Hrvati treći u svijetu po darivanju organa!

U prošloj godini Hrvatska je imala 28,2 donora na 1 milijun ljudi, što ju je svrstalo na treće mjesto u svijetu, nakon Španjolske i Portugala, a što ujedno predstavlja povećanje broja donora od 64,9 posto u odnosu na 2009. godinu, navodi dr. Ninčević
Povodom skorašnjeg obilježavanja nacionalnog dana darivanja i transplantacije organa – 26. svibnja,  te četvrte godišnjice otkako je Hrvatska postala članicom Eurotransplant International Foundation  (EIF), najveće međunarodne organizacije za transplantaciju organa,  razgovarali smo s dr. Nadom  Ninčević, specijalisticom anesteziologije i reanimatoliogije, te intenzivne medicine, bolničkom transplantacijskom koordinatoricom u  Općoj bolnici Zadar. Dr. Ninčević  iznjela je podatke o broju donora u  Hrvatskoj u protekle dvije godine, te  je još jednom ukazala na potrebu što  veće informiranosti i osviještenost  javnosti o donorstvu.
Mlada grana medicine
– Transplantacija organa je u svijetu prihvaćena i uspješna metoda  liječenja bolesti kod kojih je došlo do  nepovratnog zatajenja funkcije organa neophodnog za život. Za neke  organe kao što su jetra, srce i pluća  presađivanje je ujedno i jedina metoda liječenja. A uspješno presađivanje, kada i nije od vitalne važnosti, na  primjer za bubreg, puno pridonosi  kvaliteti života, kaže dr. Ninčević,  pojašnjavajući kako se radi o grani  medicine relativno mladoj, koja se  razvijala ne samo napretkom kirurških tehnika, već i drugih medicinskih grana kao što su intenzivna  medicina, imunologija, farmakologija i druge.
Kada se govori o broju donora u  nekoj zemlji, promatra se njihov broj  na milijun stanovnika. U prošloj  godini Hrvatska je imala 28,2 donora  na 1 milijun ljudi, što ju je svrstalo na  treće mjesto u svijetu, nakon Španjolske i Portugala, a što ujedno  predstavlja povećanje broja donora  od 64,9 posto u odnosu na 2009.  godinu, navodi dr. Ninčević.
Organi za transplantaciju kako pojašnjava, uzimaju se od donora s  kucajućim srcem kod kojih je dokazana moždana smrt, što podrazumjeva potpuni prestanak funkcije  velikog i malog mozga, te moždanog  debla. Dijagnoza se postavlja s dva  klinička pregleda, a potvrđuje nekim  od instrumentalnih testova propisanih zakonom. Drugi je slučaj da se  radi o donoru s nekucajućim srcem,  no kod nas, kaže dr. Ninčević to i nije  praksa, jer je tehnika vrlo zahtjevna i  iziskuje visoko obučene timove, a  prisutne su i određene zakonske  teškoće. Također, donor može biti i  živi davatelj, obično davatelj bubrega ili komada jetre. Najčešće se  tada radi o bliskim srodnicima,  premda donori mogu biti i nesrodni.
U transplantacijskom načinu liječenja osvještenost javnosti o  važnosti doniranja organa posebno  je velika. Budući da je jedan od  najčeščih razloga odbijanja doniranja nepoznavanje stava preminule  osobe o transplantaciji, ističe liječnica, najvažnije je da se o tome razgovara s obitelji i najbližim prijateljima.
Velika Papina uloga
– Zakon ima sistem pretpostavljenog pristanka za donaciju organa. To znači da ako se osoba za  života nije pismeno protivila donaciji, eksplantacija organa je dozvoljena. Međutim, i unatoč tom pozitivnom zakonu obitelj se uvijek pita  za dopuštenje. Oni koji odbijaju dati  organe, kod svog liječnika primarne  zdravstvene zaštite mogu zatražiti  obrazac o nedarivanju, koji se šalje u  Ministarstvo zdravstva. No, ova  odluka se uvijek može i opozvati,  kaže dr. Ninčević, ističući kako Katolička crkva ima izrazito pozitivan  stav prema doniranju organa, kao  izrazu nesebične humanosti i ljudske  solidarnosti.
– Posebno važnu ulogu tu je odigrao papa Ivan Pavao II koji je 2000.  godine sudjelovao u Rimu na znanstvenom kongresu transplantacijske  medicine kako bi uputio dvije poruke – da je smrt mozga u skladu s  katoličkim naukom o definitivnom  prekidu ljudskog života, te da bi  podržao donaciju organa u spašavanju života, kaže dr. Ninčević, dodajući kako je najkorištenija rečenica u promicanju doniranja upravo  njegova rečenica – sve što može  poslužiti životu, grijeh je pokopati.
U cilju promicanja transplantacijskog liječenja i darivanja organa,  te edukacije javnosti o donorstvu, u  Hrvatskoj je 1996. godine na inicijativu grupe liječnika i njihovih  prijatelja utemeljena Hrvatska donorska mreža sa sjedištem u Puli, a  iste godine izdana je i donorska  kartica kao sredstvo promicanja doniranja organa nakon smrti.
Dodjela organa vrši se pri  Eurotransplantovom uredu u Nizozemskoj, putem kompjutorskog programa, a prema strogo definiranim kriterijima, koji, tumači liječnica,  uključuju stupanj hitnosti, podudarnosti tkiva davatelja i primatelja,  vrijeme provedeno na listi čekanja,  odnosno vrijeme provedeno na dijalizi, kada je u pitanju presađivanje  bubrega.
U 2010. godini u Hrvatskoj je na  presađivanje organa čekalo ukupno  331 bolesnik, što je smanjenje od 19  posto na listi čekanja u odnosu na  2009. Također, napravljene su 362  transplantacije, te je na osnovu dobrih rezultata početkom 2011. Hrvatska postala i regionalni zdravstveni centar za razvoj programa  darivanja i transplantiranja organa.