Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu

21.02.2011. 23:00
Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu


Ne radi se samo o tome da mi nešto skrivamo jedni od drugih, nego se zapravo kroz metaforu govori o propasti zapadnoeuropske civilizacije. To je tekst koji ne nudi apsolutno nikakvu nadu, koji zatvara bilo kakvu nadu u smislu toga da mi, kao civilizacija, čak i ako shvatimo i oprostimo sve što se dogodilo, ipak možemo naći spas. Dolazimo do trenutka kad bi možda bilo najbolje propasti, jer sve ide prema jednom crnilu, kazao je Pavković


Još je jedan dan preostao do premijere najnovije predstave u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Zadar naziva “I to je ljubav”. Iskusni glumački tim: Mirko Šatalić, Jasna Ančić, Zlatko Košta i s nešto manje iskustva Vinko Radovčić, predvođeni zagrebačkim redateljem Tomislavom Pavkovićem, odradili su gotovo sav posao i s nestrpljenjem očekuju veliku noć.
Predstava “I to je ljubav” nastala je prema tekstu Edwarda Albeeja u adaptaciji Andrije Seifrieda. Autorski tim koji je radio na predstavi, uz redatelja Pavkovića, sastojao se od dramaturginje Ana-Marije Fabijanić, kostimografkinje Marije Šarić-Ban, za scenografiju je zadužen John Čolak, glazbu Nebojša Lakić te svjetlo Ivo Nižić. Svi oni zaslužni su za stvaranje jedne tragikomične i nadasve mučne priče koja će nas potaknuti da se duboko zamislimo i preispitamo svoje postupke. O predstavi smo razgovarali s redateljem Tomislavom Pavkovićem koji je za čitatelje Zadarskog lista progovorio o predstavi, glumcima i očekivanjima s premijere.
*Možete li nam otkriti nešto o predstavi, predstaviti nam srž i značenje predstave?
– To je vrlo komplicirano pitanje zbog toga što se predstava odvija na najmanje dvije razine. Ono što se vidi na pozornici je čovjek na vrhuncu svoje kreativne, poslovne i financijske moći, čovjek koji je u svom poslu sigurno jedan od tri najuspješnija na svijetu. Pritom ima ženu i sedamnaestogodišnjeg sina i to je, u principu, ostvarenje svega onoga što se sažeto može nazvati američkim snom. Međutim, taj čovjek ima jednu tajnu, a tajna je takva da kad se za nju sazna dolazi do sloma obitelji. Ovo je sažeto prepričan sadržaj. Na drugoj, metaforičkoj razini, ono što bi publika trebala prepoznati, spoznati, priznati samoj sebi da svi mi imamo svoje tajne i svi se mi, kad se zatvorimo u četiri zida svoje sobe, ponašamo po nekim drugim moralnim principima nego u ovom javno prihvaćenom moralnom zakonu. Dakle tu se radi o tajnama koje su samo naše, naše najintimnije, koje ne priznajemo nikome, ni obitelji, ni najboljim prijateljima. Na probama smo dosta razgovarali o principima funkcioniranja tih tajni pa sam povukao jednu paralelu: naprimjer, čovjek koji ima obitelj i dolazi doma svake večeri s posla baš se navukao na nešto na internetu i ne želi da itko drugi to sazna jer beskrajno u tome uživa, a ključ uživanja je u tome što je sam, uživanje ovdje isključuje drugog. Onog trenutka kad netko to sazna, ruši se njegov intimitet, taj svijet koji je on stvorio. Njegova obitelj i okolina počinju tog čovjeka promatrati potpuno drugim očima. Zapravo sve što je radio prije otkrića tajne okolina promatra pod utjecajem te tajne. E sad, tajna koju glavno lice ima u ovom komadu je jedna od vjerojatno rijetkih stvari koja u današnjem svijetu ima status tabua. Prihvaćanje te tajne je moralno nemoguće, to je potpuno neprihvatljivo, međutim, kroz vrlo duhovit