KARANJE U KOLANU

Čovjek koji je dao pečat razvoju  vinogradarstva i ovčarstva na  otoku Pagu, bio je inženjer  agronomije Mićel Fabijanić.
Na njegovu inicijativu je početkom  šezdesetih godina prošlog stoljeća, u  sklopu Poljoprivredne zadruge Pag, izgrađena Vinarija. Ona je izgrađena u skladišnim prostorima Solane (zadnji magazin). Tada je značila spasonosno  rješenje za paške vinogradare koji su tada proizvodili  cca 8 milijuna kilograma grožđa.

 Pažani su je od milja zvali "Vinalka".
 U unutrašnjosti magazina izgrađene su armirano- betonske cisterne za fermentaciju mošta i zrenje vina. Zadrugari su osigurali stalni otkup grožđa domaćim vinogradarima, a vinarija je svoje vino prodavala INEX-u Rijeka, a manjim dijelom "Maraski" Zadar i "Marijanu Badel" Zagreb.

Fabijanić i mrkanje 
  Inženjer Fabijanić ostavio je svoj neizbrisiv trag i  u paškom ovčarstvu. Radio je na selekciji paške ovce  križajući je s  izraelskim Avasi ovnovima.
   Postavši direktor Zadruge, integrirao je istu u  sastav tadašnje Zagrebačke mljekare. Postojeću siranu, u kojoj se na primitivan način pravio sir, opremio je s adekvatnom opremom s rashladnim uređajima, solionicom, klimatiziranim prostorijama za  zrenje te aparatom za pasterizaciju mlijeka. Naravno  osigurao je i stručni kadar, među kojim je bila i moja  malenkost.
  Nekako paralelno s radom u Zadruzi radio je i  kao profesor kemije i biologije u sklopu tadašnje  paške gimnazije. 
Iz tog vremena potječe i šaljiva anegdota kada je  povezivao mjesece rođenja nekih učenika, čiji su  očevi bili pastiri, sa mjesecom rujnom kada su se mrkale ovce.
Naime, onako duhovit i osebujan, pogađao je  da  su učenici rođeni u šestom mjesecu bili djeca "cobana" koji su u mjesecu rujnu promatrali mrkanje ovaca.
Nitko to profesoru nije uzimao za zlo, naprotiv, bila je to šala koje se njegovi učenici, danas zreli ljudi,  prisjećaju s osobitim veseljem i nostalgijom.
Ali, rujan nije bio samo poticajan za porast nataliteta na otoku Pagu.
Kako se "lakše disalo" što se posla  tiče, tako su se ljudi lakše preokupirali  stvarima i mislima za koje nisu imali  vremena ni volje u minulim danima.

Svađa u konobi
 Boravilo se više u konobi, pa se pojelo nešto sira i pršuta, a bome se popilo i  vina. E, onda padaju na pamet sve nepravde ovoga  svita, pa tako i to da se susjed, rođak ili brat pružio u  njegov dvor, ili je u griblju posadio red loze. Dovoljan  razlog da se izazove "neprijatelja!" I to mora biti javna predstava  da svi čuju i vide.
   Joso je "oštećenik" i viče Anti:
"E, nećeš lupežu ti sadit ključice (sadnice) u griblju i potkopavat moji panji!"
      "Tovare jedan stari, ča si mene naša?", uzvraća Ante i prilazi zamišljenoj graničnoj crti fizički  nepodjeljenog zajedničkog dvora.
"Homo 'namo, homo 'namo! Karaju se, karaju se",  pozivaju kolanjska dica jedno drugoga na predstavu.
"Maka si klondu (granični kamen) lupežu!", još  jače se dere Joso i pruža nogu tik do Antine i uz viku,  obilno začinjenu beštemijama, prijeti Anti do nosa.
Nitko ne prelazi zamišljenu graničnu crtu dvora,  korektnije nego u Savudrijskoj vali!
Tada na scenu stupaju ženske.

Predstave uz Kan-kan
Marijela je Josina mater, starija žena. Nasrid dvora okreće leđa susjedima, saginje se, podiže fuštan i  počne se rukama pljeskati po stražnjici, odnosno po  mudantama – pumparicama od flanela lastikom svezanih u koljenima.
   "Lupežice, šporkaćonko, srami se, sakri se da  te niki ne vidi!", vikala je Tonica, Antina mater, podižući svoj fuštan i plješćući se po stražnjici.
  Tako je završavala žestoka svađa, bolje reći performans na otvorenom, uz mahom dječju publiku uz  obilje uvreda i beštemija i uz domaći ženski Kan –  kan.
 Danas, na sreću, ne postoje predstave ovakvog  tipa.
Jesensku dokolicu bolje je iskoristiti kao kreativnu  lijenost u kojoj ćemo proanalizirati svoje osobne i poslovne poteze, kako bi vremena koja dolaze dočekali  s novim, još boljim projektima.