualno Europsko prvenstvo u nogometu. To se obično radi tako da se u velikom (veeelikooom) studiju natrpa gomila ljudi, postave se mini tribine pune publike (ta je publika za pljeskanje i sjedenje plaćena), a bude tu i band koji svira prigodne pjesme, kao i ekipa zadužena za šale i pošalice (manje ili više uspješne).
Bolje je da ne nabrajam više, a osobito da ne govorim koliko to sve košta. Ove je godine, vjerojatno u kontekstu aktualne financijske krize, sve to izostalo s obzirom da te ljude treba nekako i platiti, tako da je u studiju samo najosnovnija ekipa – voditelj/ica i par gostiju, što je u biti sasvim dovoljno i pokazuje da se savršeno može bez svih gore spomenutih kerefeka (meni je jedino žao što nema Vedrana Božića s bandom) i da je manje ponekad više.
Voditelji i gosti
Za ovu je emisiju, jednostavno nazvanu “Euro 2012.”, HRT predvidio dva tima koja se izmjenjuju svaki dan. Prvu ekipu predvodi Robert Ferlin, a kao gosti-stručnjaci dolaze odlični Otto Barić i Ivan Katalinić. Druga je voditeljica Mila Horvat, a njoj je, izgleda, dovoljan samo jedan gost, a to je Riječanin Elvis Scoria, također dobar kao i ona dvojica. Konstanta je sportski novinar zanimljivog imena Anton Samovojska koji jedini ima privilegiju nastupati svaku večer i iznositi svoje stavove. Moram priznati da pri njegovom nastupu uopće ne slušam što besjedi (iako čovjek zna što govori), nego samo razmišljam o njegovom prezimenu.
Ferlin je po običaju duhovit i zanimljiv, zna spustiti kada treba, a i evidentno je da se razumije u nogomet, dok je gard Mile Horvat više za “Red Carpet” nego za emisiju o nogometu.
Jednoobrazno odijevanje
Netko se sjetio da treba premostiti razlike pa je natjerao goste da se jednako odjenu, tako da su svi u crnim odijelima, bijelim košuljama i jarkocrvenim kravatama što, osobito kada su u kadru dvije osobe jedna nasuprot drugoj (kao onda kada nakon utakmice u malom studiju sjedi gost Goran Vlaović s voditeljem), izgleda kao da se jedna osoba gleda u ogledalu. To je u stvari teška diskriminacija jer se Horvat smije svaku večer pojavljivati u haljinama ultra jarkih boja (idealno kada se na barci izgubite u gustoj magli) pokazujući svoje tjelesne adute, iako bi i ona mogla staviti neki crni, ženski sakoić s crvenom maramom ili kravaticom. Tu je pak i Mateo Beusan koji opet dijeli pravdu, preplanuo i pristao kao dostojno društvo preplanuloj i pristaloj Mili. U usporedbi s ovim veličanstvenim dvojcem svi ostali gosti, usprkos odijelima, izgledaju pokislo i zgužvano kao da ih je izbacilo more ili centrifuga perilice.
Tapir Robi
Jedna od stvari koje zadnjih godina prate ovakve događaje su životinje-prognozeri, a počelo je s hobotnicom Paulom koji je predviđao pobjednika na prošlom svjetskom prvenstvu. Naši su kao prognozera izabrali tapira zvanog Robi kojeg, zanimljivo, nisam primijetio u svojim čestim posjetima zagrebačkom Zoološkom vrtu. On je morao izabrati između dvije lopte; talijanske i naše. Iako su mu stavili komad banane na hrvatsku loptu pokazao se, kako zgodno kažu na TV-u, kao nepotkupljiv, pošten i dosljedan. Nije izabrao ni jednu loptu, što znači neriješeno – i pogodio.
A ima on i susjeda, još jednog tapira koji se zove Roberto, to jest Talijan je, pa se mrko gledaju preko ograde. Baš lijep prilog.
Humoristični prilog koji nije smiješan
-A sada je na redu, kaže Horvat, itekako poznata i vama rado gledana rubrika “Hotel Poznan”.
