Kuda su sve plovili brodovi El-Amerija?

Geograf Idrissi na čijoj se karti, poznatoj kao Tabula Rugeriana, nalazi i prikaz jadranske obale i otoka piše o arapskim pomorcima koji su nakon četiri dana plovidbe stigli do otoka na kojima su domoroci razumjeli arapski jezik. Vrijedi primjetiti da je upravo to vrijeme, period jake hrvatske nazočnosti na Siciliji i u Kordobskom kalifatu, i da se većina njih bavila upravo pomorstvom. Posljednji arapski zapis o prekoatlantskoj plovidbi potječe iz 1291. iz južnog Maroka gdje se nalazi i grad zanimljivog imena, Zagora
U subotu svečano obilježen Dan hrvatske ratne mornarice, postao je, na žalost, jedan od rijetkih datuma kad se o toj važnoj djelatnosti, i u vojnom i u civilnom pogledu, prozbori u javnosti koja riječ više. Proces pretvorbe primorske u pomorsku zemlju prolazi, reklo bi se, prepolagano. Istina, taj put nije ni jednostavan, niti jeftin ali je, isto tako, neizbježan. Možda bi mu pomoglo i nešto više svijesti o pomorskoj prošlosti, toliko važnoj u povijesnim avanturama hrvatskog naroda, koja danas nije dovoljno razvijena i premalo se rabi kao sadržajna sastavnica tamo gdje bi to bilo najjednostavnije i najmanje skupo, u obrazovanju, te kulturnim pa i sve popularnijim “parakulturnim” zbivanjima.
Antički iskon plovidbe
Još prije nekoliko desetljeća su kapetan Gaspare Milazzi i prof. Mihovil Lovrić postavili prilično poraznu dijagnozu stanja u ovim područjima: “Pomorska baština ne stječe se direktivom ni brzopoteznim planovima, ona se tek postupno razvija stoljećima pa i danas, unatoč višoj tehnologiji, novoosnovane države trebaju niz desetljeća da bi iz svojih nerazvijenih obala uopće izišle na more… Uvriježena krilatica da su Hrvati jedini pomorski narod među Slavenima, vrijedila je od srednjovjeke kraljevine Hrvatske pa do 19. stoljeća, ali sada više ne. Slavističkom dresurom u Jugoslaviji Hrvati su duhovno i materijalno većinom balkanizirani i zamalo već podjednako kontinentalni kao ini Slaveni: otoci raseljeni i bez brodova, starohrvatsko pomorsko nazivlje većinom ukinuto ili zamijenjeno jekaviziranim srbizmima, ina pomorska baština ako se ne uklapa u slavenstvo je zanemarena pred izumiranjem, a ranohrvatska pomorska povijest prije Slavena je odbačena kao nepostojeća.” Ovim teškim riječima autori su otpočeli svoj tekst “Antički iskon hrvatske plovidbe i naše pomorske selidbe (jadranski pomorci na srednjovjekim oceanima)” u kojem su se pozabavili s nekoliko malo poznatih pripovijesti iz davne i nešto bliže pomorske prošlosti.
Milazzi i Lovrić polaze od klinopisa iz Urske dinastije koji opisuju Subarijce iz zemlje Šubartu, Kurdistanu i južnom Zakavkazju, u vrijeme cara Sargona. Ruski jezikoslovci drže da su se ti Subarijci nazivali “Hurw-Urtu”, te u njima neki autori vide protohrvatske plemenske skupine. Oni su danas poznati po ranom razvoju metalurgije, osobito bronce i graditelji obrednih gomila-kurgana. Također ih se u razdoblju 30. – 25. stoljeća spominje kao glavne brodare na rijekama Eufratu i Tigrisu po kojima su prevozili ljude, stoku, žito i drvenu građu.
