Karavidini portreti poznatih zadarskih lica

Željko Karavida može se pohvaliti činjenicom da je sudionikom najživljeg razdoblja zadarske suvremene fotografske scene, “zlatnog doba” fotožurnalizma, kazala je Štokić

U Galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadar sinoć je otvorena izložba fotografija Željka Karavide. Znakovitog naslova, “Portreti” izložba donosi 45 fotografija poznatih zadarskih lica.
Davno prije digitalizacije
“Dugogodišnji zadarski fotograf srednje generacije Željko Karavida može se pohvaliti činjenicom da je sudionikom najživljeg razdoblja zadarske suvremene fotografske scene, ‘zlatnog doba’ fotožurnalizma koji je Zadar, kao grad fotografije, afirmirao i na nacionalnoj razini. A sve je počelo prije digitalizacije, interneta i kompjutorske obrade još u školskim klupama i profesionalno davnih 80-ih godina, u vrijeme tamnih komora i velikog fizičkog napora da se fotografija razvije, pa i osuši i izreže, i takva dostavi redakciji dnevne novine ili tjednika. Surađujući prije 90-ih u skoro svim domaćim novinama, pa i u kultnom Poletu, s godinama se ‘pretvorio’ u ratnog reportera, dok mu je dugogodišnja vezanost za kazališni život odredila i svojevrsnu specijalizaciju za život ‘na daskama’, za različite kulturne prigode na zadarskim pozornicama, koncertnim dvoranama, izložbama. Pritom je Karavida iskazivao onu vrstu samozatajnosti po kojoj je najvažnije bilo popratiti događaj, snimiti njegove sudionike, a onda razmišljati o estetičkim pitanjima i mogućim umjetničkim rezultatima. Zato njegova fotografija pokazuje najprije privrženost motivu, želju za svjedočanstvom i potrebu da se ne propusti trenutak. Nakon toga, kao posljedicu dobrog oka i kadra, mogli smo svjedočiti i onome što nadrasta trenutak i bilježi ga za vječnost, kada se fotoreportažna prolaznost zaustavi kao nešto što je vrijedno o(p)stati, piše u katalogu Nevena Štokić napominjući kako mportreti kojima se Željko predstavlja na ovoj izložbi imaju sve odlike i drugih motiva, tojest i oni su nastali iz istih pobuda da se bez velikih pretenzija zabilježe lica i situacije koji čine “duh mjesta”. Ljubica Srhoj Čerina najavila je kako će svi prostori Galerije biti obnovljeni za godinu do dvije, pa će ovakve izložbe biti na 200 metara četvornih.
Samozatajni autor
– Ovako mali prostor traži neku intimu i komorniji žanr. Vidljivo je da fotograf pušta na volju da se portretirani sami izraze, da poziraju ako to žele ili da nehajno gledaju u stranu i ne mare za fotografovu prisutnost. Ima tu neke sentimentalnosti, Željko je samozatajan pred prizorom koji slika, kazala je Srhoj Čerina pitajući se nije li dvojbena podjela na dokumentarne i umjetničke fotografije.
– Ostaju fotografije same po sebi, kazala je.
Velikom broju okupljenih obratio se i autor istaknuvši kako se izloženi portreti mogu gledati s dvije optike.
Jedna je pripadnost stranci, ili što već, a druga “da vas iz tih okvira gledaju obični ljudi s manama i vrlinama. Svijet je onda puno ljepši”, kazao je Kartavida.