Moderna forenzika protiv lažnih Anastazija i Alekseja

Novi nalazi kostiju nedaleko mjesta ukopa onih dosada pronađenih i pomna analiza koju su proveli ruski, kao i američki znanstvenici sa Sveučilišta u Massachussetsu, trebali bi konačno staviti točku na ovo pitanje. Skepticizma, ipak, ima i danas, jer mnogi teško prihvaćaju objavljenu vijest da su novo pronađene kosti bile na tek par metara daleko od ostalih i trebalo je devedeset godina da ih se pronađe
Kraj prošlog tjedna donio je okončanje jedne povijesne dileme koja je desetljećima bila uzrokom mnogih rasprava, ali i kako je sad očito, skandaloznih pokušaja prijevare. Riječ je o konačnoj identifikacija dvaju tjelesnih ostataka, koji su pripadali ruskoj carskoj obitelji Romanov, onih nadvojvodkinje Olge i carevića Alekseja, pogubljenih u Ekaterineburgu 18. sprnja 1918., prije točno devedeset godina, a koje su stručnjaci suvremenim forenzičkim analizama konačno utvrdili kao autentične ostatke Romanovih.
Ratni neuspjeh velesile
Danas se u Rusiji pogibija carske obitelji, čija je dinastija vladala najvećom zemljom svijeta puna tri stoljeća, obilježava s pijetetom i misama zadušnicama, dočim u danim Prvoga svjetskog rata situacija bijaše potpunoma drugačija. Dvije revolucije protresle su Rusiju 1917. godine, najprije u veljači, a zatim i u studenome (oktobru po Julijanskome kalendaru) i carsku obitelj rješilo prvo vlasti, a zatim i života. Sve se to zbivalo u ratnome vihoru, u koji je Rusija ušla kao jedna od njegovih glavnih vinovnika. Naime, upravo oslanjajući se na Rusiju je Srbija odbila Astrougarski ultimatum nakon Sarajevskog atentata na nadvojvodu Ferdinanda i suprugu Sofiju i nakon što su Srbija i Austrougarska ušle u ratno stanje došlo je do međusobnih proglašenja ratnoga stanja i s Rusijom, a odmah i između Rusije i Njemačke, te nešto kasnije Rusije i Turske.
No premda je Rusija i onda kao i danas bila ogromna zemlja s najvećim brojem stanovnika u Europi, nakon prve dvije godine rata stanje na istočnoj bojišnici nije po Ruse bilo nimalo blistavo. Njemci su sve više preuzimali inicijativu i postiskivali Ruse, a nakon početnih uspjeha u borbama s Austrougarskom i na tom dijelu fronta su se ruske postrojbe našle u defanzivi, pogotovo nakon divju bitaka za Przemysl. Određeni uspjesi, koje su Rusi postigli u borbama s Turcima na Kavkazu 1916., nisu puno pridonijeli poboljšanju stanja u zemlji koje je bilo sve teže i bjednije.
Abdikacija pa Sibir
Racionalizirana opskrba hranom koja je pogađala široke slojeve pučanstva bivala je sve tanjom, a nemiri prigodom razdiobe sve češći. U nemirima koji su izbili u Petrogradu pozvana je vojska da uvede red, no vojnici su odbili naređenja i stali uz prosvjednike, formirana je privremena Vlada koja je pozvala cara Nikolaja II. da se odrekne prijestolja u svoje i sinovljevo ime. Car je to bespogovorno učinio «onako kako se konjički ekadron predaje drugom zapovjedniku», zapisali su pomalo zbunjeni očevidci, a predsjednik privremene Vlade, Aleksandar Kerenski, smjetio je razvlašćenu obitelj u Carsko selo nadomak Petrograda, gdje su mogli živjeti u komforu i sigurnosti dok se ne odluči njihova daljnja sudbina. Obitelj su uz cara Nikolaja II. i caricu Aleksandru činile još četiri kćeri: Olga, Tatjana, Marija i Anastazija u dobi od 16 do 22 godine i carević Aleksej od 12 godina. Zatočeništvo u Carskom selu nije bilo toliko teško i zabilježeno je da su ga i car i njegova obitelj dobro podnosili. Rusija je međutim, nastavila nizati poraze na bojištu, a sve veći broj vojnika je dezertirao i uključivao se u različite revolucionarne pokrete, ponajviše onaj bolješevički, koji se otvoreno suprotstavljao mjerama privremene Vlade te zagovarao trenutno sklapanje mira i uspostavu diktature proletarijata pod parolom «sva vlast sovjetima».
U takvoj situaciji, a i zbog naznaka da bi određeni vojni krugovi mogli pokušati caristički kontrapuč i vratiti Nikolaja na prijestolje, Kerenski je carsku obitelj iz Petrograda prebacio u preko 1.500 kilometara daleki Tobolsk u Sibiru, do kojega je trebalo vlakom putovati šest dana.
