Početak ljeta je poput zrelosti čovjeka

Po hrvatskoj narodnoj predaji Sunce za vrijeme ljetnog solsticija tri put zastane na nebu.U slavenskoj mitologiji koja je proširenija na sjeveru Hrvatske za Dugodnevnicu je vezan bog Svevid, brat boga Peruna, koji se slavio upravo na taj dan. Prikazivalo ga se s četiri glave koje gledaju na sve strane svijeta. Obredna kola iz Međimurja i 24 pjesme koje se pjevaju tog dana, s tim da se zadnja pjesma “Šetal se Ivan” uvijek pjeva samo za ljetni solsticij

Danas u 19 sati i 16 minuta,  prema astronomskom kalendaru, počinje ljeto. Današnji je  dan stoga od najranijih vremena jedan od posebnih dana  u godini, poznat i po nazivima  ljetni solsticij, ljetni suncostaj  ili dugodnevnica. Poput ostalih početaka godišnjih doba te  još četiri datuma u godini u  kojima dotično godišnje doba  dostiže svoju zrelost i ljetni je  solsticij od pamtivjeka bio obilježavan na poseban način u  gotovo svim kulturama širom  svijeta, a ostavio je traga i na  mnoge vidove umjetničkog  stvaralaštva te filozofskih promišljanja odnosa Zemlje i  Sunca, čovjeka i svemira.
U poganskim  tradicijama
Prema poganskim tradicijama koje su kroz posljednjih  stotinu godina ponovno  oživljene, ovo je vrijeme kada  je Sunce u naponu svoje snage.  Apolon pravi mjesto Dionizu,  Oziris Setu, Baal Motu, Hrastov kralj Svetom kralju, sir  Gaawain Zelenom vitezu, a  Mračnog Boga mijenja Bog  Svjetlosti. Slavi se svetkovina  vatre u kojoj je Rogati Bog na  vrhuncu svoje snage kao Kralj  ljeta okrunjen ružama. Božica  Ljubavi i Smrti spremna je za  sjedinjenje s Bogom. Točan  datum ovog festivala varira  ovisno o položaju Sunca koji se  razlikuje od godine do godine  pa se može odigrati od 20. do  23. lipnja. Ovaj festival druidi  su nazivali Alban Hefin, Kelti i  vještice ga nazivaju Litha, Azteki Festival Sunca, a u kršćanskoj tradiciji se 24. lipnja slavi  dan Svetog Ivana Krstitelja.  Ovo je vrijeme Rogatog Boga,  Kralja Hrasta, Boga Sunca,  Baldura, Marsa, Nergala.
Boginja se prikazuje kao  ljetna mlada, koja korespondira s tradicijskim likovima  Aine od Knockaine, Kupale,  Majke Prirode, Afrodite,  Erycine, božice-nimfa ljeta  Astarte, Božica ljubavi i smrti i  Veste, za koju se pale vatre  koju su u antičkom Rimu čuvale svećenice – Vestalke..
Vikanska Litha je svetkovina obilja, plodnosti, raznolikosti, ljepote prirode. Navodi  se da je to vrijeme za moćne  čarolije i muške rituale,  obraćanje duhovima prirode,  a sve te rituale najbolje je raditi u sumrak. Slavi se uz vatre,  pjesme i gozbe, cijele noći gore  svijeće i procesije hodaju s  upaljenim bakljama. Ljudi se  kite krunama od cvijeća i plešu  oko vatre. Oltari se ukrašavaju  cvijećem i svijećama, a svetkovina se najčešće održava u  poljima. Omiljeni napitak je  medovina, a prave se i kolači  od meda ili kukuruzni kruh s  medom i maslacem. Kako je  magično oružje vatre štap, rabe se svi falični instrumenti,  palice, athame i biljke poput  ruža, vriska i hmelja. Osobito  je hmelj simbol ove svetkovine, pogotovo u srednjoj i sjevernoj Europi. Pruska posluga  imala je običaj brati hmelj na  ovaj dan i vješati po jednu  biljku za svakog člana obitelji  uz vjerovanje da kome biljka  ne procvjeta, taj će uskoro  oboljeti i umrijeti. Biljka bi se  vezala u snopić i stavljala u  jasle kamo će za vrijeme žetve  biti stavljene žitarice te bi  predstavljao boginju Kupolu  kojoj su se seljaci molili za  dobru žetvu. Keltski druidi i  Skandinavci skupljali su, pak,  u ovo doba cvjetove imele. Bijeli cvjetovi bazge također su  simbol Božice i koriste se, zajedno s crvenom kaduljom, u  ovoj svetkovine.
Svetkovina vatre
Vatre koje se pale u ovo  doba godine predstavljaju nebesku vatru. Koriste se svijeće  svijetlih i pastelnih boja, žute i  zlatne. Vatre se pale za zdravlje, plodnost, ljubav, kao žrtva  i za duhovno pročišćenje, što je  stara tradicija u mnogim krajevima Europe. Vatre se  obično pale na povišenim  mjestima i lože hrastovinom.  Vjerovalo se da bi te vatre  trebale otjerati zmaja koji  uzrokuje bolesti, a pepeo iz tih  vatri rabio se u čarolijama za  plodnost. U Engleskoj je postojala tradicija da se ove vatre  koriste za blagoslov jabuka. U  gotovo svim običajima vezanima uz ovaj datum postoji  običaj skakanja preko vatre. U  nekim krajevima Njemačke  mladi ljudi skaču preko vatre  da bi lan narastao tako visoko  koliko mogu skočiti, dok se  drugdje skok preko vatre vezuje uz rast žitarica ili plodnost  kako ljudi, tako i domaćih  životinja.
