Pokreće li nas u životu strah ili ljubav?

Pokreće li nas u životu strah ili ljubav, pitanje je na koji su odgovor, doduše indirektno, pokušali dati protagonisti komedije „Bračni (S)provod”, odigrane u utorak navečer u Lapidariju Narodnog muzeja Zadar, u okviru 22. Zadarskog kazališnog ljeta.
U produkciji Aplauz teatra, po literarnom predlošku američkog scenarista Matta Morilloa i režiji Ivana Đuričića smisao braka, kao okosnice radnje, propitivali su Lana Blaće i Slavko Sobin. Njih su dvoje utjelovili ljubavni par iz New Yorka, dvoje mladih ljudi čija veza neočekivano dolazi pod veliki znak upitnika, nakon što se na „tapetu” nađe brak. U vrlo zanimljivom i intrigantnom verbalnom okršaju Lana, u komediji Amy i Slavko( Sean), propituju instituciju braka, svatko iz svog, potpuno suprotnog kuta. Sat i nešto, koliko traje komedija, naizgled banalan razgovor dvoje mladih ljudi oko toga hoće li se vjenčati ili ne, zapravo mnogo dublje preispituje i ljudsku psihu i društveno ozračje.
Svjedoci smo vrlo dubokog zadiranja u samu bit ljudskog ponašanja, najčešće motiviranog strahom. Amy se pošto poto želi udati, za nju je brak i romantična ceremonija u kojoj misli uživati, od biranja haljine do sale za vjenčanje i svih ostalih pojedinosti, no svakako i važna potvrda ljubavi svog dragog. S druge strane Sean drži da im formaliziranje odnosa nije potrebno da bi učvrstili svoju ljubav. Intelektualno superiorniji, Sean vrlo jasno svojoj dragoj objašnjava kako je brak tek komad papira, društveno uvjetovana institucija koja u biti nema nikakve veze s osjećajima između dvoje ljudi, već na neki način svojevrsna zamka, nekakva garancija sigurnosti između partnera, garancija koja zapravo „ne drži vodu”.
– Kako ti meni ili ja tebi možemo garantirati da ćemo se voljeti do kraja života? Ne možemo. Stoga, zar nam treba taj papir, zar nas ulazak u bračnu zajednicu može osigurati? Ne može. Dapače, 60 posto brakova se danas razvrgne. Imali mi taj papir ili ne, samo nas naša ljubav može održati zajedno, objašnjavao je Sean svojoj ljubavi situaciju, nastojeći joj približiti logičan i realan pogled na brak, ne bi li je odgovorio od njene potrebe da se vjenčaju.
Uz dva – tri kratka „predaha”, koliko su trajale scene bez dijaloga, izvrsni Slavko Sobin i ništa manje dobra Lana Blaće svojom su interpretacijom priče držali zadarsku publiku u napetom isčekivanju, tko će „pobijediti”, čija će biti zadnja. Dug pljesak i jako dobre kritike na račun komada, koje su se mogle čuti nakon predstave, bile su i više nego očekivane.