Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Zašto bi križ bilo kome smetao?

Autor: Ivana Burica

20.12.2009. 23:00
Zašto bi križ bilo kome smetao?


Drevno pravilo glasi: sve je dopušteno što nije zabranjeno. Po tom pravilu, kršćani koji su u većini u jednom društvu, pa i u prostorima koji pripadaju državnim institucijama, mogli bi, ne po naređenju ili propisu, nego iz vlastite potrebe za znakovima svog duhovnog identiteta, postaviti ono što njima znači za njihov život, ističe zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa


Za Europu se voli reći da počiva na kršćanskim korijenima te da je njena kulturna baština iznikla upravo iz tih korijena. No, ti su kršćanski korijeni doživjeli udarac presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u studenom u kojoj stoji “da prisutnost raspela u školama ugrožava dječja prava na slobodu vjere”.
Iako je u svezi ove presude, kao i kad je o većini drugih pitanja riječ, javnost podijeljeno reagirala, presuda je uglavnom izazvala suprotan učinak. Čini se, naime, da je poruka iz Strasbourgha izazvala “dišpet” na način da su se u velikom broju ljudi probudili već pomalo uspavani kršćanski korijeni.
U Italiji je, iz koje je i potekla tužba da raspelo u učionicama ugrožava dječja prava na slobodu vjere, prema pisanjima tamošnjih medija presuda Europskog suda za ljudska prava “izazvala malo čudo i gotovo ujedinila zemlju u obrani tog simbola”.
Poštivanje različitosti
Štoviše, presuda iz Strasbourgha imala je i svojevrsni ekumenski učinak.
Naime, osim što je očekivano Vatikan na nju negativno reagirao, očitovala se i Pravoslavna crkva koja je pozvala sve kršćane diljem Europe da se ujedine protiv zahtjeva za zabranom raspela u talijanskim učionicama.
Podsjetimo da se polemika o isticanju ili ne isticanju raspela u javnim prostorima u Hrvatskoj razvila još i ranije kad je krajem ljeta predsjednik Stipe Mesić tražio da sve sva vjerska obilježja uklone iz vojarni, policijskih postaja i svih državnih ustanova. On je tada rekao da bi čak Crkva sama trebala to zatražiti i reći da u sekularnoj državi u državnim ustanovama ne bi trebalo biti nikakvih vjerskih obilježja te da su raspela rezervirana za kapelice.
Kako bismo dobili nekakav presjek promišljanja zadarske javnosti o ovoj aktualnoj problematici kontaktirali smo dvojicu ravnatelja škola te predstavnike dviju najjačih stranaka – HDZ-a i SDP-a.
Naravno, za mišljenje smo pitali i poglavara zadarske mjesne crkve mons. Ivana Prenđu.
Ravnatelj OŠ Petar Preradović u Zadru Mile Marasović tako napominje da je simbol križa dio hrvatske civilizacije koja je većinski katolička zemlja te ne vidi razloga zašto bi križ ikome smetao.
– Oduvijek su se u školama i javnim prostorima isticali nekakvi simboli. Danas je to križ, a u vrijeme komunizma zna se što je bilo. Ovo je jedno kompleksno pitanje, ali sam mišljenja da križ nekršćanima ne bi trebao smetati. U Turskoj, koja je većinski muslimanska zemlja, ističu se znakovi islama, a u Hrvatskoj u kojoj se većina stanovnika deklarira katolicima, znakovi kršćanstva. Da netko primjerice u učionici gdje ima muslimanske djece, ili su pak učitelji muslimani, istakne polumjesec, meni to ne bi smetalo. Ja sam za poštivanje različitosti. Ako mene, koji sam praktični kršćanin ne uznemiruje polumjesec ili Davidova zvijezda, odnosno simbol neke druge vjeroispovijesti, zašto bi nekoga uznemiravao križ, pita se Marasović te dodaje da je logično da se ponašanje i stav prema važnim pitanjima kreira prema pravilima većine – u čijoj si kući, tako se i ponašaš.
Ima puno važnijih tema
Darko Tokić, ravnatelj Srednje škole Obrovac zastupa pak nešto drugačije mišljenje.
– Mislim kao prvo da se kod nas polemika o ovome uopće ne bi trebala voditi. Ono što je Sud u Strasbourgu odredio za Italiju, nas se ne tiče. No, ipak ću reći da križ ne bi trebao visjeti u učionicama, osim u onoj za vjeronauk. Takva i je praksa u našoj školi. Tim više što se nalazimo na području gdje ima različitih vjeroispovijesti, kazao je Tokić.
Apsolutno za križ u učionicama i u ostalim javnim prostorima je Željko Lončar iz HDZ-a.
– Oko ovoga se bespotrebno podiglo previše prašine. Treba pustiti svakome da radi ono što želi. Obaveza većine je poštovati manjinu, ali isto tako manjina ne može nametati svoja uvjerenja. Ako je u nekom kolektivu većina vjernika kršćana koji žele križ u prostoru u kojem borave, ne vidim zašto bi im to netko zabranio. Simbol križa nije nikada simbolizirao zlo, već naprotiv, dobro. Meni ne smeta kad gledam minarete pa držim da isto tako nekoga tko ne pripada kršćanstvu ne bi trebao smetati križ, zaključio je Lončar.
 Omerka Šarić iz SDP-a smatra da je polemika o isticanju ili neisticanju križa potpuno nepotrebna.
 – U ovoj zemlji ima puno zanimljivijih, važnijih i prečih tema od te. Nju nameću, o njoj raspredaju i tako zabavljaju ljude odvlačeći ih od važnih stvari oni koji bi trebali rješavati probleme tih istih ljudi, a ne rješavaju ih, kratka i jana bila je Omerka Šarić.
 Iznenađujuća presuda
Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa o ovoj se problematici očitovao u jednom duljem pismu gdje je između ostalog napisao:
– Istina je da u Ustavu piše što su znakovi državnosti i što smije stajati u službenim prostorima, ali nema govora što ne smije stajati u prostorijama u kojima žive kršćani. Drevno pravilo glasi: sve je dopušteno što nije zabranjeno. Po tome pravilu, kršćani koji su u većini u jednom društvu, pa i u prostorima koji pripadaju državnim institucijama u kojima žive kao kršćani npr. vojnici, sportaši, državni činovnici, mogli bi, ne po naređenju ili propisu, nego iz vlastite potrebe za znakovima svog duhovnog identiteta, postaviti ono što njima znači za njihov život. To ne bi bilo ugrožavanje prava manjina, a niti bilo koje društvene grupe, kao što su djeca na primjer, ističe nadbiskup i dodaje da je stoga stav predsjednika Mesića o prenaglašavanju laičke naravi naše države i nastojanjima da se omalovaži želja kršćana vojnika, policajca, službenika da nose znakove svoje vjere na svoja radna mjesta, nerazumljiv i neprihvatljiv.
Još je neruzumljivija, nastavlja mons. Ivan Prenđa, presuda iz Strasbourga da križ u školama u Italiji ugrožava slobodu djece. Valjda bi trebalo uzeti u obzir civilizacijsku baštinu većinskog naroda u Italiji i posvuda u svijetu gdje je tako.
– Križ je vrednota i tradicija hrvatskoga naroda i ne bi trebao smetati nijednoj vlasti. U tom smislu nas zaista, ponavljam, iznenađuje presuda suda u Strasbourgu koja je već izazvala burne reakcije u nekim zemljama, a posebno u Italiji gdje je kršćanstvo uvelike odredilo identitet talijanskog naroda do dana današnjega, baš kao i hrvatskog naroda. Ne vjerujem stoga da ta presuda može biti održiva, zaključio je zadarski nadbiskup.


