Ne može se roditi Paganini tamo gdje nema violine, ni pisac tamo gdje nema čitatelja

Knjiga koja je izlazila bila je predviđena za to da se prodaje u jednom dugom vremenskom periodu, pa onda tu ni stoljeće ne igra neku pretjerano veliku ulogu. S druge strane moramo imati u vidu i broj obrazovanih, razvoj pismenosti u ranom novom vijeku je nešto posve drukčiji nego što je to danas, kazala je Mrdeža Antonina
Časopis Sveučilišta u Zadru Croatica et Slavica Iadertina, pod uredništvom profesora Josipa Lisca, objavio je važan dokument u proučavanju starije hrvatske književnosti. Naime radi se o popisu knjiga kojeg su davne 1678. godine složili vjerovnici i bilježnici nakon smrti jednog tadašnjeg venecijanskog knjižara Francesca Brogiollija, u čijem su skladištu, prema popisu, pronađene na tisuće neprodanih hrvatskih knjiga. Jedan ovakav dokument zasigurno nam može mnogo otkriti o recepciji, čitanosti i popularnosti pojedinih pisaca, ali s njegovim čitanjem treba biti oprezan i pokušati ga smjestiti u kontekst vremena. Za ovo važno otkriće zaslužan je profesor knjižničarstva Aleksandar Stipčević, jedno vrijeme glavni urednik Hrvatskog biografskog leksikona. Povjesničar književnosti, proesor Slobodan Prosperov Novak smatra kako je ovaj dokument dokaz kako Hrvati nikada nisu čitali hrvatske pisce, no razgovarali smo sa sveučilišnom profesoricom i poznatom proučavateljicom starije hrvatske književnosti Divnom Mrdeža Antonina u potrazi za drugačijim objašnjenjem.
Razvoj pismenosti kočio čitanje
Profesorica Mrdeža odmah na početku ohrabrila nas je da stvari ipak nisu tako crne i da Hrvati nisu narod u potpunosti nezainteresiran za knjigu, a kamoli hrvatsku knjigu. Kako bi objasnila i drugačije iščitavaje dokumenta pojasnila je kontekst vremena u kojem je nastao, što je bitno za shvaćanje tolikog broja neprodanih knjiga.
– Pa radi se o jednom senzacionalizmu i pod takvim senzacionalističkim naslovom izlazi i članak u kojem profesor Novak piše o ovoj temi. Naravno takav naslov ima i postiže svoj cilj, privući će zasigurno više čitatelja nego slika recimo Ivana Gundulića. Dobar dio ljudi je pročitao članak i vjerojatno su zaključili kako u takvom jednom stavu leži rješenje problema zašto se danas ne čita, jer ako nismo nikad čitali pa nema razloga da se sramimo što ne čitamo i danas. Ipak ako odgrnemo svu tu prašinu koja se dobiva u novinskim stupcima, mislim da, objektivno gledano, takvi podaci više-manje nisu nepoznati ni ranije. Naravno da je uvijek dobro da smo dobili jedan tako vrijedan dokument, ali ono što se meni čini zanimljivim u tom pogledu je da je dobar dio knjiga koje su tiskane među starim piscima. Znamo da je daleko veći broj ostao u rukopisima, a da ne govorimo da je mali broj knjiga tiskan za života autora. Dakle, u tom pogledu, treba razlikovati situaciju tiskarstva nekad, prodaju knjiga u smislu bestselera koji danas izgore, i činjenice da je riječ o knjigama koje su se prodavale u Italiji gdje su našijenci samo povremeno odlazili, ako su imali sreću da to uspiju. Onaj tko je odlazio kupovao je knjige sebi i možda po narudžbi za prijatelje i to se događalo rijetko. Knjiga koja je izlazila bila je predviđena za to da se prodaje u jednom dugom vremenskom periodu, pa onda tu ni stoljeće ne igra neku pretjerano veliku ulogu. S druge strane moramo imati u vidu i broj obrazovanih. Razvoj pismenosti u ranom novom vijeku je nešto posve drukčiji nego što je to danas. Malo ćete bolje razumjeti to stanje ako sagledate u kakvoj složenoj situaciji se Hrvatska nalazila u tom stoljeću, pa ćemo vidjeti da situacija i nije baš tako jednostavno objašnjiva, pojasnila je profesorica Mrdeža upućujući na razne čimbenike koji su otežavali prodavanost pisanih djela u prošlosti.
