Spreman sam na odricanja kako bih napredovao

– Kada je u pitanju stil borbe, vjerojatno ću biti nešto kao Kličko, pogotovo ako narastem još koji centimetar. Znači, borba s distance bez potrebe da ulazim u blisku borbu s protivnikom – kaže 16-godišnji Viranin
Ranojutarnje ustajanje prije zore; razgibavanje, trčanje i trening snage, potom spremanje i odlazak autobusom od Vira do Zadra u Strukovnu školu Vice Vlatkovića. Nakon škole, popodnevni trening u Boksačkom klubu Zadar. Udaranje po vrećama, sparing u ringu, rad u teretani… Kasnovečernji povratak na Vir u obiteljsku kuću u naselju Prezide. Kratki odmor, večera i priprema za sljedeći, gotovo identični dnevni sadržaj. I tako iz dana u dan.
Tako živi Josip Biletić, dvostruki juniorski prvak Hrvatske u superteškoj kategoriji, dvostruki pobjednik jakog međunarodnog “Black Forest” turnira i mladi boksač kojega njegov trener Dragan Vidaić, kao i gotovo svi boksački stručnjaci, drži jednim od pet najboljih u svijetu. Josip je 18. lipnja napunio 16 godina. Nije bilo rođendanske torte, puhanja u svijeće, tuluma s vršnjacima ili izlaska na party. Tog dana mladi Viranin kojega prijatelji zovu Jope ili virski Tyson – svjesni njegove vještine, renomea među boksačkim vršnjacima i uzora iz svijeta boksa – bio je u kontemplativnom procesu pripreme za meč na juniorskom Europskom prvenstvu u mađarskom Balatonu u pokušaju da osvoji jednu od medalja. Trenutačno 196,5 centimetara visoki i 106 kilograma virski teškaš ne dvoji oko svoje misije. Iako tek 16-godišnjak, djeluje vrlo zrelo i odmjereno, svjestan koliko je napredovao i kako je to postigao. Samodisciplina, potpuna fokusiranost, predanost i težak rad. I odricanje…
Josipe, imaš li curu? – pitamo šampiona.
– Nemam – kaže uz široki osmijeh.
– Imao sam prije dvije godine, sada više nemam vremena. Jednog dana…
Rođendan
Razgovarali smo uoči EP-a u Mađarskoj, nakon laganog treninga kojega je odradio prema uputama trenera Vidaića. Prostorije Boksačkog kluba Zadar za koji nastupa mladi Biletić nalaze se kod Brodarice. Uokolo brojni grafiti na zidovima betonskog stambenog naselja, pomalo zapuštena dvorišta… idealna scenografija i za filmsko “kaljenje čelika”. Dokaz? Josip se na treningu niti jednom nije pobunio, odustao ili premišljao. Fokusiranost, predanost i težak rad.
– Koncentriran sam na trening, potom na drugu obavezu.
Rođendanska želja na Europskom prvenstvu?
– Osvajanje jedne od medalja. Inače, rođendan nije bio nešto posebno; psihička priprema za meč, odmor, kao i obično kada sam na natjecanjima. Sada sam posvećen nastupu na Europskom prvenstvu.
Kako izgledaju pripreme za veliko natjecanje?
– Trudim se trenirati što jače i intenzivnije kada sam u treningu, ili se što potpunije odmoriti u fazi odmora. Psihička priprema je također jako bitna. Ne smijem sebi dopustiti pretjerano samopouzdanje, ali se ne trebam ni podcjenjivati. Ne smije se, naravno, ni protivnika podcijeniti.
Nema vrludanja s mislima?
– Nema (osmijeh). Koncentriran sam isključivo na jednu stvar, mislim samo o nastupu koji me očekuje.
Trener Vidaić kaže da si ranoranilac. Kada se budiš?
– U pet ujutro. Trčanje, odlazak u školu, pa na trening. Poslije doma, pa večera i oko devet ili najkasnije deset navečer sam već u krevetu.
Kada stigneš učiti ili napisati školske zadaće?
– Jako sam pažljiv na nastavi tako da učim dok slušam. Pomaže mi, jer poslije ne moram učiti ono što sam naučio slušajući na satu. Eto, nisam pao na niti jednom predmetu, a i nastavnici imaju razumijevanja zbog mojih sportskih obaveza.
Je li ti dosadno tako iz dana u dan ponavljati isti životni ritam: dizanje u pet, treninzi, škola…
– Nekad dosadi, ali znam da to radim zbog sebe.
Tvoji vršnjaci uglavnom žive drukčijim stilom, bez toliko obaveza i odricanja. Za tebe nema izlazaka, druženja… Kako to podnosiš?
– Spreman sam na odricanja jer drukčije ne bih mogao napredovati. S druge strane, to jest ponekad jako teško zbog ritma, ali me izlasci inače baš ne privlače. Nemam neku želju za večernjim druženjem s prijateljima, kasnim vraćanjem kući… Imam to valjda u sebi, u genima.