dijalog u toj vrlo tragičnoj situaciji mi kao publika počinjemo širiti granice svojeg moralnog očekivanja. Gdje je ta granica, koliko smo spremni prihvatiti i shvatiti i koliko smo spremni oprostiti? Tijekom predstave bi moralne granice publike trebale lelujati jer je argumentacija s obje strane vrlo uvjerljiva. A preko metafore gledanja postaje jasno da se ne radi samo o tome da mi nešto skrivamo jedni od drugih, to je samo pojedinačan, konkretan primjer, ovdje se kroz metaforu govori o rasapu društva, o stanju koje vodi prema propasti zapadnoeuropske civilizacije. To je tekst koji ne nudi apsolutno nikakvu nadu, koji zatvara bilo kakvu nadu u smislu toga da mi, kao civilizacija, čak i ako shvatimo i oprostimo sve što se dogodilo, ipak možemo naći spas. Dolazimo do trenutka kad bi možda bilo najbolje propasti, jer sve ide prema jednom crnilu. Jedna od rečenica na kraju glasi “Ma, ništa nije uredu, sve je tako destruktivno…” I ono što je vrlo pametno u tom tekstu je da autor ne propitkuje uzroke tog stanja, on samo prezentira posljedice i po tom prezentiranju posljedica je ovaj komad strukturiran vrlo slično kao antička tragedija.
Važnost komunikacije
*Rekli ste da je tekst vrlo težak i crn te pomiče granice moralnog. Ne bojite li se da publika umjesto katarze doživi razočarenje?
– Nadam se da će krenuti prema nekoj vrsti katarze, da će si publika početi postavljati neka pitanja. Ovo što sam rekao u prethodnom odgovoru da si autor ne postavlja pitanja i da ne analizira uzroke tog stanja nego samo suočava s posljedicama, to je užasno tragično, jako i moćno, ali ako počnemo razmišljati o tome koji bi bili uzroci tim posljedicama svakako je jedan od njih manjak komunikacije u društvu. Manjak povjerenja u drugog čovjeka zato što se bojimo osude onog drugog. Ono što bih želio da si publika nakon gledanja ovog komada dopusti jest, da počnu razumijevati da je komunikacija užasno važna, ne komunikacija internetom ili facebookom, jer to nije komunikacija, nego prava ljudska komunikacija čovjeka s čovjekom. Do tajne dolazi zato što ne želimo da se nešto sazna, a moguće je da ne želimo da se to nešto sazna jer se bojimo komunikacije, nemamo povjerenja u ljude. U ovom komadu tajna je apsolutno strašna, ali to je krajnja radikalizacija upravo zbog te nekomunikacije i otuđenosti. Tračak nade koji se može ugledati nakon crnila i razočarenja moguć je upravo nadilaženjem koje se mora temeljiti na povjerenju u ljude.
* Kakva je atmosfera na probama?
– Bilo je odlično raditi na ovoj predstavi. Za razliku od većih sredina, koje su kazališno i medijski aktivnije, ovdje postoji jedna posvećenost poslu tako da smo mi skoro pa neka vrsta radne komune. Zatvoreni ovdje i osuđeni na rad vlastitom željom i potrebom. Za razliku od nekih drugih sredina gdje su glumci rastrgani između raznih snimanja i drugih poslova, ovdje postoji koncentracija samo na to što se radi. I kad završimo s probom nastavljamo pričati o drugim aspektima kazališnog čina, svima je jeko stalo ne samo do svog dijela posla, nego do izgleda cjeline. Konkretno, kod Vinka se vidi zaista veliki napredak od prvih proba čime sam jako zadovoljan. Jasna i Mirko ovdje su, naravno, stupovi koji imaju zaista puno iskustva i na tom iskustvu se gradi temelj cijele predstave. Zlatko Košta ulogu gradi iz svoje pojavnosti, glumačkog habitusa formiranog pretežno u lutkarskim predstavama, pa vjerujem da će to ovdje uroditi zanimljivom scenskom slikom.
