Ljeto – prilika za spas zaboravljene baštine

Reuma se tako liječila ukapanjem u vrući gnjoj, mazanjem vrućim uljem i utopljavanjem, a na čireve se stavljahu oblogi od kapule namazane medom ili blitve s rakijom. Od pelina, sljeza, koprive i kadulje se radio preparat za poboljšanje teka, a dječje gliste su se liječile lukom. Protiv lišajeva na licu se rabio skorup, a ako bi se tko ubo na škarpinu na ubodeno mjesto se stavljala jetra te ribe ili oblog od petroleja. Na rane se inače stavljao list blitve, pustice ili murve, namazan toplim uljem. Vruće ulje i sumpor rabili su se protiv svraba, a čaj od metvice protiv proljeva

Nedavno je u Pakoštanima održana etno manifestacija “Materine užance” koju je u ovom mjestu prije tri godine pokrenula etno udruga “Dan”, a ponovit će se još dva puta ovoga ljeta, između ostalog, i zbog vrijednosti koje je pokazala u obogaćivanju turističke ponude i velikog zanimanja koju za nju pokazuju strani gosti. Na manifestaciji je bila postavljena i mala etno zbirka s rekonstrukcijom stare kuće s naglaskom na svijet u kojem je u prošlosti živjela pakoška žena i majka. Ovakva i slične manifestacije kad bi ih bilo više pokazala je kako se iz veze turizma i znanosti, u prvom redu povijesti i etnologije ili u nekim drugim slučajevima i arheologije, mogu razvijati i nastajati zanimljivi projekti koji osim trenutne vrijednosti koje imaju za turizam, mogu biti od pomoći kulturi i znanosti, kao i obrazovanju mladih.
Ozad sture
Svakodnevnica ljudi na području današnje Zadarske županije, osobito od početka sedamnaestog stoljeća nadalje, ne bi trebala biti velika nepoznanica. O njoj izravno ili posredno postoji bogata arhivska građa, dosta znanstvenih radova u periodičkim časopisima ili sa stručnih skupova i određen broj knjiga domaćih i stranih autora.
Tako je Petar Starešina još prije četrdesetak godina u “Pomorstvu Silbe” i drugim radovima opisao mnoge svakodnevne prilike života na tom otoku prije nekoliko stoljeća. Uz detaljnu studiju razvoja silbljanskoga brodarstva, opisuju se i mnoge značajke koje su ovim djelom spašene od zaborava:
“Do ognjišta ili iznad ognjišta se je nalazio otvor krušne peći koja je u obliku male izbe dograđena uz kuću. Ako se je peć nalazila odvojena od kuće u dvorištu, zvala se je pećarica. Pod je u donjoj prostoriji bio od škrilja ili od opeka. U gornjoj prostoriji (za spavanje) ukoliko je u kući bilo više parova, bili su odijeljeni sturama (asurama) koje su visjele na gredama katnoga stropa. Još pred stotinjak godina starci su običavali reći: “Rodi sam se ozad sture”.
Pregrade od sture s vremenom su postajale čvršće, dok se trstike, dasaka i gredica došlo do uobičajenih zidova od opeke kakve i danas poznajemo. Zanimljiv je i opis tadašnje okućnice:
“U dvorištu se je često nalazila baraka ili konoba za poljodjelskih alata te brodske i ribarske opreme. Također, u dvorištu prislonjena na kuću ili dvorišni zid nalazila se je sejica (jedna ili više), tj. zidom uokvireni prostor u širini do jednog metra, a visine do iznad 50 cm ispunjen zemljom i gnojivom za uzgoj ljekovitog bilja i mirisavog cvijeća, prvenstveno murtele (bosiljka), kojim su se žene kitile. Na zidanim rubovima sejice se u dokolici sjedilo i odmaralo. Izvan dvorišta u vrtu se nalazio osik (svinjac) i staja, ukoliko je obitelj imala stoke krupnog zuba.” Stoku sitnog zuba se držalo izvan sela. Od zadarskih otoka najviše je takve stoke bilo na Olibu, a potom na Silbi, prema popisu iz 1759. godine, a zanimljivo je da se tad na otoku nalazilo i 60 grla krava i telića. Neki su Silbljani, pak, krave držali na Premudi.
