Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Visovac, Miljevci i pečena janjetina…

Autor: Drago Bosnić

20.11.2008. 23:00
Visovac, Miljevci i pečena janjetina…


Jeste li ikada posjetili izložbu “Zlato i srebro Zadra”? Niste! Jeste li posjetili fratarski samostan na otočiću Visovcu? Niste! Jeste li bili u Trstu ili Beču? Jeste! Da, nažalost, tako je to! Ono što nam je tu pred nosom, nije nam interesantno.
Nedjeljni sunčani dan, sredina jeseni. Nas tridesetak ujutro u osam okupljamo se na parkiralištu poznatog restorana “Tamaris”. Tu nas čeka autobus kojim ćemo za Visovac. Nakon toga idemo na ručak u Miljevce, kod poznatog zadarskog odvjetnika Jakova Bačića. Autobus kreće. U njemu je već vesela atmosfera, podgrijana prvoklasnim orahovcem. Orahovac je donio saborski zastupnik iz Benkovca Branko Kutija. Pametno.
Lijepo li je sada putovati. U tren si na autocesti. Autobus klizi autocestom, a u njemu – veselo. Da bismo odmah krenuli sa smijehom pobrinula se zvijezda zabave toga dana Ivan Džaja. Džaja je poznati zadarski sportaš, golman. On je i vrhunski zabavljač. Priča viceve. No, nisu to samo vicevi, to su igrokazi. Uzeo je mikrofon i uz nekoliko viceva već smo kod Polače. Tu kod naplatnih kućica u autobus ulazi Radoslav Bobanović. Pogodite što nosi u rukama?! Boce s mladim vinom. Jako pametno!
Po istoj špranci u Stankovcima u autobus ulazi stankovački načelnik Željko Baradić. Već smo kod Skradina. Koja ljepota!
Skradin i kanjon Krke kao mjesta iz bajke. U tren evo i Šibenika. Lakše je danas doći u Šibenik nego kad smo bili djeca na Puntamiku. Kad bismo u osnovnoj školi išli na proljeće na izlet na Puntamiku, činilo mi se da je to kraj svijeta. Mame bi nam pravile sendviče. Kad si mali sve ti se čini veliko, a kad si velik sve ti izgleda malo.
Za marendu imamo lešo hobotnice s krumpirima. Danas se često u novinama i na televiziji čuje izraz hobotnica. Organizirana hobotnica. Jedem ovu ukusnu lešadu i mislim se kako ove hobotnice nisu bile dobro organizirane, kad su se dale uloviti.
Kod Šibenika silazimo s autoceste. Pravac Miljevački plato. Vozimo se uz opjevanu rijeku Čikolu. Surov je ovo kraj. A lijep! Nije ni čudo da su ljudi odavde odlazili trbuhom za kruhom. I Džaja je podrijetlom iz ovog kraja. Iz Oklaja. Odjednom, s vrha stijena, otvara se pogled na kanjon Krke. Na kanjonu sve zeleno, toplo, pitomo, smirujuće. Veličanstven je pogled na otočić s fratarskim samostanom. Visovac. U njemu su već pet stotina godina fratri, čuvari vremena, čuvari uspomena. Spuštamo se vijugavom cestom prema rijeci. U portu nas dočekuje simpatičan žuti pas. Ponjušio je svakog od nas. Valjda je to bila propusnica. Stiže i brod. Vozi ga fratar. Pitam barbu Davora, vlasnika kočarice-restorana “Kozjak”: bi li ovdje bilo dobro baciti mrežu. On se smije. Brod pristaje, pozdravljamo fratra i ukrcavamo se. Putovanje traje tek nekoliko minuta. No, upečatljivo je.
Na Visovcu smo. Sunce sija, Visovac se zeleni… Idealan izlet. Laganom šetnjom obilazimo otočić. Podsjeća me na Školjić kraj Preka. Vidimo krcatu plodovima japansku jabuku, indijske kokoši, pauna… Sve je pomalo nestvarno. Idilično! Fratri su dobri domaćini, dočekali su nas s domaćom rakijom i suhim smokvama. Ljubazni fratar pokazuje nam zbirku u muzeju. Uglavnom Turci, ratovi, križevi… Tu su i slike porušenih crkava u Domovinskom ratu. A tu je i sablja Mandušića Vuka. U koliko je ova bitaka bila?!
Na nedjeljnoj misi fratar se uživio u propovijed. Raspalio on po teroristima, sotoni, centrima zla, tako da mi se čini da slušam Busha na televiziji.
Na odlasku fratri nas ljubazno ispraćaju. Uzvraćamo im s darom. Grdović se odužio s pjesmom. I dok se vozimo natrag brodom na kopno, zamišljam kako sve ovo izgleda kad padne noć.
Prisjećam se i priče o odrubljenoj fratarskoj glavi. Naime, kad je fratar veslajući prebacio Turke s Visovca na kopno, oni su mu odrubili glavu. Nesretna vremena. Mašemo fratru, koji se vraća brodom na Visovac. Taj isti fratar, prije nego što je došao na Visovac, bio je na službi u jednom milijunskom njemačkom gradu. To se zove promjena.