Pišem ti pismo…
Danas kad nam je dostupan internet i kad s nekoliko klikova mišem možemo naručiti knjigu iz bilo kojeg dijela svijeta, a ni jezik ne predstavlja preveliku barijeru, relativno je lako postići dobru prodavanost. Dobra knjiga uz još bolju reklamu danas su recept za bestseler. Nekad su se pisci morali puno više truditi kako bi pronašli čitatelje i u svom pisanju osloniti se na uski krug pismenih i obrazovanih ljudi koji su uopće znali čitati.
– Kad kažemo da mali broj ljudi čita onda moramo imati u vidu da je to mali broj ljudi u odnosu na cjelokupnu populaciju, ali tu čitanost moramo sagledati u okviru dva posto obrazovanih koji mogu čitati. Još je manji bio broj onih koji su čitali, primjerice, samo na latinskom ili talijanskom. Sami naši pisci osjetili su tu potrebu da se angažiraju oko književnosti na narodnom jeziku u skladu s tendencijama koje su se pojavile u humanizmu i predhumanizmu. Taj trend će nastaviti znatan broj pisaca u nas i uvijek u predgovoru svojih djela imaju potrebu istaknuti zašto to rade, kao recimo Marulić i Zoranić. U vrijeme ranog novog vijeka piše se za jedan vrlo uski krug čitatelja i toga su pisci svjesni. Ono što je bitno, kad malo razmaknemo senzacionalizam, je to da se književnost čitala tamo gdje je trebala biti čitana. Mi ćemo primjetiti kod većine pisaca uzduž jadranske obale da su čitali jedni druge i da su poznavali jedni druge. Imali su jedan zgodan običaj da se javljaju jedni drugima poslanicama pa su poslanice razmjenjivane među prijateljima, ali i među piscima koji se nisu međusobno poznavali. Dakle, postoji uzak krug ljudi koji čitaju jedni druge. I danas vam je to tako. Ako zaustavimo velik broj ljudi na ulici i pitamo tko je Orhan Pamuk nisam sigurna koliko će vam njih odgovoriti, a radi se o jednom svjetskom piscu. Imamo raslojavanje slojeva čitatelja i uvijek smo ga imali. Kad govorimo s ushitom o našim starim piscima s pravom tako govorimo, jer veliki broj autora koji djeluju u hrvatskom ranom novom vijeku predstavlja književnost koja je najjača slavenska književnost i mi toga moramo biti svjesni. Oni ne bi pisali za prazan prostor kao što to pisci nikad nisu ni činili, dakle, ne može se roditi Paganini tamo gdje nema violine, mora postojati interakcija, uvijek mora postojati interakcija čitatelj-pisac, samo je problem koliki broj ljudi čita, smatra profesorica Mrdeža. Nadodala je i kako su se primjerci prodane knjige u ono vrijeme uvijek i razmjenjivali ili bi se popularne knjige prepisivale te jedna prodana knjiga ne znači da ju je pročitao samo jedan čovjek. Istaknula je također kako danas uz činjenicu da je postojao veliki broj neprodanih knjiga, znamo i da su određene knjige imale više različitih izdanja.
Knjižari onog vremena znali su svoj posao
Umjesto da je čaša napola prazna možemo reći da je napola puna. Umjesto zaključka da popis neprodnih knjiga znači da nikad nismo čitali hrvatske pisce možemo zaključiti, sagledano u kontekstu onog vremena, da su pisci knjige tiskali u tako velikom broju baš iz razloga jer su bili popularni. Ako prihvatimo tvrdnju da su se ondašnje knjige prodavale u dužem periodu i da su knjige pronađene u Veneciji, dakle Italiji, a ne Hrvatskoj, ne možemo potpuno tvrditi da one kasnije nisu bile prodane ili da se kroz određeni period u budućnosti nisu prodale.
