Na 18. obljetnicu Maslenice Gotovina i dalje bez slobode

Posebno veliki problem bio je sakriti namjere HV-a. Stoga vojni vrh i Gotovina odlučuju ne provoditi mobilizaciju ljudstva koju bi neprijatelj odmah primijetio. Nisu bili vidljivi niti operativni razmještaji postrojbi, osobito onih koje su na bojišnicu uvedene sa strane, poput 113. brigade. Kada je 22. siječnja u 7.05 otpočela topnička priprema akcije, ona nije iznenadila samo neprijatelja, nego i Zadrane koji su znali da se nešto sprema, ali nisu znali gdje i kada. Akcija je izvedena s relativno vrlo malim snagama, jedne regularne brigade od oko 4.000 vojnika i pripadnika specijalne policije na bojišnici dugoj oko 160 kilometara
Vojnoredarstvena akcija Maslenica u kojoj je oslobođen dio zadarskog zaleđa te ponovno spojena sjeverna i južna Hrvatska, prva je veća oslobodilačka akcija Hrvatske vojske koja je jasno naznačila da je Hrvatska spremna i odlučna vojnom silom osloboditi svoje okupirane krajeve. Umjesto da obilježavanje akcije bude ono što je bilo 1993., simbol zajedništva hrvatskog naroda u borbi za oslobođenje i svoju nezavisnost, ona se i ove godine odvija u ozračju prijepora.
Uvažavanje pod torturom iznuđenih priznanja zatočenih hrvatskih branitelja kao osnove za međunarodni kazneni progon, samo je paradigma onog što je započelo s uhićenjem najpoznatijeg uznika među hrvatskim braniteljima, generala Ante Gotovine.
Proslava Maslenice kao da ne može bez svojih bisera. Sjetimo se omalovažavanja akcije bivšeg predsjednika Mesića zbog neispunjenja izvorne zadaće te iskorištavanja obilježavanja akcije u predizborne svrhe, zatim nedolaska na obilježavanje najavljene desničarske estradne ikone Thompsona te niz drugih peripetija, koje više odvlače pažnju nego sam povijesni sud o akciji. Primjer prebijanja politike preko leđa branitelja, upravo se odigrao u slučaju prvog operativca akcije generala Ante Gotovine, koji je zajedno s tadašnjim zapovjednikom Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, generalom Jankom Bobetkom i ostalima, izveo Maslenicu do krajnih mogućih ciljeva.
Gotovinin dolazak na zadarsku bojišnicu
Mjesec i pol dana prije samog početka akcije, general, a tada brigadir Ante Gotovina, kao zapovjednik Zbornog područja Split, prvi put od kada je 9. listopada 1992. imenovan za zapovjednika ZP Split, dolazi na zadarsku bojišnicu. U prosincu 1992. sudjeluje u tzv. zapovjednom izviđanju. Gotovina, iako podrijetlom iz Pakoštana, a rođenjem iz Tkona na Pašmanu, bio je do tada relativno nepoznat časnik Hrvatske vojske.
Svoju karijeru u HV-u Gotovina je počeo u lipnju 1991. kao načelnik za operacijske i nastavne poslove 1. gardijske brigade “Tigrovi”. U jednoj od akcija na novskom bojištu biva i ranjen u glavu. Vrijeme je to kad general Gotovina ratuje u društvu današnjeg generala Tome Medveda i pokojnog stožernog brigadira Damira Tomljanovića Gavrana. Po oporavku u srpnju iste godine postaje zapovjednik izvidničke satnije “Tigrova”. Zanimljivo je da je karijeru počeo kao običan vojnik, bez prevođenja dočasničkog čina (narednik) iz Francuske legije stranaca, u kojoj je služio od 1. veljače 1973. do 1. veljače 1978. Prvi čin koji se spominje u njegovoj biografiji je pukovnik. Od veljače 1992. do svibnja 1992. zamjenik je zapovjednika posebne postrojbe GS HV, a od svibnja 1992. do listopada 1992. – zapovjednik HVO Livno ili točnije Operativne zone Livno.
Skrivena mobilizacija
Dolaskom u Zadar osobno se uvjerava koliko je jasan krah UN-ovog plana o stanju UNPA zona u koje su se trebali vratiti hrvatski prognanici. U srpnju 1992. stvorene su nenaoružane domobranske pukovnije i bojne sastavljene od prognanika koje su trebale biti nositelji organiziranog povratka. Iste godine rasformirane su 164. i 159. brigada, a formirana 7. domobranska pukovnija te domobranske bojne Biograd, Benkovac i Obrovac, dok 134. brigada HV-a i 112. brigada HV postaju taktičke grupe. Na Velebitu se nalaze postrojbe Specijalne policije, a u siječnju pristižu dijelovi 4. GBR čiji veći dio ostaje na Južnom bojištu kod Dubrovnika. Njima se pridružuju i specijalne postrojbe GS OSRH po zapovjedništvom, također, bivšeg legionara generala Ante Rose.