No u jesen 1917., u boljševičkoj revoluciji, srušena je privremena Vlada i ostvarena parola o sovjetskoj vlasti. Rusija je ušla u kaotični period četverogodišnjeg građanskoga rata, u kome je postojanje još živuće carske obitelji mnogima postajalo biti trnom u oku, bilo nadom u spasonosno rješenje. Snage protivne bolješvicima, tzv. ‘Bijeli’, krenuli su s granica Rusije prema njezinome središtu, a posebice su napredovali kroz Sibir, gdje im se u travnju 1918. pridužilo i četrdeset tisuća čeških legionara. Lenjin, koji je sad odlučivao o sudbini svrgnutoga cara, naredio je da se Romanovi prebace iz ugroženog Tobolska u bliži Ekaterinburg, gdje su bili smješteni u kući nazvanoj «kuća za posebne namjene».
Pijani Avdejev
Smještaj je bio ne samo za carske prilike i više nego skroman, a stražari koje je predvodio lokalni boljševik Aleksandar Avdejev, za koga je carski liječnik Botkin koji je do kraja ostao s Romanovima zapisao da je bio «pijan i neotesan», nisu marili za dignitet svojih štićenika. Obitelj je jela iz zajedničke zdjele, princeze su stražari pratili i na zahod, a kuća je visokim zidom bila potpuno odijeljena od bilo kakvog vizualnog kontakta s vanjskim svijetom. Car se Avdejevu jednom požalio na postupak, no ovaj ga je nazvao «krvopijom» i zaprjetio da će ga poslati na prislini rad.
Međutim su bijele snage stizale sve bliže i Ekaterinburgu, a pasku nad Romanovima je od pijanog Avdejeva preuzeo Jakub Jurovski, visoki dužnosni «Čeke», tajne policije iz koje su kasnije izrasli ništa manje zloglasni NKVD i GPU, odnosno u bližoj povijesti KGB. «Ne sviđa mi se baš ni najmanje ovaj egzemplar», zapisao je Nikolaj II. u svoj dnevnik 10. srpnja, zapravo u već zadnjem tjednu svoga života.
U noći sedamnaestoga srpnja Jurovski je dao probuditi carsku obitelj i sve ih sazvao u prizemlje. Zabilježeno je da su donijeli sjedalice za cara, caricu i već dosta bolesnog carevića Alekseja, a ostali su stajali dok im je Jurovski pročitao smrtnu presudu koja je odmah potom i izvršena, strijeljanjem i potom bajunetama. Tijela su, navodno, potom raskomadana, zapaljena te polivena solnom kiselinom i bačena u okno napuštenoga rudnika, a u Moskvu je poslan kodirani brzojav da je nalog izvršen. Službeno se objavilo da je carska obitelj poginula tijekom evakuacije.
Lažna Anastazija?
Ovaj tijek događaja utvrdila je komisija koju su ustanovile snage Bijelih, a koji su nakon tjedan dana zauzeli Ekaterinburg i kojoj je bio na čelu Nikolaj Sokolov. Izvješću te komisije stavljani su, međutim, mnogi prigovori i ukazivano je od različitih i brojnih istraživača ove povjesne zagonetke, mnoge sumnje. Premda različiti u detaljima, u jednom su bili suglasni, a to je da su te noći bili pogubljeni samo car i njegov sin, dok su ženske članice obitelji bile prevezene na neko drugo mjesto, od kojih se najčešće spominjao grad Perm. Javljali su se različiti očevidci, koji su tvrdili da su i nakon te noći vidjeli caricu Aleksandru, a takvu je poruku poslao i njezin brat nadvojvoda Ernst Ludwig od Hessena u pismu njihovoj zajedničkoj sestri markizi od Milford Havena, a navodno ju je dobio od njemačkoga tajnog agenta koji je djelovao u Rusiji.
Nesigurnost oko konačne sudbine carske obitelji potakla je niz osoba, uglavnom ženskih koje su se već tijekom dvadesetih godina XX. stoljeća, pa gotovo do naših dana, prestavljale kao preživjele nadvojvodkinje, a 1960. se jedan Poljak predstavio i kao carević Aleksej i tvrdio da se čitava obitelj spasila. Najuvjerljivija je u tome ipak bila žena koja se prestavljala i kao Ana Anderson i koju je berlinska policija izvukla iz kanala 1920. Na sastanku s rodbinom Romanovih neki su dugo dvojili da li da prihvate njezinu priču po kojoj je preživjela i metak i ubod nožem te da ju je spasio boljševički stražar koji joj je postao ljubavnikom, o čemu je snimljen i film 1956., a Ingrid Bergmann za tu ulogu Anastazije dobila Oskara. Slučajem su se njemački sudovi bavili sve do 1970., ne donjevši na kraju nikakvu konačnu odluku.
Novi nalazi kostiju nedaleko mjesta ukopa onih dosada pronađenih i pomna analiza koju su proveli ruski, kao i američki znanstvenici sa Sveučilišta u Massachussetsu, trebali bi konačno staviti točku na ovo pitanje. Skepticizma, ipak, ima i danas, jer mnogi teško prihvaćaju objavljenu vijest da su novo pronađene kosti bile na tek par metara daleko od ostalih i da je trebalo devedeset godina da ih se pronađe.