Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

EGZOTIČNO PUTOVANJE Zadranin Ivan Bek proveo je 12 dana na Madagaskaru: “Naglašeno nam je da obavezno ponesemo sa sobom mnogo slatkiša za djecu”

21.01.2021. 15:41


Zadranin Ivan Bek proveo je prije nekog vremena 12 dana na Madagaskaru, najvećem afričkom otoku i pomalo atipičnoj turističkoj destinaciji. Obratili smo mu se kako bi nas malo bolje upoznao s ovim slabo poznatim dijelom svijeta.
– Letjeli smo iz Zagreba za Istanbul s tim da je avion sletio u Mauricijusu gdje je dobrih 90% putnika izašlo iz njega te je gotovo prazan produžio za Antananarivo, glavni grad Madagaskara. Ostala je u njemu samo naša turistička grupa i nekolicina domorodaca. Sletjeli smo na Madagaskar bez problema, stvari su uredno doputovale s nama. Smještaj i život na ovom otoku su jako jeftini, samo je put do tamo dosta skup jer voze samo dva avioprijevoznika, Air France i Turkish Airlines. Madagaskar je inače jako povezan s nekadašnjim kolonijalnim gospodarom Francuskom koja tu državu na neki način sufinancira šaljući im npr. stare automobile, a domoroci mogu povremeno besplatno putovati u Francusku, priča Ivan.


Centar grada je dosta sređen
Za madagaskarske pojmove Antananarivo je velik i razvijen grad.
– U njemu se nalaze jedina prava bolnica i sveučilište na otoku, ali u državi postoji više od jedne zračne luke. Ostala naselja imaju liječnika na razini liječnika obiteljske medicine. Budući da sam na cijelom Madagaskaru vidio tek nekolicinu autobusa, putnike se u pravilu prevozi spojem autobusa i kombija, a njihova se prtljaga veže za krov vozila. Tako su naši kovčezi jednom prilikom zapeli za nadstrešnicu dok smo ulazili na jedan otočni ranč. Prvi dan boravka proveli smo šetajući se po Antananarivu. Centar grada je dosta sređen, imaju lijepi park s jezerom u sredini kroz koji protječe rijeka, bolnica je sasvim respektabilna. Zanimljivo mi je bilo što ravnateljica njihove stomatološke poliklinike ima plaću od oko 200 dolara i sasvim je zadovoljna standardom života koji joj njezina plaća omogućava. Inače, u toj je državi zabranjena prostitucija. Istu noć spavali smo u hotelu koji 24 sata na dan ima struju i vodu što je za Madagaskar velika stvar, kaže Ivan dodajući kako se Antananarivo nalazi na 1.276 metara nadmorske visine u središnjem dijelu otoka te je od obale udaljen 145 kilometara.


Svakih sedam godina grobovi se otvaraju
Ubrzo su napustili glavni grad uputivši se prema jugu.
-Drugi dan našeg boravka započeli smo putovanje kroz Madagaskar. Išli smo glavnom državnom cestom koja je većinom asfaltirana, ali je vrlo uska te na njoj ima ponešto prometa što dovodi do problema u mimoilaženju s drugim vozilima. Po selima su sve kuće drvene, a struje i vode nema, dok je u gradovima struja reducirana. Koriste poljske WC-e, a griju se na drva. Po hotelima u kojima smo boravili diljem zemlje obično stoji obavijest o satima kad će biti struje i vode, a za ostali dio dana osoblje ostavi kantu s vodom pred vratima. Možemo reći da domoroci žive u skladu s prirodom, bave se najviše ratarstvom. Dio stanovništva bavi se ručnom preradom pamuka kojeg se prirodo boji te s izrađuje razna raznobojna odjeća. Najviše jedu rižu, a mnogi drže i stoku, konkretno zebu govedo koje rijetko jedu već ga koriste za mlijeko. Više puta sam ga jeo i mogu reći da je vrlo ukusno, govori Ivan spominjući kako na Madagaskaru imaju zanimljiv i pomalo morbidan običaj da kad glava kuće umre obitelj mora pobiti svu njegovu stoku i izvjesiti njihove glave kako bi se pokazalo što je pokojnik imao.
– Mrtvacima zidaju stojeće grobnice od kamena. Pravih groblja nema, zidaju ih kako i gdje žele. Svakih sedam godina grobovi se otvaraju te domoroci plešu i druže se s mrtvacima. To izgleda tako da svatko uzme po kost i pleše s njom. Običaj je da oni koji naiđu na takav događaj moraju zastati i nešto pojesti i popiti s onima koji se s mrtvima druže i plešu.




