Zadar u bijelom

Nevrijeme me opet dočekalo nespremnu. Lizala sam puntićem za popodnevnu smjenu po cesti k’o Šumaher. Odmah sam se sjetila kako sam na tehničkom šarmirala frajera da me pusti s gumama ćelavicama uz obećanje da ću ih do sljedećeg promijeniti. Što je najbolje, šarmirala sam s istim tim gumama istog tog tipa nedavno uz obećanje da ću ih do dogodine stvarno promijeniti.
  Nisam nikoga ni ogrebala, kasnila sam na posao dobrano, a kad sam se uspila parkirati, i to bočno, što mi nije jača strana, trebalo je po snijegu proći preko trga do butika. Ispalo je da je lakše bilo dovest se do grada nego u štiklama doći do radnog mjesta. Držala sam se uza zid, vukla se polako, a preko Trga sam skupila snagu i koračala dok nisam ljosnula na pod. A onda su se odnekud, nemam pojma ni sama otkuda, stvorila mala gamad i zasula me grudama snijega. Pa kad kažu: Voli djecu!
  Nema što im nisam obeštimala i spustila im sve svece s neba. A onda se isto tako iznebuha stvorio neki tip koji mi je pomogao da ustanem. A kad sam vidila zgođušno stvorenje u crnom kaputu, tek neznatno proćelavo s plavim očima, poklekla sam onako instinktivno, da me malo malo jače uhvati. Odavno se nisam osjećala tako sigurno, malo mi je falilo da mu bar pusetinu u obraz dam, ako ne i žvaku da mu opalim.
– Jeste li dobro gospođice?, pitao me brižno.
– Jesam, sada stvarno jesam, odgovorila sam zbunjeno. – Ali ovi klinci su me izbacili iz takta…
– Nije vam baš pametno nositi toliko visoke pete po ovakvom vremenu, udijelio mi je savjet držeći me za čvrsto za lakat.
– Znam i sama, ali eto, nemam ni jedne ravne cipele… Znate, ne očekujem u srcu Dalmacije elementarne nepogode poput ove, a do jučer sam praktički u kratkim rukavima išla okolo, rekla sam posramljeno…
Frajer me otpratio do posla. Pozvala sam ga na kavu kad mi bude pauza, ali rekao je da danas nema vremena, možda sutra svrati.
Sjetila sam se kasnije da ga nisam pitala ni kako se zove. Prevrtala sam po folderima i pokušavala se sjetiti gdje sam ga već srela, ali bezuspješno. Nisam ni imala koga pitati tko je… Nadala sam se da će svratiti u grad bar kad se budem vraćala doma, da mi da još jedan čvrsti muški zagrljaj…
Neplanirano sam ušla u trošak. Morala sam kupiti nekakve ravne cipele jer mi je u mojima natekla noga od pada. Morala sam i debele čarape kupiti jer sam se smrznula… Automatski sam eliminirala neke poklone za Božić zbog neplaniranog troška.
A navečer sam, ah srama, u tim ravnim patikama, s prijatelicama izašla na nekakav party za cure. Gdje su konobari bili razgolićeni do pasa i gdje se točila cuga u potocima. Kad sam vidjela te dečkiće, došlo mi je skinuti šal, džemper, a još jedan džemper i dati im da zaogrnu nevina pleća. U takvom stanju, mogli su najmanju ruku, zaraditi upalu nejakih plućica.
I sve je bilo ok, dok se jedan od tih goluždravih nije približio prijateljici i rekao joj:
Bok, profesorice…
Ova se kao oparena digla i rekla:
Idemo ća…
I morale smo ići jer je među tim nejakim goluždravcima bilo njenih učenika.
Pa di sam ja baš s tobom izašla van?! Zato što ti predaješ engleski, ja sad moram paziti gdje mogu izaći kad sam s tobom, a gdje ne?! Koja sam ja pegula…, zavapila sam ali ustvari bila sam sretna što idem doma jer moram odraditi bjuti slip za sutra jer mi se možda spasitelj pojavi na vratima da ga odvedem na kavu. Ili čaj. ili doma. Svejedno…
A morala bih spremiti i kolače za Božić, umotati poklone i okititi bor. Ove godine ću biti skromna, želim upoznati spasitelja… Za Novu ću bit bahatija, a vama želim ostvarenje svih želja.