– Pretpostavljam da su knjižari i tiskari onog vremena također znali svoj posao i da su predviđali prodaju određenih naslova. Iz kojih razloga zapne prodaja to je teško reći. Ako je situacija kod jednog knjižara takva ne možemo donositi generalne sudove a da ne poznajemo i ostavštine drugih knjižara, njihova predviđanja u kojem vremenu će se čitati i prodavati određena knjiga, društvene okolnosti koje su se promijenile prilikom tiskanja nekih knjiga, navela je profesorica Mrdeža samo neke od čimbenika koji igraju važan faktor pri procjenjivanju situacije u nekom razdoblju.
Kasnija sudbina ovih autora, koji su postali neizostavan dio školskih udžbenika poput Ivana Gundulića, Petra Hektorovića ili Dinka Ranjine, dokazuju da su oni ipak uspjeli. Imati svoje čitatelje i stoljećima nakon smrti, baš poput svih velikih pisaca, dokazuje njihovu vrijednost. Ono što profesorica Mrdeža smatra da je alarmantnije jest situacija s čitanošću danas kad se ne suočavamo s toliko poteškoća s kojima su se naši stari pisci morali suočavati.
– Ako znamo da su se te knjige pisale, ako znamo da su doživljavale svojevrsne recenzije i ako znamo da su se izdavale kasnije u 18. i 19. stoljeću znači da su one preživjele i da su izvršile zadaću. Činjenica da danas imamo pisaca koje ćemo otkriti tek nakon šestog naslova koji su tiskali ili tek nakon njihove smrti, te činjenica da autori ne mogu živjeti od svoga pisanja, znači da imamo drgačiji i veći problem s knjigom. Svjesni smo da je knjiga danas ušla u jedan drugi medijski prostor i jedan drugi način preživljavanja, zaključuje.
Jesu li stari pisci u prošlosti bili čitani ili pak nisu, danas i nije toliko važno, a da bismo ih ipak pravilno ocijenili i vrednovali. Što se nas tiče oni su se već dokazali samom svojoj ostavštinom, a ako ih suvremenici nisu znali cijeniti tu zadaću preuzeli su povjesničari koji su im dali zasluženo mjesto. Ipak zanimljivo bi bilo vidjeti što bi sve mogli zaključiti povjesničari budućnosti o nama kao čitateljima, ako jednom nađu neki popis skladišta knjiga jedne od većih izdavačkih kuća današnjice.

 DIGITALIZACIJA BI BILA PRAVA REVOLUCIJA

U novije vrijeme sve češće piše se i polemizira o e-knjigama. S jedne  strane postoji strah da će one istisnuti tiskane knjige, a opet s druge strane  za stare tekstove i rukopise koji su u lošem stanju, digitalizacija i format  e-knjige značilo bi spas. Što mislite koliko će medij e-knjiga doprinjeti  proučavanju starih pisaca?
– Na području izdanja starih pisaca ukoliko bismo digitalizirali arhive i  inkunabule napravili bismo pravu revoluciju. Ukoliko bi se knjiga digitalizirala mislim da bismo dobrim dijelom, najprije mi kao proučavatelji, ali i kao sveučilišni profesori, bili rasterećeni. Nestalo bi mnogo problema oko recimo trzavica na koji način treba transkribirati pojedine tekstove, čitati ih, tumačiti i slično. To bi značilo mnogo i za popularizaciju te knjige jer bi ona bila dostupna širem čitateljstvu. Što se tiče e-knjige, dakle suvremenih  autora, osobno sam sklonija knjizi koju držim u ruci jer čitanje na ekranu je  jedna posebna situacija. Naravno da je dobro da imate jedno mjesto gdje se  recimo prezentiraju kraće forme poput pjesništva ili kraće proze, ulomaka  nekih najnovijih djela ili da možete skinuti stranu knjigu koja još nije došla na naše tržište, ali to su granične situacije. Knjiga će sigurno naći svoje mjesto u tom mediju, kao što svaki medij pronađe svoje mjesto, ali mislim da to neće biti pogubno za knjige u tiskanom obliku, zaključila je profesorica  Mrdeža, istaknuvši žaljenje jer Znanstvena knjižnica u Zadru, koja ima toliki  broj naslova nije još ništa učinila po tom pitanju.