Torba prve dame

Eh, što sam bila sretna kad sam vidila da gospođa skoro pa prva dama, koja je važnija od prve dame ima torbu vrijednu k’o moja dva auta. Odmah sam se najavila kod stare na ručak i s vrata joj rekla:
Mislim da si s ovim ispucala sve šanse da mi prigovaraš koliko cipela i torbi imam. Sve moje postole, torbe i garderobica teško da bi bile vrijedne k’o Mirina torba…
Je, složila se mater sa mnom, je, u pravu si…
I taman kad sam mogla likovati jer sam našla dobru skužu za kupit novu torbu od pišljivih dvi i po tisuće kuna, mater me spustila samo tako:
Je, u pravu si, ali ti nisi premijerova ni žena ni ćer. I ti bi dala skoro cijelu plaću za torbu?! A recesija? A kako misliš preživiti prvi misec?!
Ali mama, pa i njena košta puuuno više od njene i njegove plaće zajedno…
Ma ne možeš se mirit ti s njom…
Kako ne, njenih 100 i mojih 2 i po je proporcionalno našoj statusnoj ljestvici. I još sam ja u svim računima i proračunima skromnija od nje, kako god zbrojiš, oduzmeš.
Nisam našla na razumijevanje svoje kraljice majke koja je gospon premijera najozbiljnije shvatila za štednju i stiskanje remenja. Ma počelo je to još prije od kada je dolar pao u petu, ali ovaj naš lider ju je totalno dotukao. Ne da je stisla remen, nego mi se čini da je počela i pretjerivati. A to sam shvatila kad sam već drugi put za redom došla na ručak i vidila da je i na tariguzu počela štediti. Više ne kupuje onaj troslojni mirišljavi, nego najobičniji, reciklirani za kojega se pitaš tko je s njim brisao svoju presvijetlu i nije ti baš svjejedno. A nije svejedno ni tvojoj presvijetloj za koju ti se čini kao da si joj priuštio bliski susret s glaspapirom s onim krupnijim zrncima.
A što ste ti i brat postali fine ćunke, pa ni popišat se nećete više kad dođet kod mene i ćaće na obid. A što fali ovomu papiru?
A mama, to ti je ko da se nakon bentlija ukrcaš u fiću. Ne ovoga modernog, nego onog od prije triest godina, probala sam joj objasnit.
A bože ludoga svita, sad su in i guzice postale osjetljive…
E, mogla si i glaspapira stavit rolu umisto ovoga recikliranoga…
Uglanom, ručak je prošao poprilično nervozno jer je mater stvarno zabrinula kriza i to što bi stari brzo trebao u mirovinu pa eto ona ne zna što onda.
Ne znaš zbog love ili kako ćeš s njim? Znaš i sama kakvi su oni kad se skinu s broda, ko narkomani… navučeni na more i gotovo. Znaš onu: niti je hobotnica riba, niti je pomorac čovik…, baš sam utješila matre.
Muči, ništa mi ne govori. Samo da ne bude kao susjed Boris…
A susjed Boris je već nekoliko puta bezuspješno pokušao ostaviti more… Ima četvero djece koje je odmalena postrojavao kao posadu broda i dan danas svi, iako su skoro pa odrasli, moraju biti na doručku, ručku i večeri u isto vrijeme. Njegova žena je, definitivno, najsretnija žena na svijetu upravo onda kad je on na brodu. Em zarađuje, em ona i djeca mogu mirno živjeti bez presinga.
Stara rileks, kaj bu -bu. Što ćeš se sad zamarati. Osim toga stari ne izgledan nenormalno i nesuvislo kad se skine s broda. Ne znam kako je tebi seks i to, ali prema nama je uvijek super. A ako te baš toliko brine što ćeš, kako ćeš i kud ćeš i kako ćete, ja ti lijepo predlažem da u ponedjeljak poslije posla ideš sa mnom u šoping. Malo ćemo se opustit, ispeglati karticu i vidit ćeš kako ćeš doć doma veselija i zadovoljnija. A za poklon ću ti ja kupiti vece papir. Mirišljavi. U boji. S nekim črčkarijama po sebi pa da se bar tamo opustiš…
Dobro da nisam dobila po pičci… ali sam je uspila nasmijat. I dobit, što je sad moderno, božićnicu od nje u bonovima (čitaj novčanu potporu) za kupit onu torbu. Nije ko Mirjanina, ali je ljepša i nadasve jeftinija. I brate, pustimo Miru više na miru…