U starih Germana palila su  se vatrena kola koja se zatim  guralo prema moru ili vodi,  simbolizirajući putanju Sunca.  U nekim dijelovima Francuske  ljudi dok skaču kroz vatru drže  u rukama grančice lješnjakova  drveta. Te se grančice zatim  vješaju na vrata staja. U  Češkoj je običaj u ovo doba  brati divlji timijan za čarolije  plodnosti. Biljka koja je također povezana s ovim običajima je i koromač koji se koristio za tjeranje zlih duhova.  Sačuvano je i vjerovanje kako  sjeme paprati u ovo vrijeme  ima magična svojstva te ga se  bere tako da se ispod stabljika  prostire bijelo platno na koje  se istrese sjeme. Također se  sjemenke ne smije dodirnuti  rukom i na taj način ubrane  sjemenke mogu učiniti čovjeka  nevidljivim i dati mu sposobnost razumijevanja govora  životinja.
U Češkoj postoji vjerovanje  da će čovjek koji se popne na  planinu noseći u ruci procvjetalu paprat pronaći blago  skriveno u zemlji koje će mu se  ukazati obasjano plavičastom  svjetlošću. U Švedskoj se imela  stavlja na strop kuće ili u staju  da bi se oduzela snaga trolovima.
Obredno ubojstvo  kralja
Drvo koje se koristi za svetkovinu Šveđani zovu maj stanger, i sastoji se od ravnih grana, često u obliku čovjeka, s  rukama i nogama, a kite ga  djevojke, lišćem, cvijećem, komadićima odjeće i ljuskama od  jaja. Na vrhu drveta izvjesi se  velika zastava. U Češkoj se  najčešće koristi drvo bora ili  jele i kiti se cvijećem,  vjenčićima i crvenim vrpcama.  Kad se zapali krijes, momci i  djevojke se tim vjenčićima nabacuju kroz vatru i zatim triput  skaču kroz krijes držeći se za  ruke.
Često se kraj ovih svetkovina obilježavao ubojstvom  Kralja kojemu se tijekom svetkovine odaju počasti, ali koji  završava proboden kopljem,  što predstavlja kraj njegove  vladavine. Kraljeva smrt osigurava plodnost usjeva i  preživljavanje naselja. Ovaj  običaj ostao je najduže  sačuvan i najtemeljitije opisan  u starome Rimu gdje bi obred  uključivao drevni običaj dopuštanja odbjeglom robu da se  bori s kraljem-svećenikom i  eventualno preuzme njegov  naslov, ako prije toga uspije  odlomiti granu s osobitog zlatnog drveta. Studijom ovog  običaja kojemu su se već u  kasnoj Republiki izgubili pravi  izvori, Sir James George Frazer je u “Zlatnoj grani” izvršio  kompletnu antropološko-filozofsku analizu ustvrdivši njene  različite vidove u mnogim kulturama širom svijeta i zajedničke korjene mnogih religija  koje na prvi pogled izgledaju  odvojene ili čak suprotstavljene.
Jedan od najpoznatijih  odraza običaja vezanih za ljetni Suncostaj u umjetnosti je  “San Ivanjske noći”, Williama  Shakespeara, napisan između  1590. i 1596. godine, a vjeruje  se da je djelo napisano za  kraljičinu proslavu blagdana  Sv. Ivana Krstitelja, odražavajući u sebi mnoga vjerovanja  renesansnih čarobnjaka i  njihove težnje za čistoćom Antike.
Izgubljena paška  tradicija
Astrološki gledano današnji  datum predstavlja ulazak Sunca u znak raka bez obzira što se  znaci i zviježđa danas više ne  poklapaju (nisu se poklapali ni  u staroegipatsko doba) te je  vrhunac položaja Sunca ujedno i čas od kojeg počinje  njegovo opadanje. Odatle i  proizlazi ta priča o muževnoj  energiji, jer i čovjek kad dosegne vrhunac svog razvoja  počinje neumitno starjeti. Da i  Sunce, kao i čovjek u zreloj  dobi, može “isijavati” najviše  svoje snage, pokazuje naredni  znak lava i njemu pripisana  svetkovina Lamasa koja se  obilježava u kolovozu.
Po hrvatskoj narodnoj predaji Sunce za vrijeme ljetnog  solsticija tri put zastane na nebu. U slavenskoj mitologiji koja je proširenija na sjeveru Hrvatske za Dugodnevnicu je vezan bog Svevid, brat boga Peruna, koji se slavio upravo na  taj dan. Prikazivalo ga se s  četiri glave koje gledaju na sve  strane svijeta. Obredna kola iz  Međimurja i 24 pjesme koje se  pjevaju tog dana, s tim da se  zadnja pjesma “Šetal se Ivan”  uvijek pjeva samo za ljetni solsticij, ukazuju na davna vjerovanja starih Hrvata.
U Zadarskoj županiji poznato je da se na paškoj Vidovoj  gori sve do kasnog 19. stoljeća  svetkovalo posebni obred za  jesenske Ravnodnevnice pokraj za te svrhe posebno podignutog “čunčura” – kamenog  oltara koji je na kraju dao  srušiti mjesni župnik. Jesu li se  i za ljetni Solsticij održavale  kakve svetkovine zasad još nije  poznato.