Prva zadaća generala Gotovine bila je utvrditi i inženjerski urediti crtu bojišnice. Međutim, 13. siječnja u Islamu Latinskom u izviđanju područja budućih napadnih djelovanja, uslijed eksplozije odskočne protupješačke mine PROM 2 pogibaju časnici 4. GBR Ivan Šabić i Mate Patrlj, a devet pripadnika biva ranjeno.
Posebno veliki problem bio je sakriti namjere HV-a. Stoga vojni vrh i Gotovina odlučuju ne provoditi mobilizaciju ljudstva koju bi neprijatelj odmah primijetio. Nisu bili vidljivi niti operativni razmještaji postrojbi, osobito onih koje su na bojišnicu uvedene sa strane, poput 113. brigade. Kada je 22. siječnja u 7.05 otpočela topnička priprema akcije, ona nije iznenadila samo neprijatelja, nego i Zadrane koji su znali da se nešto sprema, ali nisu znali gdje i kada. Akcija je izvedena s relativno vrlo malim snagama, jedne regularne brigade od oko 4.000 vojnika i pripadnika specijalne policije na bojišnici dugoj oko 160 kilometara. Zanimljivo je da je 3. bojna 4. GBR koja je nosila napad na području Islama Latinskog imala svega 86 vojnika.
Odbacivanje neprijatelja od obale
Zadaća oružanih snaga bila je osloboditi zadarsko zaleđe i grad Zadar od neposrednog neprijateljskog djelovanja, odbaciti neprijatelja od hrvatske obale, presjeći osnovne putne pravce Gračac – Obrovac i Benkovac – Knin te osloboditi komunikaciju Zadar – Maslenica – Karlobag zbog ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske. Trebalo je osloboditi Zračnu luku Zemunik te zauzeti ključne objekte na Velebitu koji će služiti kao oslonac izvođenju aktivne obrane i daljnjim napadnim djelovanjima. Tome se treba dodati i izbijanje hrvatskih snaga u područje Bobije i Bruške, što nije ostvareno, kao niti presijecanje pravca Gračac – Obrovac – Benkovac. Razlog je bila odlučna reakcija međunarodne zajednice koja je čak zatražila povratak hrvatskih snaga na početne položaje. Stoga je 26. siječnja obustavljena akcija, što Srbi koriste za reorganizaciju i kasniji protunapad, posebice u području Kašića.
Gotovina je nakon akcije Maslenica postao svojevrsna ikona. Iako zapravo nije samostalno vodio operacije, bio je dio tima na čijem čelu je bio general Janko Bobetko. Dolazeći u Zadar znao je da politika i vojska do tada baš nisu idealno surađivali. Naime, prije dolaska Gotovine događalo se i to da je zapovjednik obrane Zadra pukovnik Josip Tuličić podnosio izvještaj o stanju obrane pred tadašnjim skupštinarima Općine Zadar. Gotovina je dokinuo tu praksu, nije dopuštao da mu se politika operativno miješa u vođenje rata. Međutim, kao vrlo inteligentan čovjek, nekadašnji operativac Direction Générale de la Sécurité (francuske obavještajne službe op. aut.) vrlo dobro je znao da bez podrške politike nije mogao, pa je redovito obavještavao tadašnje gradske čelnike Davora Arasa i Živka Kolegu o stanju na bojišnici. Istina to su bili „dozirani” izvještaji koji su zadovoljavali politiku, a nisu se konfrontirali s vojnim potrebama.
Središte u Šepurinama
Pridobio je i neke od zadarskih gospodarstvenika koji su logistički podržavali obrambene napore. Puno se govorilo o tome da je bio miljenik tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, pa i zbog činjenice da je kasnije oženio njegovu tajnicu, pukovnicu Dunju Zloić. Poznato je da je prvi čovjek Tankerkomerca Božo Jusup kasnije bio predmet nadzora britanske obavještajne službe MI6 zbog sumnje da pomaže bijeg Ante Gotovine. Jusup je više puta rekao da ga je general Gotovina svojom pojavom toliko oduševio i da nema te tajne službe koja će mu zapriječiti da mu pomogne kao prijatelju.
