Prva znanstvena analiza zbjegova u Egipat u Hrvatskoj

Mislim raditi na knjizi koja bi izašla zajedno s CD-romom, na kojem bi bili pohranjeni zapisi intervjua sa svjedocima zbjegova. Inače, cijeli aspekt Drugog svjetskog rata na prostorima Dalmacije zahtijeva novo istraživanje i novu interpretaciju

Sredinom prosinca je na Sveučilištu u Zadru mr. sc. Mateo Bratanić uspješno obranio doktorsku disertaciju na temu „Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943. – 1946.”. Silan istraživački trud uložen u njezinu izradu koji je rezultirao uspješnom disertacijom svrstali su mladog doktora povijesnih znanosti Odjela za povijest zadarskog sveučilišta među najbolje naše stručnjake za noviju povijest.
Zašto ste izabrali ovu temu?
– Prvo zato jer je ova tema neistražena, a s druge strane aktualna. Dosta ljudi koji su u Drugom svjetskom ratu bili uključeni u zbjegove i danas je živo i jasno se sjeća tih događaja. Među tim ljudima živim. Odrastao sam na njihovim pričama. Jednako tako tema je karakteristična za Dalmaciju.
Naslov vaše disertacije ponešto odudara od uvriježenih naziva koji se prilikom rasprave o ovoj tematici upotrebljavaju u svakodnevnom ali i u znanstvenom diskursu. I lanjska izložba Hrvatskog povijesnog muzeja nazvana je „El Shatt”. Zašto ste vi odabrali naslov „Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943. – 1946.”?
– Što se tiče naslova disertacije mogu rastumačiti svaki njegov dio. Pridjev Hrvatski upotrijebio sam stoga što je više od 95 posto ljudi koji su sudjelovali u zbjegovima u njih krenulo s današnjeg teritorija Republike Hrvatske. Imenicu zbjegovi koristim zato jer se ne radi o jednom procesu, već o nekoliko njih pokrenutih u različito vrijeme. Ljudi su u zbjegove kretali iz područja od Makarske, Hvara, Brača, Visa i Korčule do Zadarskog otočja, Benkovca, Kistanja i Like. Najzad, u Egipat, konačno odredište, je stigla većina pučanstva, njih oko 25,000 do 27,000. U južnoj je, pak, Italiji povratak u domovinu dočekalo njih oko 7,000. Toponim „El Shatt” ostao je sinonim za zbijeg.
Koja je razlika između Vašeg rada i dosadašnjih istraživanja ili dosadašnjeg pisanja o ovoj temi?
– Prva, vjerojatno i suštinska, razlika je u tome što do sada ova tema uopće nije bila obrađena na znanstveni način. Na jedan je način to kompenzirano lanjskom izložbom Hrvatskog pvijesnog muzeja koju je pratio izvrstan i opsežan katalog.
Britanski izvori
Drugo, mojom disertacijom u razmatranje problematike zbjegova prvi put su uključeni britanski izvori, a Britanci su od Saveznika najviše uključeni u njihovo provođenje i organizaciju. Tako se, napokon, mogla i dobiti slika o tome kako su na zbjegove gledali drugi. Na taj način bilo je moguće izvršiti korekciju domaćih izvora koji su manje-više nastali pisanjem članova Komunističke partije, odnosno rukovodećeg kadra unutar logora. Većina dosadašnje literature je napisana od sudionika zbjegova. Primjerice, djela Mate Barbića ili Zorana Palčoka. Samim tim što su bili sudionici događaja prilikom pisanja nisu mogli biti nepristrani i do kraja objektivni. Pisali su na osnovu vlastitih sjećanja. Izvorna nam građa daje objektivniju sliku. Posebno se to odnosi na stav britanske strane prema NOB-u, prema kraljevskoj vladi, zbjegovima… Unutar balansa britanskih odnosa prema njima moguće je vidjeti stvari koje domaći izvori ne otkrivaju.
Među izvore valja uvrstiti i razgovore koje ste obavili s nekim živućim sudionicima zbjegova.
– Da, razgovarao sam sa živućim sudionicima zbjegova, razgovore snimio i izradio tonske zapise koji će ostati. Takvu metodu istraživanja nazivamo oralnom historijom. Ona nam daje informacije koje u izvorima ne možemo naći. Te su informacije rezultat sjećanja i mogu biti točne ili netočne. Ali i to što su netočne isto nam tako može puno otkriti, primjerice o kolektivnim sjećanjima.
Možete li u kraćim crtama prikazati kako i zašto dolazi do zbjegova naših ljudi u Egipat?
– U jesen 1943. godine dolazi do kapitulacije Italije te istočnu obalu Jadrana zauzimaju partizani. Dosta širi slojevi ljudi s obale i otoka tada se izravno ili neizravno povezuje s NOP-om. No, u studenom i prosincu prema obali i otocima kreće njemačka ofenziva. Budući da su ti krajevi bili pod okupacijom talijanskih snaga, ovo je njihovom stanovništvu prva prijetnja stvarnog susreta s njemačkom silom o kojoj su stvorene i stvarana raznolike negativne slike. Uz to, stanovništvo je tu, neobično oštru zimu, pritisla i oskudica.