Otac ti je bio boksač?
– Nije, ali je htio biti. Ispalo je da se ja bavim boksom.
Pohađaš čuvenu zadarsku Strukovnu školu Vice Vlatkovića, prvi razred. Zanimanje?
– Automehatroničar. Učim elektroniku automobila.
Na jednoj fotografiji na svom facebooku variš ispod haube automobila dok iskre frcaju u mlazovima. Imaš munje u rukama? Biletić The Thunderbolt?
– Da (osmijeh).
Poznaješ li Virane Dina Vučetića i Klaudija Radovića, najbolje mlade automehaničare u Hrvatskoj?
– Znam, kako ne bih znao! Kod Dina idem na praksu. Nisam, zapravo, još odrađivao praksu kod obrtnika, ali u školi na praktičnoj nastavi sam najbolji. S tehnikom i aparatima radim već dvije-tri godine, drugi tek počinju učiti.
Glava
S kakvim osjećajem ideš na EP? Iskusniji si gotovo godinu dana od posljednjeg nastupa na velikom natjecanju, sigurno i kvalitetniji?
– Napredovao sam, to je sigurno. Osjećam se boljim boksačem, kvalitetnijim i kompletnijim. Fizički sam snažniji, a i borbe donose iskustvo koje prije nisam imao.
Koliko poznaješ moguće suparnike na EP-u?
– Ne poznajem ih baš. Oni stariji koje sam znao ili za koje sam čuo su otišli u seniorsku kategoriju, došli su neki novi. Samo sam ja ostao u juniorima.
Njemački prvak Martynov kojega si dobio u finalu “Black Foresta” je mogući suparnik?
– Pretpostavljam. Vidio sam na fejsu kako je na pripremama.
Kakav ste meč imali? Martynov je jedan od rijetkih koji je u posljednje vrijeme ostao na nogama do kraja meča?
– Meč mi je bio užasno naporan jer sam teško disao zbog upale sinusa. Martynov je solidan, dobar boksač, veći je i teži od mene i fizički je jak, ali nisam imao nekih problema. Išao sam samo naprijed kako bih meč završio što prije. Bila su mu dva brojanja, ali se izvukao.
Imao si dva poraza na EP-u i SP-u prošle godine u prvim mečevima. Kako sada procjenjuješ te nastupe?
– Na prošlogodišnjem EP-u sam oštećen u borbi protiv Irca. Da sam se u tom meču borio kako spada, ili kako sada mogu, dobio bih ga prekidom! Nije bio bolji, sto posto! Na SP-u sam se borio protiv Uzbekistanca koji me zasluženo pobijedio. Čovjek je prvak Azije, sjajan tehničar. Stvarno je bio bolji, nije me sram što sam poražen od takvog borca. Uzeo je kasnije brončanu medalju.
Razgovarali smo prvi put prije točno godinu dana; možeš li se procijeniti u tih 365 dana – boksački, fizički, kao osoba?
– Puno, zaista puno znači ta godina dana, pogotovo u mojim godinama kada napredak mogu pratiti iz dana u dan. Osjećam se puno jači u glavi, kao zrelija osoba. Iako nemam veću kilažu, ostao sam tu negdje oko 106 kilograma, velika je razlika i u snazi. Recimo, mogu odrađivati puno jače treninge nego prije godinu dana.
Frizura
U Podgorici si nastupio s frizurom kakvu je svojedobno kao povratnik u 1990-ima imao Tyson. Slučajno ili namjerno?
– (osmijeh) Uvijek se tako šišam pred natjecanje. U međuvremenu malo poraste …
Kakva će frizura biti na EP-u?
– Skroz kratka, kao Tyson.
Gdje se vidiš za pet godina? Profesionalni boksač kakvog stila?
– Kada je u pitanju stil borbe, vjerojatno ću biti nešto kao Kličko, pogotovo ako narastem još koji centimetar. Znači, borba s distance bez potrebe da ulazim u blisku borbu s protivnikom. Pogotovo kada borcu s druge strane odgovara bliska borba. Izuzetak je borba s Martynovom kojega sam zbog teškog disanja, nedostatka snage i osjećaja umora želio pobijediti što prije, pa sam ušao u blisku borbu s jačim udarcima.
Hoćeš li biti razočaran ako na EP-u ne osvojiš medalju? S obzirom na raskošni talent, ona se gotovo imperativno nameće.
– Moje je mišljenje da bih trebao osvojiti medalju. Imam veliku želju, spreman sam i dat ću sve od sebe. Zaista hoću… Obećavam i garantiram! To će mi biti već treći nastup na velikom natjecanju i očekujem medalju. Ali, opet, tko to može znati? (Virski list)