Za desetak minuta smo u kući Jakova Bačića u Miljevcima. Točnije rečeno, u lijepoj, ukusno uređenoj vili s velikim vrtom. Jakov je pravi domaćin. Spremio je jela i pića za ovu ogladnjelu ekspediciju. Tu su domaće rakije, vino, pršut, kruh, pogača, lešo pivac, janjetina s ražnja… Pa ti pati.
Ovdje je sve ekološki. Po domaću. Nema galofaka. Počinjemo s juhom, a onda redom stvari. Sjedimo vani na sunčanom dvoru, okruženi svim tim delicijama.
Autom iz Zadra stigli su i Ive Mustać i Mungo. Kako je ovdje već i Lenko Milin, Tankerska je ovdje zastupljena s jakim snagama.
Doznajemo da je jedan od ovdje prisutnih jučer u jedanaest sati večerao pečenu janjetinu. Navečer su na selu radili do kasno, a onda ih je čekao upravo pečen janjac. Koji to mora da su bili gušti! Onako umorni na janjetinu. Pa neka netko kaže da život na selu nije interesantan. Doznajemo i to kako je prošao ovdje prisutni zadarski košarkaš Zdravko Jerak, kad je u ribljem restoranu u Foši naručio pečene lignje. Bilo je to otprilike ovako: Zdravko je u restoranu na ručku sa suprugom i kćeri. Naručuje kod konobarice pečene lignje i upozorava je da lignje budu domaće, a ne japanske. Kao oni su domaći i razumiju se u lignje. Konobarica se pravda, neću ja biti kriva ako lignje ne budu dobre, znate, naša je kuharica vlajna iz Debeljaka i ona se ne razumije u lignje. Za one koji ne znaju, Zdravko je Jerak iz Debeljaka!?
Pri kraju ručka pada prijedlog da se baci partija buća. Neki će kasnije tvrditi: svi su spremno uzeli buće u ruke i krenuli u boj, u boj… za punat svoj.
Zvijezda boćarskog meča bio je Bobanović. Trostrukim izbijanjem pokazao je svoje kapacitete. No, kao što je rezultatski digao svoju ekipu Donjeg doma, tako isto ju je i spustio. U po meča napustio je arenu i otišao iz Miljevaca. Čekale su ga obveze. Donji dom ostao je i po rezultatu – donji. Izgubio je. Nije to svima u ekipi Donjeg doma lako palo, pa je nastala žešća polemika. Ivan je Džaja, uz pomoć Zdravka Faina u dužem izlaganju “dokazao” da je Donji dom u stvari pravi pobjednik meča.
Slušajući sve te polemike prisjetio sam se jednog davnog boćarskog meča. Ljeto je. Boćalište uz hotel Piniju. Tu su poznati Zadrani svaki dan uz hladne gemište imali boćarske mečeve. Uvijek je to bilo popraćeno obveznim smijehom i dobacivanjem.
Mi mladi bili smo publika. Ovog puta glavne uloge imaju dvije poznate zadarske ličnosti, barba Tomo Amižić i Čočo Ante Dlačić. Prvi stolnoteniska, a drugi košarkaška legenda. Barba Tomo dojurio je iz hotela na bućalište i objavio prisutnima da je Rus Sergej Bubka upravo srušio svjetski rekord u skoku u vis s motkom, s rezultatom od četiri metra i osamdeset! Čočo je hladno odgovorio: malo je to. Tomo je rekao: ma što malo, to je svjetski rekord. Čočo će opet ozbiljno: malo je to. Tomo sad već vidno ljut: što zaje…, kako malo, pa to je svjetski rekord! Malo je to, Berlinski je zid visok pet metara, ispalio je Čočo i nastao je kolektivni urnebes. Danas su nažalost i barba Tomo i Čočo pokojni. Priče ostaju.
Ivan je Džaja ponovno uzeo glavnu riječ. Kao profesor s katedre okupljenima priča viceve i izvodi svoj igrokaz. Kako li on samo uspješno skine narječje bodula, Albanaca, žena, djeteta… Na vrhuncu svog igrokaza ispričao je vic o Garyju Cooperu. Pamtit će se. Možda jednom i vama ispriča taj vic.
Iza Džaje, Mladen je Grdović premijerno izveo svoju najnoviju pjesmu posvećenu velikom Kreši Ćosiću. Ovaj mjesec studeni navršava se šesdeset godina od rođenja Kreše. Zaslužio je Krešo Ćosić i stotinu pjesama.
Pada još po koja pjesma i zatim odlazak. Zahvaljujem brižnom domaćinu Jakovu na divnom danu. Dok odlazimo, zamišljam muževnog Jakova, koji stoji pred svojom kućom u domaćoj narodnoj nošnji s ovom sabljom Vuka Mandušića za pasom. Neka sablje u muzeju. Neka Jakova, neka janjetine i smijeha. Vrijeme leti. Slike ostaju. Zahladilo je. Spušta se noć. Vozimo se prema autocesti. Idemo svojim kućama. Nešto bogatiji u uspomenama, nešto zadovoljniji, a ponešto i pametniji.
Džaja nastavlja svoj “šou” u autobusu do Zadra.
Stigli smo. O Zadre moj, idući put u Zlatni muzej tvoj.