Porođaj na Ižu
Uloga žena na otocima bila je posebno bitna jer su se muškarci, pogotovvo na Silbi, a kasnije i na drugim otocima intenzivno bavili pomorstvom i dugo izbivali iz kuće. Kako je naveo Roman Jelić u svom radu “Društveni život i položaj žene u Malom Ižu”, žene mornara, a osobito iseljenika bile su praktično udovice uz žive muževe. Također dodaje da su žene vjerno čekale svoje muževe i slučajevi brakolomstva nisu poznati, a ako bi žena postala udovicom, nije se više udavala. Zanimljiv je običaj vezan i uz postporođajni period koji nije bio tipičan samo za Iž, nego i mnoga druga mjesta:
“Rodilja bi odležala oko osam dana, a i manje. Nije obavljala teži rad izvan kuće, niti je čerdeset dana išla u crkvu. Svećenik bi je morao “uvesti u crkvu” i to prije mise u nedjelju kroz velika crkvena vrata do glavnog oltara držeči je za ruku. Do tada se držala “nečistom”. Nakon toga počela je obavljati sve poslove.” U istom radu zabilježeno je i kako se odvijao porođaj:
“Žena je rađala u postelji ili stojeći kraj postelje. Tu bi se skupilo više žena koje su rodilu hrabrile. Među njima bila je i rodiljina majka. Stručne babice nije bilo do 1910. Nazočne žene uredile bi novorođenče, odnosno babica koja bi posjećivala rodilju osam dana dva puta dnevno. S rodiljom je prvih dana obično spavala majka. Muž se nije uopće pojavljivao da vidi ženu i dijete. Majka je redovito dojila dijete. Da bolje “namliči”, davala bi joj se nešto bolja hrana: juha, panada (kuhan kolač u juhi), ponekad bi se zaklala kokoš. Blitva se također držala djelotvornom. Rodilji se davalo i vino”.
Općenito je ishrana u prošlosti, a na otocima pogotovo, bila puno skromnija nego danas i to kvalitativno i količinski. Na Ižu se jelo kuhalo jedanput dnevno, ljeti ručak, a zimi večera. Glavna hrana bio je kupus, a u novije vrijeme je uveden krumpir. Jelo se i repu, bob, leću, grah, buželjku, a tek u novije doba se počela rabiti tjestenina, dok se riža kuhala nedjeljom. Riba se jela povremeno, a meso iznimno rijetko, samo o velikim blagdanima. Marenda se sastojala od kruha i smokava i rogača ili se kruh močio u smjesu od vode, ulja i kvasine. Sve do 20. stoljeća je kruh bio pretežito ječmeni.
Kokoš samo bolesnima
Kako je u staro doba bilo na Sestrunju, opisali su Damir Magaš i Amos Rube Filipi u djelu “Otok Sestrunj”. I tu se spominje kako je domaćeg žita bilo dovoljno samo za pola godine te se kupovao kukuruz. U vrijeme poljskih radova više se jeo grah kome su sačuvani i posebni nazivi po vrsti: zavrič ili hromčić, a miješalo ga se s palentom i lantiskama, plodovima smrdele.
“Kokoš se klala gotovo isključivo za bolesne. Šećer i čaj su se također rabili samo za vrijeme bolesti. S pašnjaka i ledina dobavljala se žutenica, šparoge, puževi, a iz mora su se jeli priljepci, ogrci, “vlasatke” i dr. Ribarilo se veoma malo pa se i riba rijetko konzumirala. Ponekad su se jele magunje ali su znale i naškoditi. Mrtke, plodovi mirte su se ponekad frigale na ulju i tako jele. Umjesto graha upotrebljavao se i bob. Sir i meso jeli su se isključivo u vrijeme blagdana. Pujina se konzumirala češće, što je međutim ovisilo i o imovnom stanju. Siromašniji su pili sirutku, a bolje stojeći mlijeko koje se uglavnom davalo djeci. Vina se pilo manje nego danas.”
Na Sestrunju se držalo dosta različite marve. Podatci iz 1505. govore o “270 glava blaga i 968 glava sitnog blaga”, a iz 1759. popisana su 22 orna vola, 26 krava s telićima, 300 glava sitnog blaga i 22 magarca. Iako se proizvodilo dosta stočarskih proizvoda oni su uglavnom išli u prodaju, kako meso, tako i sir. U ratna doba kakvih od XVI. do XVIII. stoljeća nije falilo, dolazilo bi do oskudice. Magaš i Filipi navode kako se “tada iz prirode izvlačilo maksimalno pa su se jele magunje, “badljičke” (plodovi borovice odnosno smriča ili “badljiča”), “mrtke” pečene ili pržene na vatri, sirova trava “iglica”, “barbaruša”, mak, kuhani divlji luk, pupovi smokava, pečeni “željudi” (žir), kozlice, puževi, lantiske i dr.”