Može im se priči i slikati se s njima
O Madagaskaru nije moguće pisati, a da se ne spomenu lemuri.
– Na putu smo većinom spavali u gradovima, osim jedne noći koju smo proveli u nacionalnom parku gdje smo prenoćili u kućicama s po dva apartmana te smo se smrznuli. Park je bio vrlo lijep, pun šume i slapova. Tamo sam vidio lemure koji nisu agresivni, a može im se i prići i slikati se s njima. Ima ih puno vrsta, čak i jedna koju po njihovom vjerovanju treba u slučaju da je se vidi ubiti izložiti kraj ceste kako bi putnici rasprišili zlog duha. To je Aye Aye lemur, najveći svjetski noćni primat. Možda smo ga i ugledali, išli smo noću gledati noćne vrste i vidjeli smo kako u tami sjaje oči, ali ne znamo kome su točno pripadale. Osim lemurima, Madagaskar je krcat i kameleonima, objašnjava Ivan.
Na kraju puta izbili su na more.
– Posjetili smo još jedan nacionalni park, malu pustinju na planinama. U parku se nalazi prekrasna oaza gdje se ispod slapa može i okupati. Tamo su nam domaćini organizirali roštilj ispekavši nam zebu govedo, a pili smo i odlično madagaskarsko pivo imena 3 horses. Na kraju puta došli smo do mora odsjevši u jako lijepom hotelu na plaži. Vozili smo se njihovim tradicijskim brodovima, jeli jastoga za 60 kuna i vrlo dobru hobotnicu. Inače domoroci koji žive na obali bolje žive od onih u unutrašnjosti jer jedu i plodove mora, zaključuje Ivan.
 


Većina zna malo francuskog
Na putu su kontaktirali i s lokalnim stanovništvom.
– Naglašeno nam je da obavezno ponesemo sa sobom na put mnogo slatkiša za djecu koje po selima ima puno, a vrlo su siromašna. Djeca nemaju nikakav pojam o novcu, čak su zamolili neke iz naše grupe da im poklone svoj dosta skupi nakit. Slatkiši ih apsolutno oduševe, a obožavaju se slikati. Upozorili su nam da im ne dajemo novac, ali dogodila mi se u jednom manjem gradu situacija kad mi je curica od 11, 12 godina prišla rekavši mi da uči engleski u školi te da bi sa mnom htjela dok razgledavam grad popričati i tako vježbati engleski. Na kraju razgovora zamolila me da joj dam jedan dolar jer štedi kako bi skupila pet dolara kako bi si kupila školske knjige. Dao sam joj novac unatoč upozorenju jer ispričala mi je kako je najstarije dijete te će nakon nje iste knjige koristiti i njezina mlađa braća i sestre. Ljudi na Madagaskaru pričaju svoj malagaški jezik, a većina zna i malo francuskog. Engleski govore samo turistički vodiči i školovani stanovnici ovog otoka.
 


Sve imaju istog vlasnika
Imao je priliku provozati se i u tradiocionalnom prijevoznom sredstvu.
– Rikše su na Madagaskaru jako popularne, jedan dan puta svatko je iz grupe dobio svoju rikšu te smo se na njoj vozili. Sve rikše imaju istog vlasnika, a vozači koji su bosi i loše odjeveni plaćaju njihov dnevni najam. U jednom trenutku zamjenio sam se s vozačem vozeći njega u rikši što ga je nasmijalo. Ostavili smo im napojnice, a jedan član grupe poklonio je svom vozaču i japanke.