Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

11 C°

Vjera Vidov: U Decipulu sam pretočila svoje emocije

19.09.2011. 22:00
Vjera Vidov: U Decipulu sam pretočila svoje emocije


Kad sam radila „Decipulu” htjela sam u nju pretočiti svoje emocije i mislim da sam u tome, zajedno s izvođačima, i uspjela, da je publika te emocije prepoznala i doživjela. Zadovoljna sam s izvedbom, sa svojom ekipom za koju imam samo riječi hvale jer su zaista dali sebe u potpunosti, od predanosti na probama, ideja koje su utkali u predstavu, cijeli projekt je zahvaljujući njima izašao tako jednostavno
Prošle srijede u Kneževoj palači igrana je predstava “Decipula”, prvi puta prikazana na ovogodišnjem festivalu Zadar snova gdje je pokupila ovacije, ali i pronašla svoju vjernu publiku. “Decipula” je prvi redateljski projekt zadarske glumice Kazališta lutaka Vjere Vidov koji je nastao u suradnji s još troje umjetnika: Ivom Burčul, Vedranom Miočićem Stošićem – Gumenim te mladom Martom Musap. Ono što ovu predstavu čini tako fantastičnom i drukčijom od drugih je činjenica da u njoj nema riječi, samo snažna ekspresija umjetničkih alata: glasa, tijela ili glazbe.
Sastanci, a ne probe
“Decipulu” sam prvi puta pogledala u Kneževoj palači, a iako zbog tehničkih problema nije bilo svjetlosnog showa koji inače ide uz nju, to nije ni najmanje umanjilo moj dojam. Bila sam iznenađena razinom profesionalizma koji su pokazali izvođači iako je Gumenom i Marti ovo zapravo prvi glumački iskorak. Tek u razgovoru s redateljicom Vjerom Vidov shvatila sam tajnu njihova uspjeha. Ova mudra glumica, koja se sad prvi puta okušala i u redateljskoj ulozi, od svojih glumaca nije tražila da budu glumci, nego da budu umjetnici koji uživaju u umjetnosti kojom se i inače bave.
Počnimo s Decipulom. Tvoj redateljski prvijenac, dvije izuzetno posjećene predstave i odlične kritike. Jesi li zadovoljna?
– Jako sam zadovoljna. Kad sam radila „Decipulu” htjela sam u nju pretočiti svoje emocije i mislim da sam u tome, zajedno s izvođačima, i uspjela, da je publika te emocije prepoznala i doživjela. Zadovoljna sam s izvedbom, sa svojom ekipom za koju imam samo riječi hvale jer su zaista dali sebe u potpunosti, od predanosti na probama, ideja koje su utkali u predstavu, cijeli projekt je zahvaljujući njima izašao tako jednostavno. Naše probe nisu bile obične probe, bili su to sastanci na kojima je svatko unio dijelić sebe u predstavu, nešto što voli, a što ne može pokazati u svakodnevom životu.
Kako je nastala “Decipula”? Kad se rodio taj projekt u tebi?
– Ima već godinu dana da mi se u glavi vrti ideja o tom jednom spoju glazbe, fizičkog teatra i pjevanja, kojeg obožavam, ali eto uz ritam nemam i sluha, tako da sam već duže vrijeme imala ideju u glavi. Nisam imala priču, samo sam znala da bih voljela takav projekt postaviti na scenu. Onda sam upoznala Martu, što je najsmješnije prvi put sam čula kako pjeva na probi, ali osjetila sam njenu predanost, ljubav prema operi i umjetnosti općenito i već sam tad počela razmišljati o nekom zajedničkom projektu koji bismo realizirale ona i ja. No, tad je u priču ušao i Gumeni i to potpuno spontano: jednom prilikom vraćali smo se s neke svirke i tad mi je sinulo, imala sam projekt koji definitivno moram napraviti. Ivu sam znala od prije i tako je krenula naša suradnja. Nastalo je spontano, uvijek kažem kako su se poklopile energije i tako je nastala ova predstava.
Borba pa rezultati
Zašto “Decipula” (lat. krletka)?
– Vjerojatno je u tu predstavu utkan i dio moje osobne priče. Smatram da čovjek s godinama uvijek dođe do neke granice kad zna da sve što radi ima smisla, ali ga više ne može pronaći, malo se izgubi i onda je vrijeme da se počiste ladice u ormaru. Nemamo uvijek hrabrosti za to, kad kreneš nešto čistiti znaš da ćeš naići na neke stvari koje više ne želiš vidjeti.