Riđokosi Sirijci
Neupitno je da su ovi Subarijci supstrat iz kojeg su se kasnije razvili Huriti, odnosno narod Hurrwuhe, poznat i pod imenima Horiti i Hrwts kojima je glavna luka bio grad Arwat, danas na otočiću Arwad u Siriji pokraj grada Tarsusa. Ovaj narod razvio je veoma živu pomorsku aktivnost u čitavom istočnom Sredozemlju, sve do obala Sicilije, a nije isključena mogućnost da se u sferi njihovog pomorskog utjecaja u drugom tisućljeću stare ere nalazilo i Jadransko more, pogotovo kad nastaje Thalassokratia Eteokypria, što je grčki naziv za njihovu pomorsku državu s Ciprom kao središtem. Iz ciparske palače Yadnana potječe i najstariji prikaz koji neki autori opisuju kao hrvatski grb s kvadratnim poljima iz 1650. godine pr. Kr. S grčkom ekspanzijom ova se država raspala, a ti se pomorci vraćaju na svoje izvorno područje oko Arwata gdje su gusarska prijetnja pomorskom prometu sve do pacifikacije u rimsko doba. U razgovoru sa Sirijcima i danas se može čuti da su stanovnici Arwata drugačiji od većine arapskih stanovnika te zemlje i da se, osim pomorskim aktivnostima, razlikuju i svijetlijom puti i bojom kose, najčešće riđom i svijetlo smeđom.
Zasad nije moguće dokazati jesu li ti Prahrvati iz istočnog Sredozemlja morskim putom stigli do Tanaisa na Azovskome moru gdje je na kamenim pločama zapisan Hrvat Sandarz kao arhont i još neprotumačeni “Synodon Horouathon”, u kome neki autori vide hramski zbor, a drugi hrvatski sabor, no valja reći i da se ovo zanimljivo pitanje hrvatske (pred)historije gotovo uopće niti ne istražuje. Slično je i s flotom koja sudjeluje u napadu perzijskog kralja Hosrava II na Carigrad u sedmom stoljeću i za koju tvrdi da je mogla biti hrvatska. Vrijedi spomenuti da je jedno od imena za stare arijske pomorce istočnog Sredozemlja i “Maryanni”, dočim su Marijani ili Neretljani, jedno od najistaknutijih hrvatskih područja u ranom srednjemu vijeku iz kojih poslije nastaju i čuveni Omiški gusari.
No po zaboravljene priče o hrvatskom pomorstvu ne treba odlaziti u daleka doba i zasad slabo obrazložene hipoteze. Razdoblje srednjega vijeka također je prava riznica naše pomorske baštine, a mnogi dragulji koji se u njoj nalaze, skriveni su od očiju javnosti. Između njih se svakako ističe i pitanje hrvatskih pomoraca u arapskoj službi tijekom muslimanske dominacije Mediteranom. Možda je razlog to što su mnogi Hrvati već tada primali Islam. Arapski izvori ih navode kao Sakalibe. O hrvatskim pomorcima u doba Fatimida i Edarisa, govorio je svojedobno i muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice na simpoziju o Etnogenezi Hrvata 1998.:
– Zašto su te veze tajna do danas teško je točno odgovoriti, ali je istina da su one bile snažnije i stabilnije nego li je to slučaj s drugim narodima. Nije se dogodilo u povijesti da je jedan narod imao svoje predstavnike na tako visokim položajima u islamskoj državi kao što je slučaj s Hrvatima. Teško je bilo postići da netko bude maršal na dvoru Abdurrahmana III en-Nasira, poput Hajrana Sakalibe, ili admiral islamske flote poput Mudžahida, ili vojskovođa fatimidske vojske poput Abdulaha Dževhera Saklabija. Hrvati su za vrijeme Idrisija na Siciliji, u gradu Palermu, imali cijeli svoj kvart s najljepšom džamijom na otoku. Ti će muslimani u XII. stoljeću, kada ih je Fridrik Barbarossa silom preselio u Luceru, učiniti da ovaj grad bude najjači u cijeloj Italiji, kazao je efendija Omerbašić.
Hrvati i Arapi
Milazzi i Lovrić su pronašli hrvatske pomorce i na drugom kraju Sredozemlja, o čemu pišu: “Istodobno su od 10. do 12. stoljeća Arapi osvojili Španjolsku i u Kordovskom kalifatu dinastije Omaida u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni Hrvati iz Dalmacije. Osobito u njihovoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji naši vojskovodje Hadžib Badr (902.-921.), Wadha El-Ameri (1009.-1013.) i Zohair El-Ameri (1018.-1041.). Njihovi su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s našim posadama tada plovili diljem Atlantika, nedvojbeno su oplovili Azore i vjerojatno stigli do Amerike s čime se mogu povezati spomenuti ranoamerički nazivi, simboli i legende.”