Na otocima kao što je Sestrunj, stanovnici su morali poznavati određene osnove medicine, budući da liječnika nije bilo. Ostali su zabilježeni mnogi njihovi postupci kojima su se borili protiv pedesetak bolesti i zdravstvenih poremećaja ili ozljeda. Reuma se tako liječila ukapanjem u vrući gnjoj, mazanjem vrućim uljem i utopljavanjem, a na čireve se stavljahu oblogi od kapule namazane medom ili blitve s rakijom. Od pelina, sljeza, koprive i kadulje se radio preparat za poboljšanje teka, a dječje gliste su se liječile lukom. Protiv lišajeva na licu se rabio skorup, a ako bi se tko ubo na škarpinu na ubodeno mjesto se stavljala jetra te ribe ili oblog od petroleja. Na rane se inače stavljao list blitve, pustice ili murve, namazan toplim uljem. Vruće ulje i sumpor rabili su se protiv svraba, a čaj od metvice protiv proljeva.
Za pogrebne običaje se kaže da se iza smrti pilo vino i igrale karte u susjednoj kući ili u drugoj sobi, govoreći što više o pokojniku da se “ne bi povratio i plašio ukućane”. Tri dana se kuću ne bi melo jer se vjerovalo da to zove drugoga u smrt. Također je vrijedio običaj da se na sprovodu ne okreće, a na sprovode je išao mali broj ljudi. Zato bi se nakon nekog vremena organizirala večera, “hrmina” na koju bi se pozvalo sve koji su bili oko umirućeg, a večera bi bila obilna. Crkva je progonila ovaj običaj koji je na Sestrunju zadnji put održan 1937.
Progoni vidarica
Crkva nije uvijek blagonaklono gledala ni na liječenje biljem, koje je, pogotovo u davnijoj prošlosti bilo povezano i s drugim znanjima o prirodnim ciklusima, odnosu Zemlje, Mjeseca i Sunca i sličnim. O tome je pisala Nevenka Bezić-Božanić u “Arhivskim vijestima o ženi otoka Hvara i Visa od 16. i 18. stoljeća” koja otkriva kako su u ljudi u tim stoljećima radije po medicinsku pomoć odlazili vidaricama nego službenim liječnicima koje su ovi veliki otoci već tada imali u svojim gradskim središtima.
“Tako se godine 1594. vodila istraga protiv Jelšanke Šimice, žene Stjepana Zoranića, koja je liječila travama što joj ih noću davahu vile, a ona je tim travama i raznim čaranjima izvlačila novac od naivnih ljudi. U vizitacijama hvarskih biskupa 17. i 18. stoljeća spominje se više slučajeva u kojima se optužuju žene zvane vilenice, vješte liječenju travama ili vračanju raznim predmetima, mastima, ugljenom, mljevenim mješavinama i slično. No biskup Nikola Zorzi u obilasku hvarskih sela 1637. ipak je odobrio jednoj ženi u Vrisniku da može bolesnike liječiti travama… Pri obilasku kapitularnog vikara Ivana Ivaniševića godine 1634. u Komiži su prijavljene Lukrica, žena Mihovila Mihatovića, i Margarita, kći Marka Brizgavca da se druže s vilama, što i one same priznaju, te da su ih vile naučile kako se liječi biljem.” Zanimljivo da se na Silbi 1589. spominje Lucija Likarica koja je liječila ljekovitim biljem ali bez ikakvih negativnih reakcija crkvenih vlasti.
Inače se pravne poslove između stanovnika rješavalo na različite načine. Na Silbi su postojali zaprisegnuti vještaci za procjenu vrijednosti roba i materijala koje su birali sami mještani. Kupoprodajne ugovore se moralo tri puta za redom oglasiti na nedjeljnoj misi da bi postali pravovaljani.Na Sestrunju i Rivnju su za red i mir na otocima sve do 1904. bili odgovorni seoski kapetan, njegov pomoćnik i vijeće od šest staraca. O njihovom radu postoje i dokumenti iz kojih se vidi da je svima starijima od deset godina bilo kažnjivo uzimati i brati plodove iz polja, a zanimljiv je i članak dvanaesti:
“Ako bi se naša mladića od 10 godina i sve tostarijega koji bi izgubio raspet jednomu starijemu – oli ikakvi da bi puno velike beštime govori, biti će osuđen po sudu ovih šest staracah, kapetana i aggiunta.”
Ljetne promocije starih običaja mogu danas doprinijeti očuvanju istih, njihovom spašavanju od zaborava te potaknuti istraživače da ponovno otkriju ono što ipak jest, posebice u nemirnom dvadesetom stoljeću zaboravljeno. Također će prikazivanjem svoga bogastva i tradicije poticati nadolazeće generacije na čuvanje baštine, što i jest od svega najvažnije.