Zahvaljujući tako dobrim odnosima s civilnim sektorom, kasnije osniva po uzoru na slične obučne kampove Legije, Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika u Šepurinama. Na ulazu u bazu istaknuo je čak legijinu parolu „Znoj štedi krv!”. Međutim, puno važnije jest da je Gotovina te 1994. osnovao središte na temelju iskustava baš iz akcije Maslenica. Akcija je pokazala nedostatke osposobljenosti osobito dočasničkog kadra. Gotovina je zaslužan za osnivanje 307. logističke baze kojoj je jedno vrijeme zapovijedao brigadir Željko Dilber, u medijima najistaknutija osoba koja je pomagala obitelji generala Gotovine dok je ovaj bio u bijegu. Gotovina tako postaje najuspješniji vojnik-menadžer koji svoju vojsku u ozračju embarga na kupovinu oružja, oprema i obučava najbolje što može.
U isto vrijeme raste mu osobna karizma koju sebi sve više dopisuje HDZ, koji sve do uhićenja javno, a kasnije diskretnije baštini njegov lik i djelo. Kasnije će se pokazati da je do umirovljenja 2000., na temelju ne baš ugodnih iskustava iz Francuske, uvijek držao vojničku distinkciju kada su ti odnosi prijetili prevelikom „intimizacijom”. Upravo je u Francuskoj, u čijoj je obavještajnoj zajednici još bilo divergentnih ostataka iz doba OAS-a, naučio kako plivati u nikad sigurnim političkim vodama.
Više od vojnika
Nemalu ulogu u legendi o Gotovini odigrala je i njegova omiljenost kod slabijeg spola. Nikad nije nosio torbice s kartama niti je putovao s oružanom pratnjom. Doduše, u svom je stožeru imao danas umirovljenog generala Rajka Rakića koji je sve zamisli generala Ante Gotovine pretvarao u besprijekorne vojničke dokumente. General Rakić trenutačno piše knjigu, ali i odbija razgovor s medijima, posebice na temu Ante Gotovine. Gotovina čak piše i vojnički udžbenik za internu upotrebu. On sam, ali i cjelokupno ozračje oko njega, u nestašici ratnih junaka (kojih je itekako bilo) stvaraju mu portfelj po sličnoj matrici kakvu su imali neki ratni zapovjednici, pa čak i revolucionari 20. stoljeća. Imalo je to i drugu stranu medalje kada je na Skradinskom mostu ošamario policajaca koji ga nije htio propustiti, iako mu je Gotovina pokazao značku krim-policije koju je uvijek nosio sa sobom. Međutim, ta epizoda nije pomutila već tada uznapredovalu legendu koja se stvarala oko njegovog lika i djela.
Kao zapovjednik, što se vidjelo u akciji Maslenica, a posebice u kasnijim oslobodilačkim operacijam, davao je maksimalnu slobodu svojim podređenim časnicima. Nije se upuštao u duge i beskorisne rasprave i analize, ali je već u operaciji Maslenica postavio takve standarde koje nisu mogli pratiti neki istaknuti zapovjednici s početka obrane Zadra.
Kolateralna žrtva
Kao i akcija Maslenica, danas se relativizira, njegova uloga. Iščekujući presudu, general u pritvorskoj jedinici sve više razmišlja o tome kako je kolateralna žrtva političkih obračuna. Kako je bio pogodna meta za odstrel jer je, više nego i jedan hrvatski časnik utjelovio lik običnog, ali nadprosječno inteligentnog Hrvata koji je poveo svoju vojsku do pobjede, slobode i nezavisnosti. Njegovim vojnicima, suborcima iz Maslenice, kao likovima iz neke germanske legende, uskraćuje se osjećaj pobjednika. Njihove zasluge, ali prije svega žrtva, precrtavaju se favoriziranjem nekih novokomponiranih vrijednosti, što je dovelo do “rastakanja” braniteljske populacije. Za to je prije svega kriva politika koja jedan dio ove populacije privilegijama, pa i falsificiranjem njihovih statusa, značajno favorizirala nauštrb drugog dijela, one tihe većine koja unutar sebe proživljava ne samo ratne traume cijele jedne potrošene generacije, nego i 20 godina lutanja hrvatskih političkih elita u odgovoru na pitanje: „Kakvu Hrvatsku to mi hoćemo?”.
Da je Gotovina u akciji Maslenica na raspolaganju imao samo pola od 500.000 registriranih branitelja, na Zadar već te 1993. ne bi pala niti jedna granata. Stoga je general Janko Bobetko na tiskovnoj konferenciji nakon akcije Maslenica održanoj u Domu hrvatske mladeži u Zadru, morao priznati da je unatoč izvanrednim uspjesima HV-a, Zadar još uvijek na dometu neprijateljskog topništva. Trebala je doći Oluja da konačno pomete tu neodrživu situaciju. Jedna druga oluja, ona 7. prosinca 2005., pomela je na Kanarima hrvatskog generala, koji se danas mora braniti od najtežih optužbi zbog svoje uloge u obrani Hrvatske.