I sami sebe znamo uvući u krletke, tu se osjećamo sigurni, čovjek se nauči živjeti sa svojom boli, strah te vidjeti nešto drugo, strah te dati priliku nečemu novom, a znaš da možda griješiš, a nemaš snage. Htjela sam u “Decipuli” osvijestiti jedan takav trenutak. Predstavila sam jednu ženu, majku, koja se našla na jednoj takvoj životnoj prekretnici gdje je morala odlučiti što dalje: hoće li se posvetiti normalnom životu i svojoj ulozi ili će krenuti totalno drugim smjerom, ali morala je odlučiti jer jedno i drugo zajedno više nije funkcioniralo. Ona se naravno odlučila pozitivno, dala je priliku sebi, kćeri koju voli… Naravno da kad čovjek nešto mijenja izgubi povjerenje drugih, ali ako nešto odlučiš i ako stvarno stojiš iza toga, znaš da ti slijedi borba i na kraju uvijek dolaze rezultati. Takva priča ispričana je u “Decipuli”.
Kako je jedna glumica Kazališta lutaka uspjela u sebi spojiti takvu silinu i ozbiljnost koja je prikazana u “Decipuli”? Je li to ona sposobnost glumca da se kao kameleon prilagođava različitim ulogama?
– Pa vjerojatno jest. U Kazalište lutaka ušla sam, a da nisam znala što me očekuje. Konkretno to je jedan svijet neograničene mašte i ono što je tamo prekrasno jest da ti stvarno jednoj lutki možeš dati emocije. Nije to samo komad štapa, komad spužve s dva botuna umjesto očiju – kad vidite da djeca to prate, gledaju tu lutku, komentiraju, s njom vi ste napravili malo čudo. To znači da ste stvarno uspjeli preko umjetnosti izraziti svoje emocije. Osobno, u umjetnosti volim razne tipove, od svega volim uzeti po malo i ako ikad budem radila bilo što osim lutkarska tu bi bilo i fizičkog teatra. Taj fizički pokret uvijek je bio u meni, a on nije ništa drugo nego izražavanje emocija, baš kao u kazalištu oživljavanje lutaka.
Teatro Verdi i KLZ
Iako se radi o tvom redateljskom prvijencu iza sebe si imala podršku Teatra Verdi i Kazališta lutaka?
– Ukratko sam predstavila projekt kolegi Juri Arasu, a  mislim da je iz mene više izišla moja pozitivna energija i entuzijazam pa je on samo rekao “Ok, radi što hoćeš.” Prepoznao je koliko sam sebe unijela u taj projekt tako da je Teatro Verdi stao iza mene što je bilo prikladno jer “Decipula” ipak nije lutkarska predstava. Ali isto tako mi je i Kazalište lutaka izišlo u susret i pomoglo sa svim što nam je trebalo pri stvaranju ove predstave: od prostora za probe, tehnike, ljudi. Svi su pomogli, od tehničara do ravnateljice i to mi jako puno znači jer ja sam se upustila u nešto novo, a ljudi su imali povjerenja u mene.
Spomenula si da se oko projekta počela formirati i jedna nova umjetnička organizacija koja bi za cilj imala promovirati do sada nepoznate umjetnike u gradu?
– Da, nakon predstave počeli smo razgovarati o jednoj novoj organizaciji čija baza bi zapravo bila ekipa “Decipule”, a cilj bi bio rad na novim projektima s uključenjem mladih Zadrana koji još nisu dobili priliku pokazati se jer su još na školovanju, ili su premladi ili iz nekog sličnog razloga. Mi im želimo samo dati vjetar u leđu, kao što se to dogodilo u ovoj predstavi s Martom Musap.
U Zadru već djeluje nekoliko sličnih umjetničkih organizacija koje se pokušavaju probiti na scenu: Dragon teatar, Zadarski plesni ansambl, Teatar Verdi…Odnos grada prema njima više je maćehinski, nego majčinski.
– Otkad sam radila ovaj projekt bila sam u prilici upoznati jako puno ljudi koji nisu toliko poznati u gradu. To su jako veliki talenti, to je ta naša artikultura grada Zadra, međutim upravo zbog toga što im ljudi ne vjeruju pristaju na kompromise..ne uspijevaju pokazati koliko su zapravo talentirani jer im se ne daje prostor, novac, ne vjeruje se u njih, a ima ih toliko puno. Ima velikoga potencijala, ali je neiskorišten. Daje im se doslovno toliko da im se zamažu oči pa tako dobiju neki prostor, a to što tamo nema vode, struje ni grijanja, ili što sudjedi već u osam sati ne dopuštaju nikakav zvuk za to se ne mari.
