Čovik dlaku mijenja, ali ćud…

Kako stvari stoje, na godišnji ću tek dogodine. A meni godišnji teba pod hitno i to sad. Kao da me sam svevišnji čuo, na putu do posla sam srela svog osobnog liječnika. Jednog od rijetkih koji ne sjedi u fotelji gradskog poglavarstva. Požalila sam mu se da mi je puna kapa svega, a on mi je samo rekao:
– Mare, trebala bi na bolovanje!
Nije me dugo trebao nagovarati, tri dana odmora i odmaka od svega bit će mi sasvim dovoljna. Uzela sam rješenje, podmetnula ga šefu pod nos bez imalo grižnje savjesti i odlučila se odmoriti. O. D. M. O. R. I. T. I. Od svih i svega.
Potrpala sam šlape, kupaće, parea i šugiće u svoj puntić i zaputila se tek zeru južnije od naše županije napuniti baterije kod prijateljice. E da, one prijateljice s kojom sam u mladim danima žarila i palila njenim malim mjestom gdje smo išle redovno kod njene bake. Pričala sam već o tome kako se najgluplji frajer u mjestu prometnuo u najbogatiju ćunku. E, taj Mate Bagerista kojemu sam ja slomila srce danas je lokalni Kerum. A i kultura mu je na istoj razini. No, on sva sreća nije postao (grado)načelnik maloga mista. Ali zato je njegov dobar prijatelj Stipe, tip koji je tipičan primjer dalmatinskog galeba: Dalmatinac nosi lančić oko vrata, ulickana frizura sa svakom vlasi na svome mjestu, bermude, najčešće mornarska majica navečer, a po danu izložena svim pogledima dlakava prsa, ista ta majica tobože nemarno prebačena preko ramena….
Eh, Stipe galeb. Taj lik je imao najžešće ulete koje sam ja čula ikad u životu. Tipa: gospođice, mogu li vam napraviti dite, neću vam naplatiti ni material ni ruke…
Mi smo ga svi smatrali lokalnim poluredikulom, ali su ga turistikinje obožavale. I davale mu leva leva. Bez pardona. E, isti taj Stipe de Galeb danas je postao lokalni moćnik, uz pomoć Mate Bageriste. Ekipa koja drma mistom. Toliko su postal moćni da je ih ostali mještani gledaju sa strahopoštovanjem. A meni je, kad tu i tamo dođem do prijateljice na odmor, to toliko smiješno da se nikako ne mogu načuditi. Ali dobro Stipa i Mati Bagerista ima i na važnijim funkcijama od lokalnih, za to je vjerojatno to i razlog da smo došli gdje smo došli…
Uglavnom, išle se nas dvije okupati u skrivenu uvalicu gdje smo se kupale kad smo bile još srednjoškolke. Onako, di se možeš normalno okupat i osunčati bez da te itko gnjavi. I taman da ćemo parkirati šugamane na stijenu, kad tamo Stipe de Galeb s nekom fureštom. Što je najgore, nije se on uopće previše ni izbedirao ni uzrujao, nego je mahnuo i još se srdačno I javio:
– Alo cure… O Mare, i ti si stigla… I nastavio gurati ruke tamo gdje guraju doktori i pitaju boli li te.
Raspustio je trbušinu i ljubavni tepišič na koji bi se Grubnić i ekipa sigurno zgrozili…. Ali Stipe de Galeb je i dalje Stipe de Galeb, jednako blesav I jednako uspješan kao prije petnaest i dvadeset godina. Neki ljudi zauvijek ostanu u pubertetu i iz njega nikad ne izađu. Ma koliko god godina, kila, žena i djece imali…
Zadovoljna sam se vratila s ‘bolovanja’. Okupana, osunčana, sa spoznajom da čovijek dlaku mijenja, ali ćud ne. I da stvarno nisam puno toga u životu propustila. Opet se tješim da je bolje bit solo nego u društvu takvih kao što je recimo Stipe de Galeb. Ili Mate Bagerista. Jer u šoldima nije sve, ima nešto I u drugim stvarima.