Moljci u Kambodži

“LIJEPOM NAŠOM” – 1. DIO – KONAČNO JEDNO GLEDLJIVO IZDANJE
Eto, i to se dogodilo. Konačno jedno gledljivo izdanje ove duge i zamorne serije emisija koja će, s obzirom da Uvodić ne misli stati dok ne posjeti svako selo u kojem postoji sportska dvorana s priključkom struje (bio je i u Poličniku) očigledno trajati beskonačno. A zašto je ova epizoda, snimana u Novigradu Istarskom, drukčija od ostalih? Prvo zato što se Uvodić nije svaki čas penjao na pozornicu i davio sa svojim domoljubnim sentecama odjeven u slavonsku narodnu mošnj… pardon, nošnju, a drugo, zato što je pustio lokalne etnoobojene izvođače da izvode manje-više autohtone pjesmice svoga kraja (znate ono: diple, sopile…), bez onog odvratnog nastojanja za pomirbom slavonskog tamburanja i drugih hrvatskih narodno-folklornih izričaja. Ali, tako sam mislio samo do pola, a onda…..
“LIJEPOM NAŠOM” – 2. DIO – ODE MAST U PROPAST!
Eto kako se čovjek lako prevari. Umjesto da sam prebacio program nakon što sam nahvalio prvi dio, gledajući drugi dio sada moram napisati i ovo drugo. Naime, autori nisu mogli pustiti da sve prođe u redu, da gledamo zanimljive istarske izvođače, tako da su se u drugoj polovini opet, po tko zna koji put, pojavila niža estradna bića (Maja Šuput i slični) koja su nastupala uz pratnju nekakvih “Tamburaša za dušu” (to im je ime) pa je publika bila prisiljena slušati gadljive budalaštine tipa (citiram): “Gle mladenca blago meni/ odmah vidiš tko se ženi”, ili još gluplje “Ej ljubavi stara sve nas život vara / ej ljubavi prošla, još si dobro došla”. Kome je u interesu na državnoj televiziji forsirati ovakav šund nije mi jasno, ali mi postaje jasnije da se nakon ovakvih perverzija i ne bi trebala postavljati pitanja već učiniti nešto konkretno, radikalno i drastično… Okrutno.
ZANIMLJIVOSTI S DALEKOG ISTOKA – 1. DIO – SJEVERNA KOREJA
Prošlog smo utorka imali rijetku priliku vidjeti vrlo zanimljivu putopisnu emisiju HRT-ove produkcije, a koja je nastala sasvim slučajno. Radi se dokumentarcu “Sjeverna Koreja – gladna djeca komunizma” u kojoj su prikazane neke stvari koje su nas mogle zabaviti, ali i uplašiti. Radi se, naime, o tome da je tamo, koliko sam ja razumio, bilo svjetsko prvenstvo u tekvandou (ili kako se to već piše), a da je našu reprezentaciju pratila tv ekipa koja je, onako usput, snimila dovoljno materijala za ovaj dokumentarac. I vidi se da je dio sniman onako “ispod ruke”, da su ih domaćini pazili i kontrolirali i da im je materijal na izlasku iz zemlje detaljno pregledan (to znam da rade jer se među rijetkim Zapadnjacima koji su tamo nedavno bili nalazi i jedan Padelin, moj dragi rođak kojega ovim putem pozdravljam), ali i ovo što su uspjeli napraviti je jako zanimljivo.
Vidjeli smo koliko su tamo ljudi ludi i što sve dopuštaju da im se radi. Žive na rubu bijede i gladi, a troše strašne novce na pihdarije kao što su razni sletovi u kojima sudjeluje više ljudi nego što ih ima u publici, goleme hotele u kojima nema gostiju, monumentalne građevine i ostale gluposti posvećene samo dvjema osobama – Velikom i Dragom vođi. A zašto oni uspijevaju tako manipulirati tim narodom? Zato što svu djecu otkada se rode oduzimaju od roditelja (koji ih mogu vidjeti samo vikendom) i drže dan i noć u državnim vrtićima gdje ih indoktriniraju što bi se reklo “do kosti”, sve do njihove sedme godine. Možete misliti što ta djeca rade kada se vrate kući. Vjerojatno prvo vlastite roditelje prijave policiji kao subverzivne elemente. A zamislite da se tako radi kod nas. Onda bi doslovno svi glasovali za jednu stranku, ako bi izbora uopće i bilo.
ZANIMLJIVOSTI S DALEKOG ISTOKA – 2. DIO – NA OBALAMA MEKONGA
Ono najbolje što nam pružaju televizijski programi sve tri tv kuće odvija se radnim danom u 10 ujutro, nakon prvog dnevnika. To je vrijeme rezervirano za dokumentarne serije koje je odabrao Đelo “znatevećkoji”, o dalekim zemljama cijeloga svijeta. Ja bih jako volio posjetiti Daleki Istok ili Južnu Ameriku, a novca nemam i bojim se zaraza i bolesti pa ne mogu. Zato je tu televizija koja umjesto mene na put šalje novinare koji lijepo sve posnimaju i meni dadu na uvid.
Ovoga smo ponedjeljka lunjali Mekongom, malo bili u Vijetnamu i malo u Burmi, a završili u dalekoj i prijateljskoj Kambodži. U sat smo vremena vidjeli puno zanimljivih stvari, naučili nešto što nismo znali i lijepo se zabavili. A najljepše od svega je bilo kada su razgovarali s jednom bakom koja je udovica lokalnog plemića i koja je bila tako ljubazna i simpatična da me odmah osvojila. Ona je sjedeći u svojim invalidskim kolicima rekla doslovno sljedeće: “Kada sam se prije 60 godina udavala, bila sam vitka i mlada. Šteta je što su mi moljci pojeli vjenčanicu. Pokazala bih vam kako sam mršava bila.” Najsmješnije je to što je gospođa, kao i većina tamošnjih žena, sama kost i koža pa možemo samo pretpostaviti kako je izgledala kada je bila još mršavija. Zbilja je šteta što su joj moljci pojeli vjenčanicu.
[email protected]