 “NOS” ZA UMJETNINE

General Ante Gotovina nije nikad bio sklon davanju intervjua, istupima u medijima. Toga se drži i njegova obitelj te se danas vrlo malo zna kako provodi uzničke dane u Sheveningenu. Poznato je da vrijeme krati između ostalog i slikanjem. Iako Gotovina nema značajnijeg formalnog obrazovanja, oni koji ga dobro poznaju kažu da je oduvijek bio sklon umjetnosti i da je čak imao „žicu” prepoznavanja vrijednih umjetnina. Jednom je u jednoj hrvatskoj galeriji potražio sliku koja je kao dar trebala biti uručena francuskom veleposlaniku na svečanom prijemu. Ušavši u galeriju odmah je odabrao jednu apstrakciju, uvjerivši prodavača da zbog određenih okolnosti smanji istaknutu cijenu. Gotovina nije znao da kupuje sliku Ede Murtića koja cijenom nije toliko odskakala od ostalih da bi po njoj odmah bilo jasno da se radi o vrijednoj umjetnini. Kada su mu rekli da je kupio sliku jednog od najcjenjenijih hrvatskih umjetnika, Gotovina je samo rekao: “To je vrlo vrijedna slika”.

 PRVI VIDIO MILOŠEVIĆA MRTVOG

Poznato je da je igrom slučaja general Gotovina prvi otkrio smrt Slobodana Miloševića u zatvoru u Sheveningenu. Naime, njihove dvije ćelije nalazile su se jedna pored druge i cijelu noć prije 11. ožujka 2006. Gotovina je mogao posvjedočiti o hroptajima nekadašnjeg srpskog predsjednika. Ujutro kada su se otvorile ćelije ,hrvatski general, vidjevši njegovo beživotno tijelo, prvi je upozorio stražu da je Milošević mrtav.

 POZIV NADBISKUPU PRENĐI

Jedan od Gotovininih najzanimljivijih poteza, koji je iznenadio mnoge pa i njegove najbliže prijatelje, dogodio se upravo pred Maslenicu kada je pozvao tadašnjeg koadjutora, a kasnije nadbiskupa zadarskog Ivana Prenđu da održi predavanje časnicima HV-a o etici u ratu.
Gotovina je kao izgrađena vojna osoba znao da predstoji borba za povratak okupiranih područja i da su postupci motivirani osvetom, više nego mogući, pa je na krilima „uznapredovalog” kršćanstva trebalo i u srca istih ugraditi osnove vojne etike, vojnog prava, ali prije svega Ženevske konvencije. Takvim svojim odnosom nevjerojatno brzo je gradio svoj autoritet, što je u konačnici rezultiralo mitskom parolom „Heroj, a ne zločinac”.
Nakon Prenđine smrti Gotovina je iz zatvora poslao telegram sućuti Zadarskoj nadbiskupiji.