Posljednja navedena tvrdnja, koliko god zvučala revolucionarno ili čak nevjerojatno, u osnovi i nije toliko fantastična, a prije svega, nije fizički nemoguća. Zapravo su hipoteze o srednjovjekovnim plovidbama preko Atlantika u kojima sudjeluju Hrvati, bilo samostalno, bilo zajedno s Arapima, danas po stanju argumenata tamo gdje su prije pola stoljeća bile hipoteze o vikinškim naseobinama u novome svijetu. I u tom se slučaju osnova temeljila na narodnom predanju na Islandu, dok legende nisu potvrđene arheološkim istraživanjima Helge Ingstada, kao i istraživanjem arhivske građe srednjovjekovne kraljevine Norveške. Zapravo i vikinške legende ostavljaju prostor otvorenim za najrazličitije kombinacije, budući da sage spominju zemlju Hvirtaland u kojoj žive bijeli ljudi Hvirtamanna, a na američkom kontinentu. Pritom vrijedi spomenuti da vikinške predaje Indijance redovito nazivaju Skaerlinge što isključuje mogućnost da je riječ o nekoj njihovoj naseobini. Danas bi mnogi htjeli u Hvirtamanna prepoznati Irce, no njih Vikingi uvijek pišu kao Westmanna.
Marokanska Zagora
Poput islandskih saga “O Eriku Crvenom” i “O Grenlanđaninu” u hrvatskoj narodnoj baštini postoje “Veyske povede” s otoka Krka u kojima se spominje oceanski kitolov i “ćevjeni keroli” (crveni kralji) u zapadnoj zemlji s one strane zaoadnoga oceana ili Atlantika. Arapski, pak, izvori su još konkretniji i, osim toga, predstavljaju relevantna poviesna vrela. Tako Al Masoudi navodi da je 889. pomorac Ibn Said Ibn Aswod preko Atlantika ili “Mračnog oceana” kako ga zovu arapski pisci, doplovio do zemlje Ard Majkula koja se spominje kod još nekih kasnijih autora. Geograf Idrissi na čijoj se karti, poznatoj kao Tabula Rugeriana, nalazi i prikaz jadranske obale i otoka piše o arapskim pomorcima koji su nakon četiri dana plovidbe stigli do otoka na kojima su domoroci razumjeli arapski jezik. Vrijedi primjetiti da je upravo to vrijeme period jake hrvatske nazočnosti na Siciliji i u Kordobskom kalifatu i da se većina njih bavila upravo pomorstvom. Posljednji arapski zapis o prekoatlantskoj plovidbi potječe iz 1291. iz južnog Maroka gdje se nalazi i grad zanimljivog imena, Zagora, i govori o šeiku Al-Mazanderaniju koji je preko Atlantika doplovio do zelenog otoka, kakvi i jesu otoci Zapadnih Indija. Svakako je zanimljivo napomenuti i da su Kolumbovi kapetani, braća Vicente Yanex i Martin Alfonso, Pinzon, bili podrijetlom Marokanci.
O mogućnostima arapskog dolaska u Ameriku se u stranoj znanstvenoj literaturi zadnja dva desetljeća pisalo s ozbiljnim nakanama o čemu svjedoči i broj od preko 150 rasprava i znanstvenih članaka, a od autora se ističu Steve Whittet, Brian Fagan, Ben Madison, Barry Fell, Donald Cyr, Ivan Sertina i drugi. Posebno vrijedi spomenuti i doktore znanosti Daniela Meadowa i Alexa Greena koji su objavili nalaz reljefa sedam brodova mediteranskoga tipa uklesanih u stijeni uz brazilsko-paragvajsku granicu, koji točno odgovaraju opisu iz krčke legende.
Fantastičnost svih ovih tvrdnji ne bi smjela djelovati tako da ih se zbog toga ne pokuša istraživati. Činjenica da se i danas hrvatski pomorci nalaze na svim mogućim morima svijeta također dosta govori. No tako je bilo i u vrijeme Jože Horvata kad je prije skoro pedeset godina oplovljavao svijet na “Besi”, u svakoj pa i najmanjoj luki, često i po otocima Tihog oceana, doživio bi susret s nekim hrvatskim pomorcem. Isto se dogodilo i Mladenu Šuteju, dvadeset godina kasnije. Svi oni, pak, samo slijede trag čuvenog dubrovačkog kapetana Vice Bune koji je još u šesnaestom stoljeću plovio Pacifikom. Njega su, srećom, zabilježili i sačuvali španjolski arhivi. Koliko je njegovih predhodnika ostalo nezabilježeno, trebali bismo danas sami istražiti.