Trešnje se vratile u Debeljak

Pravu robu se prepoznaje i zato se sadnja trešnje vratila pa ljudi sade dosta. Neko vrijeme je bilo zastalo i nije bilo trešanja. Ali, i danas kad netko pita odakle su trišnje i kažete da su iz Debeljaka, uzimaju ih odmah. Jer ostala je ta tradicija da smo poznati, istaknuo je Josip Smolić po čijoj procjeni danas u Debeljaku ima oko tisuću stabala
Otkad je 74. godine prije Is. rimski vojskovođa, ali i poznati sladokusac Lukul iz Male Azije donio trešnju u Italiju, ovo se voće proširilo po čitavoj Europi i postalo poznato kao prva svježa voćka koja se pojavljuje na stolovima u kasno proljeće. I nutricionisti preporučuju da se u ovom periodu jede što više trešanja jer su u svježem stanju dobre za otklanjanje fizičke i umne iscrpljenosti, no dodaju i da ih nije dobro konzumirati prije objeda jer njihova lužnata reakcija koči izlučivanje probavnih sokova što naročito otežava probavu mesa. Posebna vrijednost trešanja je njihov visok sadržaj antioksidansa flavonoida koji vezuju slobodne radikale te su prirodna protuupalna sredstva za ublažavanje simptoma alergije i astme.
 S okućnice na tržište
Na području Zadarske županije do Domovinskog rata trešnja je po zastupljenosti bila šesta voćna vrsta koja je brojila četrdeset tisuća stabala. Bile su redovita slika na okućnicama odakle su stizale i na tržište. Postojali su i plantažni nasadi koji, prema iskazima stručnjaka, nisu zaostajali za najmodernijim europskim voćnjacima.
Jedan od predjela Zadarske županije koji je od davnine poznat po trešnjama je i mjesto Debeljak u kojem se nakon nekog vremena zastoja primjećuje velika obnova uzgoja za ovaj kraj tradicionalnog voća. Tako je i kod Josipa Smolića koji zasad ima pedesetak stabala, a misli podići još toliko u skoroj budućnosti.
– Već od dvije tisućite godine sam razmišljao o tome, a 2001. sam ih posadio u drugom misecu. To je tradicija u ovom kraju. Sjećam se još kad sam imao deset godina, u Debeljak su dolazili ljudi s kamionima i kupili trešnje po kućama, od kuće do kuće, ko koliko ima i to je nama bilo normalno. Sad više nije kao što je prije bilo, kazao nam je Smolić. I on pokušava s uzgojem ovog voća, koje u ovom kraju tako dobro uspijeva, obnoviti tradiciju, ali i ostvariti dodatnu zaradu za svoju obitelj.
– Svi mi sadimo da zaradimo, to je normalno. Ne bih sadio za sebe pedeset stabala, kao što neki govore da su stavili par ‘iljada čentruna da im dica jedu, to je smiješno. No i situacija s otkupom se dosta promijenila. Nekad se plaćalo deset dinara, danas neki traže dvadeset do dvadeset i pet kuna, a po mom mišljenju je to puno. Ja sam danas isto zadovoljan da prodam po deset kuna, jer onaj koji kupi kod mene isto mora dalje prodati, kaže Smolić koji svoje proizvode prodaje isključivo na veletržnici. I tamo, kako kaže, poznavatelji odmah prepoznaju i uzimaju durače iz Debeljaka.
– Pravu robu se prepoznaje i zato se sadnja trešnje vratila i ljudi sade dosta. Neko vrijeme je bilo zastalo i nije bilo trešanja ništa, iako kad i danas pita netko odakle su trišnje i kažete da su iz Debeljaka, uzimaju ih odmah. Jer ostala je ta tradicija da smo poznati, istaknuo je Josip Smolić po čijoj procjeni danas u Debeljaku ima oko tisuću stabala trešanja, odnosno “strišanja” kako se veli u govoru toga kraja, a i još se sadi. Radi se dobro, interes za rad se vratio, makar što se tiče trešanja i maslina, uvjeren je Smolić, koji nam kaže i da trešnja nije zahtjevna kultura.
Zeleni bumbar i žilogriz
– Nema puno posla oko trešanja, zimsko prskanje, frezanje samo oko stabla, jedino što ima dosta bolesti, žilogriz suši stabla, napada zeleni bumbar, viole, baš ga sad kod mene ima dosta, a sad se ne smije škropiti jer je vrijeme berbe, a baš u to doba on i dolazi, kazao nam je Smolić, a pri posjeti njegovu voćnjaku mogli smo se u to i sami uvjeriti.
Urod je oko trideset do četrdeset kilograma po stablu s time da je ovdje riječ o stablima starim deset godina, što je, kako kaže Smolić, najbolje za rod. Također je zadovoljan ovom godinom.
– Urod je super. Svake godine one meni rode odlično. S time da sam ih ja zalivao. U vrijeme kad počne trišnja zrijati ja je zalijem, dobiju na kvaliteti i rode odlično. I zemlja je ovdje dobra. To je crvenica, dobra zemlja samo što traži puno vode. Prvih šest godina dok nisu krenule, ja sam njih zalivao non-stop, stalno treba natapati. Kad ima dovoljno vode, crvene zemlje i još volje za rad, nema problema. Sad nam je voda blizu i s time nema problema, baci se domaće gnojivo i to je to. I vidimo da se naša tradicija u Debeljaku vraća na staro, ustvrdio je Josip Smolić.

 DURAČE SU JOŠ NAJOMILJENIJE

Trešnja durača, kako joj je raširen naziv u narodu, autohtona je sorta čiji  su stručni nazivi gomilička, stonska i tugarka, ovisno o konkretnoj sorti.  Danas se sve više uvode i druge kao što su burlat, celeste, giorgia, van, sue,  suburst, stella, ferrovia, lapins, hedelfinger i druge. No, kako nam je kazao  Josip Smolić, kod kupaca su domaće durače još najomiljenije.