*Kakav ste dojam stekli o našem mladom glumcu i nadi zadarskog kazališta Vinku Radovčiću?
– On nije amater, on je profesionalac u smislu pristupa radu i smislu posvećenosti. To što nema nikakvu školu, što nema nikakvo formalno glumačko obrazovanje ovdje nije presudno i to će se sigurno vidjeti na sceni. Nećete vidjeti da prizor “tone” kad je na pozornici s Mirkom Šatalićem u jednoj velikoj i emotivno vrlo teškoj sceni ili u drugim prizorima. Naravno trebalo je rada i razgovora da sve skupa uspije, međutim ta scena funkcionira kao da je na pozornici profesionalni glumac. Vjerujem da će on biti jedno ugodno iznenađenje.
*Možete li istaknuti nekoga tko se posebno iskazao?
– Mirko je na sceni od početka do kraja, uopće ne silazi s pozornice i on je taj temelj od kojeg se sve drugo gradi. Neke scene, neki prizori su i tekstualno i scenski puno atraktivniji, naravno da će tu biti adekvatna reakcija publike. Međutim povucimo paralelu s kulinarstvom: potreban je uvijek neki mali začin u svemu tome, nešto što ne definira jelo, ali bez toga ne može. Tako da i u ovom pametno strukturiranom komadu svatko obnaša ne funkciju, jer je to mnogo više od funkcije, ali nešto što možda nije toliko atraktivno u scenskom smislu, ali je jako bitno za predstavu. U tom smislu svatko od njih otišao vrlo daleko, netko je otišao dalje, netko još ne do kraja, ali do premijere će i to sigurno biti riješeno.
Ima li nade
* I sami ste rekli da se radi o dosta teškoj i mučnoj predstavi. Kako su se glumci snašli u karakterima tih likova?
– Trebalo je puno razgovarati da bi se očistili motivi. Najlakše je osuditi. Ono što smo mi ovdje radili je pronalaženje motiva iz kojih je došlo do toga i u toj argumentaciji, pokušaja objašnjenja zašto se sve to skupa dogodilo. Pokušali smo ne biti crno-bijeli, nego smo pronalazili razloge i za i protiv i kod jednih i kod drugih. U ovoj fazi proba kad već prizori idu manje-više u nekom kontinuitetu to je toliko emotivno nabijeno da mi ne možemo proći određeni prizor deset puta kao što je recimo slučaj u komedijama. Glumci se emotivno potroše jer se daju do kraja i to je najvažnije, to je prepoznatljivo i s tom emocijom se možemo identificirati. A neke su stvari toliko grozne da im se moramo smijati, iz smijeha dolazi do jednog emotivnog i svakovrsnog rasapa koji govori o nama, o slici svijeta u kojem živimo, i postavlja pitanje ima li nade.
*Jasna Ančić je ovu predstavu okarakterizirala kao predstavu koja će svakako konkurirati ostatku Hrvatske. Možete li prokomentirati?
– Apsolutno se slažem s tim. Postoji nešto što nosi tekst, tekst nosi određenu napetost, određenu skandaloznost i ono što smo mi radili u predstavi je upravo čišćenje svih motiva ne bi li oni bili što jasniji, što jači, jer što oni čistiji i jači postaju to je jači sukob. Važno mi je bilo u jednostavnosti pokazati bit problema. Mislim da tu postoji jedan element prepoznavanja koji bi mogao dovesti do neke vrste katarze.
*Zašto ste odlučili promijeniti ime predstave?
– Obrada teksta bila je takva da je jednostavnije bilo ovako nazvati. Činilo nam se da je ovako nešto primjerenije.
*Treba li još što dodati ovom razgovoru, možda pozvati gledatelje da dođu pogledati predstavu.
– Vi koji ćete doći, dođite i pogledajte, pa da se pokušamo suočiti sa svime onim što negdje u nama postoji, htjeli mi to priznati ili ne.