 DRUGO IME KRIŽA JE LJUBAV




– Posjetimo se najprije da je kršćanska vjera bitno povezana s križem. On je najizrazitiji i najrašireniji simbol kršćanstva. Križ je prvotno bio sprava za mučenje na kojoj je Krist bio mučen i umro u Jeruzalemu i tako postao Spasiteljem čovječanstva. Time je križ od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave. Drugo ime križa je ljubav koju je Bog iskazao prema grešnom čovječanstvu, ističe nadbiskup zadarski te podsjeća i da su iz te povezanosti s Kristom i Križem, znakom njegove ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu, nicale kroz proteklih dvije tisuće godina razne inicijative da se Kristov križ kao svetinja kršćana iskažu na razne umjetničke načine na istoku i na zapadu.
No, dodaje mons. Ivan Prenđa, u europskom se društvu od prosvjetiteljstva i Francuske revolucije postupno stvara ozračje laicizma.
– Laicizam je stav ili praksa koji teže za radikalnim prosvjetovljenjem, društvenog, javnog i političkog života, uklanjanje sakralnih i religioznih elemenata iz društva, radikalno odvajanje Crkve i države. Laicizam je uvijek išao za tim da Crkvi ne ostavi nikakvo mjesto u društvu. Totalitarni režimi 20. stoljeća, komunizam, fašizam i nacizam na svoj su način zastupali radikalni laicizam. Cilj mu je bio i ostao ukloniti sve što podsjeća na religiozno. Od toga se javlja težnja da se barem iz javnih prostora koji se smatraju državnim područjem ili javnim područjem uklone znakovi križa i drugi kršćanski znakovi, rekao je nadbiskup Ivan Prenđa pojasnivši da Crkva upravo u takvom stavu i mentalitetu vidi izvore prijepora i teškoća oko prisutnosti križa u javnim prostorima i uredima.