Možeš li se prisjetiti svojih početaka, dok si ti bila mlada umjetnica koja se pokušavala probiti. Je li tad bilo isto ovako teško uspjeti, ili je ipak bilo više razumijevanja?
– Ja sam imala sreće da sam odmah došla u Kazalište lutaka. Razlika je više u generacijama, nego u odnosu. Današnje generacije puno su hrabrije nego što smo mi bili. Možda smo mi čak imali više prilika, ali bilo nas je pomalo strah istražiti nešto novo, dok je današnja generacija puno hrabrija, ali kao da im se ne daje toliko prilika.
Kad sam tek došla u Kazalište lutaka to je bilo to, nije bilo toliko izbora, a danas kad ima toliko mogućnosti za biranje, imam osjećaj da sve možeš samo dotaknuti, ali nigdje ne možeš ući.
Doprijeti do ljudi
Znam da je “Decipula” tek završila, ali imaš li u planu možda još kakav projekt. Spominjala si da bi voljela režirati i neku lutkarsku predstavu jednoga dana?
– Ja strašno poštujem redatelja jer ipak za to trebaš imati školu, ja to sve radim na temelju iskustva koje sam imala kroz sve ove godine. Treba uvijek imati priču i poruku, trebaš stajati iza svega što želiš reći. Iako bih voljela napraviti jednu lutkarsku predstavu nije to samo tako napraviti dvije lutke, izabrati glazbu i ići raditi predstavu. Treba doprijeti do ljudi, osmisliti milijun malih stvari bez kojih ta predstava ne funkcionira tako da je preuranjeno govoriti o bilo čemu osim o željama.
A što se tiče fizičkog teatra mislim da ću nastaviti s ovakvim projektima. To je stvarno dio mene, tu sam nekako kod kuće. Žao mi je jedino jer nisam nastavila dalje s radionicama fizičkog teatra, došla sam do polovice puta i onda sam malo posustala, ali evo vraćam se.
Što dalje s “Decipulom”? Kad je opet možemo očekivati na pozornici?
– U tijeku je izrada propagandnog materijala, snimanje promo DVD-a, izrada programaske knjižice… Nadam se da ćemo je igrati još koji put u Zadru, ali i izvan njega, u drugim gradovima. Scenografija je vrlo jednostavna, a izvedbom u Sv. Dominiku i Kneževoj palači vidjeli smo da se može igrati i u zatvorenim i u otvorenim prostorima tako da nam ne bi trebao biti problem zaigrati izvan Zadra. Sad nas čeka posao oko realizacije svega toga.
“Decipula” je inače materijal kojem, svaki put kad se nađemo, dodamo neki element više, ona još može rasti može ostati ovakva kakva jest, ali može se i razvijati.
Tvoji planovi za dalje? Počinje nova sezona Kazališta lutaka, najavljene su dvije premijere.
– Krajem desetog mjeseca imat ćemo premijeru predstave “Drago Č. i tvornica čokolade”, ali prije toga održat ćemo premijeru “Sretnog kraljevića” u režiji Milene Dundov…Čeka nas dosta posla, obnavljamo neke stare predstave, uvijek kad počne sezona i mi krećemo punom parom. Nadamo se samo boljim uvjetima i da ćemo, kao i do sada, sreću ljubav i zadovoljstvo prenijeti i na djecu.


 FIZIČKI TEATAR


U predstavi “Decipula” Zadrani su se imali priliku susresti s fizičkim tetarom koji još nije tako čest u našem gradu. Što je to zapravo fizički teatar?
– Fizički je teatar moja velika, velika ljubav. I s njim sam se upoznala slučajno, baš kao što je i “Decipula” nastala slučajno. Kazalište lutaka organiziralo je radionice fizičkog teatra i ja sam zajedno s kolegama iz kazališta otišla na taj seminar. Tad još nisam znala da me to privlači, znala sam da me zanima ples, da imam ritma, međutim tad još nisam to osvijestila. Tek kad smo počeli raditi radionice s profesorima ja sam polako osvijestila što znači pokret, što znači mima..
Po meni fizički je teatar pokazivanje svih emocija i osviješćenje svoga tijela, da kroz pokret izrazimo što osjećamo. Korištenje mime i pokreta nad riječima, samo pogledom može se ponekad više reći jer riječi ponekad odmognu. Kroz fizički teatar, barem ja, uspijem izraziti sve svoje emocije: možda nisam jaka na riječima, ali zato ću ti to pokazati svojim pokretom.