Alternativne lokacije
U strahu od Nijemaca i pod prijetnjom oskudice dio stanovništva, ponajviše simpatizeri NOP-a povlači se s partizanskim jedinicama prema Visu. Odatle je neboračko stanovništvo prebacivano u južnu Italiju. Važno je napomenuti da su u transportu podjednako sudjelovali britanski i partizanski brodovi. U britanskim i američkim dokumentima vidi se da im je u već prosincu 1943. postalo jasno da se toliko ljudi neće moći zadržati u Italiji i da je postojao prijedlog da ih se prebaci u Egipat. Prvi kontigent od dva broda iz Taranta za Egipat je krenuo u noći s 23. na 24. siječnja 1944. godine. Zadnji polasci za Egipat obavljeni su u lipnju 1944. godine. Povratak u domovinu je započeo u travnju 1945. godine, a zbog nedostatka transpotnog kapaciteta, u jeku je bio povratak savezničkih vojnika iz Europe u svoje domovine, povratak se izbjeglica otegao do ožujka 1946. godine.
Egipat, odnosno El Shatt nije bio jedina razmatrana destinacija zbjegova naših ljudi?
– Da, ima jedna zanimljivost u svezi s alternativnim lokacijama. U proljeće 1943. godine izbjeglice su još pristizale, a kapaciteti u Egiptu bili su puni. To je Saveznike nagnalo na potragu za alternativnim smještajem. Pronašli su ju u blizini Philippevillea (današnji grad Skikda) u sjeveroistočnom Alžiru. Sve do ljeta te godine su se o smještaju na toj lokaciji vodili pregovori s Titom i partizanskom misijom u Bariju.
Društveni život
Tito je bio protiv te opcije, ali ju je najzad, u slučaju da se pristizanje izbjeglica nastavi dotadašnjim tempom, morao prihvatiti. Međutim, pristizanje se smanjilo, a već sagrađeni logor je potkraj rata dobio novu funkciju. Nakon oslobađanja koncentracijskog logora Bergen-Belsen preživjeli logoraši, mahom Židovi, smješteni su tamo. Tako su, u neku ruku zahvaljujući našim ljudima, logoraši konclogora tamo našli utočište.
Čuli smo prilikom obrane disertacije kako ste se usredotočili na istraživanje društvenog života. Možete li nam ga ukratko prikazati?
– Društveni život u logorima bio je razvijen do vrhunca i u njega se sve pokušavalo uključiti na bilo koji način. S izbjeglicama iz ostalih zemalja to nije bio slučaj. Za razliku od, primjerice Grka u Egiptu, naši su bili radišni, marljivi. Čak su i u nekoliko navrata odbijali plaće britanske vlade, odnosno htjeli raditi besplatno. Što se tiče raznolikosti društvenog života, on se fokusirao u nekoliko glavnih segmenata kojima se pokušao rekreirati život iz domovine. Na primjer, u logorima je djelovalo pet katoličkih crkava sa istim zaštitnicima koji su im bili u zaštinici u domovini. Nadalje, organizirane su osnovne i srednje škole, tečajevi za nepismene, praktični tečajevi. Kulturni život bio je posebno raznolik. Organizirani su kazalište, pjevački zbor, predavanja na najrazličitije teme… Tamo su bili i neki od najuglednijih naših književnika poput Ranka Marinkovića ili Petra Šegedina. Generalno govoreći disciplina je bila na visini. No, s obzirom da se brojem ljudi radi o ekvivalentu jednog grada, svi oni oblici „devijantnog” ponašanja kakvi postoje u jednom gradu od tridesetak tisuća ljudi postojali su i u logorima u Egiptu. Bilo je krađa, samoubojstava, prostitucije….
Mislite li se nastaviti baviti ovom temom? Na koji način?
– Da, mislim raditi na knjizi koja bi izašla zajedno s CD-romom, na kojem bi bili pohranjeni zapisi intervjua sa svjedocima zbjegova. Inače, cijeli aspekt Drugog svjetskog rata na prostorima Dalmacije zahtijeva novo istraživanje i novu interpretaciju. Možda je baš ta problematika ona koju bih u budućnosti istraživao.

  BESMISLICA O REPARACIJAMA

– Ima jedna zanimljiva priča vezana uz zbjegove. Naime, 2003. god. u nas se proširila vijest da će Njemačka vlada izbjeglicama i njihovim obiteljima platiti reparacije, što je bila potpuna besmislica. Naši ljudi su tada nagrnuli u Državni arhiv u Splitu, nepotrebno opteretivši djelatnike, ne bi li dobili potvrdu o odlasku u zbjeg. S vremenom se pokazalo kako je sve bila dezinformacija pa se i stvar stišala.