Ne znam gdje je ona dobila te podatke o radogledanosti, ali, barem po mojim mini anketama, većina ljudi tu rubriku koristi za otići na zahod ili do frižidera, ili negdje drugdje daleko, daleko, samo da to ne gledaju. Tu su njih trojica navijača koji su otišli u Poljsku, ali kao ne mogu na stadione (pa što su onda uopće tamo i išli?) jer im je zabranjen ulaz. Oni sada sjede u hotelskoj sobi i vode mudre razgovore o nogometu, onako pametno kako se od ovakvih likova i očekuje. Glume ih Hrvoje Kečkeš, inače vrstan glumac koji ovo očigledno radi da bi pokazao da i ozbiljan glumac mora svašta raditi, onda Dušan Bućan o kojem ne znam ništa i na kraju, Zlatan Zuhrić Zuhra. Zanimljiva je stvar s tim Zuhrom. Odličan je bio u “Večernjoj školi”, onda je sasvim dobro vodio svoj show, solidno glumio u par humorističnih serija, da bi na kraju završio u reklamama za jedan trgovinski centar.
“Hotel Poznan” je potpuno promašena stvar, osim ako nije ciljao na intelektualno i kulturološko insuficijentnu publiku. Ništa tu nije smiješno. Fore i fazoni su odavno prežvakani, žargon kojim se govori ide na živce svakomu tko živi dalje od naplatnih kućica na ulazu u Zagreb (a ni većina Zagrepčana nije baš oduševljena), a ova su se trojica utopila u opće sivilo i sve je to bez veze. Žali bože para.
Humoristični prilog koji je smiješan
Drugi humoristični prilog predviđen za ovu emisiju zove se “Ćirognoza”, a glavni je akter Tarik Filipović koji parodira Ćiru Blaževića i to radi odlično. Ćiro je smiješan sam po sebi, a Tarik ga dodatno karikira i čini još smješnijim, tako da se, za razliku od onog drugog “humorističnog” priloga, možemo i nasmijati (što osobito važi za savjet kako natjerati Balotelija da zaradi crveni karton). Onaj dodatni tamnoputi momak koji ga prati, šuti i klima glavom, cijelu stvar čini još smješnijom.
Skandal koji to nije
Jelena Mikša, djelatnica Ministarstva kulture, dospjela je u javnost zbog strašnog incidenta kojeg je izazvala na utakmici s Ircima. Ne, nije, ako ste to pomislili, utrčala u teren s bengalkom u ruci, nije rasistički vrijeđala igrače i radila druge, slične, neprilične stvari. Ona se na tribinama samo malo razgolitila (od pojasa gore) i “zabavila” s jednim Ircem. Sada je to kao strašan skandal jer je ona djelatnica spomenutog ministarstva, pa je na taj način degradirala svoje zvanje i ustanovu u kojoj radi.
To se u zapadnim medijima krajem 60-tih, a vezano uz bezvezne progone poznatih rokera, nazivalo “razapinjanje leptira na kotaču”. Neš’ ti skandala i sramote za Hrvatsku. Da je ona na svom radnom mjestu zabušavala, zatajila, pokrala, onda dobro. Da je napala neku baku i otela joj torbicu, da je premlatila nekog u školskom dvorištu, silovala nekog ili ubila, onda bi također bilo normalno sankcionirati ju i prozivati, ali ovako? Potpuno promašena stvar. Na nogometnoj utakmici pokazala je grudi. Neš’ ti zločina i sramote i teme za javnu raspravu.
Skandal koji to jest
Po dobrom starom običaju, novinari naše navijače prikazuju kao bogomdane, najvjernije, najbolje. Posebno se apostrofira kako Talijanima nije došao nitko, a nama tisuće i tisuće vjernih fanova, što je i normalno jer u zaostaloj i siromašnoj Italiji vlada teška kriza, a u naprednoj i industrijski razvijenoj Hrvatskoj teče med i mlijeko, pa nije ni čudo da naši navijači mogu putovati po svijetu i trošiti. Na žalost, opet se ponavlja ista tužna priča, rade se nekakve bakljade, zviždi se tuđoj himni, a određeni se dio smatra nekom nadrasom, pa nalazi za shodno vrijeđati tuđe igrače, bacati im banane i raditi druge stvari zbog kojih će naš nogometni savez plaćati teške kazne kao što to već godinama radi, i kao što je postalo već normalno i uobičajeno. Normalno? Kako za koga.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU