Petak, 19. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Gledanje Survivora stvarno treba preživjeti

21.03.2012. 23:00
Gledanje Survivora stvarno treba preživjeti


U početku su ih doveli pred neko domorodačko pleme koje je glumilo ljudoždere (Hm? Kostarika?), a koje je bilo namaškarano krpicama s kojih su visile etikete “made in China” i tako dalo do znanja “uplašenim” natjecateljima da ih čeka okrutna borba za život
Onda su morali plivati do obale nekih pedesetak metara što može savladati svaki zdravi sedmogodišnjak, a pri čemu je nastala prava drama, kako se slikovito izrazio voditelj. Naime, to se pokazalo kao pretežak zadatak za Miju Begović, koja je plivala kao da je djetinstvo provela u Pušćoj Bistri, a ne u Trpnju
Na plemenskom savjetu malo prodivane pa glasaju, ali tako da jedan po jedan beskonačno dugo i sporo idu do glasačkog mjesta, što znači da uistinu nisu znali kako da potroše vrijeme. Sve je to praćeno tribalnim bubnjevima, kao da misle nekoga žrtvovati nekoj okrutnoj božici Kali, baciti u vulkan ili krokodilima


Nikada ne smiješ suditi (osobito ne negativno) o nečem u što nemaš pravi uvid, kako u običnom životu, tako i u stvarima koje se odvijaju na malim ekranima. Činjenica je da ne trebaš biti previše pametan i da ti ne treba previše vremena da shvatiš da je nešto popuno bezvrijedno, ali ipak, o stvarima ne bi smio iznositi mišljenje samo na osnovi predrasuda i letimičnog gledanja. Stoga sam definitivno, čim sam vidio najave, odlučio popratiti gromoglasno najavljen Survivor iz Kostarike, a moj je entuzijazam bio velik kao džambo plakat kojim se show najavljivao. Strpljivo sam od ponedjeljka svaku večer sjedao pred tv i zapisivao dojmove, a rezultat je tekst koji se nalazi pred vama.
ZABORAVLJENI, TRI DANA NAKON ODJAVNE ŠPICE
Prve pojave realitiy showova su se nekako poklopile s počecima moga komentiranja tv-programa. Dobro bi mi došlo u trenucima kada ne bih imao o čemu pisati, a bio je to i dobar ispušni ventil za nakupljene frustracije zbog puno važnijih životnih problema. Bili su to oni Big Brotheri u kojima bi sudjelovali i pobjeđivali anonimni ljudi koji bi se nakon toga opet mirno vratili u svoju anonimnost. Jer, budimo realni, nije ni bilo nekih razloga zašto bi ostali u trajnijoj uspomeni dulje od nekoliko dana nakon posljednje odjavne špice. Pamtim samo da je bio neki dugokosi motorist i jedan pripadnik romske manjine, a kažu mi da je pobijedio i jedan momak iz Zadra, ali o tome uistinu nemam pojma, jer mi tada već nije padalo na pamet da trošim i jednu sekundu na gledanje takvih stvari. Ipak, te sam sudionike i razumio. Javili se ljudi da zarade novce i odnesu kući. Ali, nikako nisam mogao razumijeti one koji su to gledali.
DEEVOLUCIJA
Pratio sam dakle povremeno prvu sezonu prvog realitya i na osnovu njega nisam više smatrao potrebnim napisati ijedan jedini redak o onima koji su slijedili. A bilo je svega… Držali su ih u kućama, tjerali na neke farme, zatvarali u štale, a jednom su ih, koliko pamtim, poslali i na Daleki istok (s kojeg su se naposlijetku ipak vratili). Sve je to bilo na isti kalup, osim što su s vremenom u tim cirkusima počeli sudjelovati i neki likovi za koje se govorilo da su poznati. Pitam se samo koji su kriteriji da bi netko bio poznat u Hrvatskoj, s obzirom da su u igri bili poluanonimni pjevači, bivši sportaši, razne starlete i slični, što će reći – osobe koje nisu vrijedne pažnje ozbiljnog čovjeka. A onda je krenulo neko novo bratstvo i jedinstvo i spajanje s kolegama iz susjednih nam i prijateljskih zemalja u tzv. “regionalne” realitye, da bi konačno došao ovaj “Survivor”, spektakularno najavljen stambenom dramom Mije Begović.
KAKVO JE TO PREŽIVLJAVANJE, AKO ZNAŠ DA ĆE TE SIGURNO SPASITI?
Naoružan strpljenjem i tabletama za visoki tlak sjeo sam u ponedjeljak navečer pred televiziju i strpljivo gledao. U početku su ih doveli pred neko domorodačko pleme koje je glumilo ljudoždere (Hm? Kostarika?), a koje je bilo namaškarano krpicama s kojih su visile etikete “made in China” i tako dalo do znanja “uplašenim” natjecateljima da ih čeka okrutna borba za život (i svi su sigurno “premrli” od straha da ih ne pojedu). Onda su morali plivati do obale nekih pedesetak metara što može savladati svaki zdravi sedmogodišnjak, a pri čemu je nastala prava drama, kako se slikovito izrazio voditelj. Naime, to se pokazalo kao pretežak zadatak za Miju Begović, koja je plivala kao da je djetinstvo provela u Pušćoj Bistri, a ne u Trpnju. Davila se i vikala “nije mi dobro” (a kome je danas dobro draga Mijice?) i toliko zabrinula kolege da joj se nije smilovala čak ni rođena kći, koja je kasnije izjavila (pazite ovo) da se – “nije vratila po mamu jer bi joj to odnjelo previše vremena”. Mogli bismo zaključiti da bi je kolege i organizatori sigurno pustili da se udavi pred kamerama, da slučajno iz grma nije iskočio liječnik da je pregleda i tako je ta teška i neizvjesna drama ipak sretno završila i mi smo mogli mirno nastaviti gledati.
A SADRŽAJ? NEMA SADRŽAJA!
Sve što smo mogli vidjeti prvog (za mene i posljednjeg) tjedna emitiranja, ukazuje da se radi o beskrajno dosadnoj, nezanimljivoj, napornoj, besmislenoj trakavici, kojoj se ne vidi kraja. Ono što od prve sekunde dominira ekranom su mlade zgodne djevojke u minimalnim kupaćim kostimima (pozitivno), ali na žalost i impozantni Ciganovićev tetovirani torzo (negativno). On je toliko ponosan na svoje tijelo da kositi svaku priliku da se razgoliti i da svi vidimo njegove lijepe tetovaže. Osobito je ukusno i milovidno gledati ta široka, svježe obrijana (zbilja, kako se tamo depilirao) prsa i tetovirane crvene usne koje ga ljube. Osim tog detalja, Ciganović je bio posve podnošljiv i nije pretjerano išao na živce. Ustvari, nisu oni bili toliko iritantni koliko su bili nezanimljivi, jer je ono čime su se tamo bavili bilo iznimno dosadno. Za njih su izmišljeni neki zadaci i natjecanja jednako dosadni koliko i besmisleni. To je neka jadna verzija “Jadranskih susreta”, ali toliko jadna, da sam stekao dojam da se radi o rođendanskoj proslavi motorički usporenih trogodišnjaka.
PRAZNO I DOSADNO
Sve što nam se nudi je jednako prazno kao i u ostalim ovakvim projektima. Da li su Jelena i Ava dobro skuhale “pirinać”, pa se nešto domunđavaju i dogovaraju tko će koga predložiti za ispadanje, pa se ovaj što je po zanimanju političar čudom iščuđava kako je to moguće. Pa bar bi njemu kao političaru trebale biti bliske koalicije (principjelne i neprincipjelne), podmetanja, laži, prevare… Pa bude tu i pametnih izjava, npr. “Mi smo umetnici” – kaže modna kreatorica, pa su nakon dva dana konačno uspjeli upaliti vatru (vatra je neophodna na +25, za kuhanje)…
Bude tu i neki “Plemenski savjet” gdje noću idu s bakljama na sastanak na kojem se odlučuje tko leti van. Voditeljima su rekli da moraju izgledati i govoriti strogo, a oni djeluju samo smiješno i neprirodno, kao što je, uostalom, sve smiješno i neprirodno. Onda malo prodivane pa glasaju, ali tako da jedan po jedan beskonačno dugo i sporo idu do glasačkog mjesta, što znači da uistinu nisu znali kako da potroše vrijeme. Sve je to praćeno tribalnim bubnjevima, kao da misle nekoga žrtvovati nekoj okrutnoj božici Kali, baciti u vulkan ili krokodilima. Sve je to beskrajno dosadno, razvučeno i monotono, a najgore je kada pokušavaju stvari napraviti ozbiljnima.
TEŠKA DRAMA! KAKO PREŽIVJETI NOĆ U DRUŠTVU KRVOLOČNIH ŽABA?
Apsolutno je smiješno kako autori ovog showa pokušavaju stvoriti nekakvu napetost tamo gdje je nema i ne može je biti. Nakon što se Begovićka davila (ali ne i udavila do kraja), strašna je drama nastala dolaskom noći jer su stigle i žabe. Da, žabe kao žabe. Ne’š ti monstruma. Ali, pojava nedužnih žaba je izazvala senzaciju, nevjericu i strah. Jedna nam je sudionica uplašeno objašnjavala kako nakon pojave žaba treba “prevazići” fobiju i nekako nastaviti sa spavanjem, a Ciganović je preneražen rekao da su to “ogromne” žabe kao da je do sada živio u močvari pa može to ispravno ocijeniti.
Onda je išlo dvadesetak minuta njih kako, umotani u svoje spavaće vreće, vode mudre razgovore, a vi probajte zamisliti mentalni sklop osobe koju zanima što ovo društvo međusobno pametuje prije spavanja. Možete li pretpostaviti o čemu oni mogu pričati? Cijela je ta prva noć prikazana kao jezivo iskustvo, kao “biti ili ne biti”, kao da je veliko pitanje hoće li živi dočekati zoru ili će se ujutro probuditi mrtvi. “U ovim ekstremim uvjetima treba proći noć” – kaže voditelj dramatičnim glasom. Ekstremni uvijeti? Na otoku, u tropima, ispod palme! Bože sačuvaj naive!
POVRATAK U CIVILIZACIJU – SPECIJALNA EMISIJA
Nakon napornog tjedna iz studija ide i specijalna emisija o Survivoru koju vodi dvoje voditelja, jedan iz Srbije kojeg nikada nisam u životu vidio, a nisam ni mogao jer ne gledam njihovu televiziju, i “naša” Antonija Blaće koja je korektna, ali je više volim gledati u “Večeri za 5”. Ustvari, ovako anemičnu i kilavu emisiju ne bi mogli poboljšati ni najbolji svjetski voditelji, jer se od “onoga” ne može napraviti kolač pa da se na glavu postavite.
“Bilo je jako zanimljivo”, kaže voditelj specijalne emisije. Hm, a ja sam baš mislio da će reći “Bilo je užasno dosadno i bezveze”. Na kraju emisije je rekao da je očigledno da je ovo jedan od uzbudljivijih Survivora, a ja se samo mogu upitati kakvi su bili ostali ako je ovaj davež jedan od najuzbudljivijih. Glavna je gošća ova koja je prva ispala i sada tu glumi kako je baš htjela da ispadne, svi su joj bili dosadni, bez veze…
UMJESTO DIVLJIH ZVIJERI I LJUDOŽDERA, SUNČANJE I KUPANJE
Usprkos gromoglasnim najavama ništa ovo nije originalnije i zanimljivije od sličnih projekta poput Farme. Mješanje srpskog i hrvatskog življa u očekivanju nekog sukoba ili flerta je iznimno prozirno i naivno, gosti koji su na ovo pristali jer nemaju ništa pametnije i unosnije za raditi su bezlični i neatraktivni, nema ni zmija otrovnica ni prašumskih zvijeri (osim već spomenutih žaba), a o ljudožderima da i ne govorim. Njihovo se preživljavanje sastoji od kupanja, sunčanja, stupidnih igara, i nezanimljivih razgovora, a za to su slobodno mogli otići i kampirati negdje na Velebit ili u zadarsko zaleđe.
U stvari, sve je ovdje dosadno i bez veze i ja to više uistinu, usprkos astronomskim honorarima koje dobijam, ne mogu i ne želim pratiti te se opraštam od survivora i svih sličnih dangubljenja da se ne bi moj zdrav razum oprostio od mene što ga ovako maltretiram i izazivam.


Ovakvi ne bi preživjeli ni u trgovačkom centru




U samom početku upoznati smo sa sudionicima koji su sve sami uglednici, visoko cijenjeni u zemljama iz kojih dolaze. Sve su to društveno korisna zanimanja.
Fakultetski su obrazovani vjerojatno jedino Begovićka i neki Marko Karadžić koji je “političar”, što predmnijeva da je fakultetsku diplomu kup… Pardon, “stekao” na Prometnom fakultetu ili da je inženjer “Organizacije rada”. Ostali su vrlo zanimljivi: Vlada je maneken (takvih nam nedostaje), Stanija je “starleta” (ma što to značilo), Kristina modna kreatorica (vrlo korisno zanimanje), Martina pjevačica (vjerojatno jako popularna kada je u ovom showu), Žare je “showman” (vrlo konkretan posao), Jelena je vizažistica (neophodno zanimanje za pusti otok), Nikola maneken (još jedan. Ima ih dovoljno za reviju), Milan je baletan (a što reći?), Ognjen je rukometaš (kako netko po zvanju može biti rukometaš? Ide li taj po kućama i igra rukomet, ili to radi u nekom servisu?) i da ne nabrajam više.
Primjećujete, dakle, da su natjecatelji profilirani po zanimanjima od kojih u ovakvim životnim okolnostima nema baš nikakve koristi jer ustvari, ništa konkretno ne znaju raditi. Osim, naravno, ako se ne misle na pustom otoku međusobno šminkati, kreirati odjeću, organizirati modne revije, plesati balet, starletirati (da, što u stvari radi starleta?)… Jedini od kojih bi moglo biti kakve-takve koristi su neki Sebastian koji je “ekstremni sportaš” (taj će se bar znati popeti na stablo po kokos i bananu) i Milan koji je “osobni trener” (što to znači? Taj trenira sam sebe osobno?)


Ponos Hrvatske – veličanstveni Ciganovićev torzo i Maja i Lena


Sada se sigurno pitate kome je pripala čast da u ovom cijenjenom društvu predstavlja našu domovinu Hrvatsku. Sve su to likovi bez kojih bi Hrvatska propala da im se nešto dogodi. Evo, recimo, Neven Ciganović. Prvo, što je taj uopće po zanimanju? Vizažist, stilist…? Jednom je prilikom na tv-u bio potpisan kao “stilist i sudionik realitya”. Nisam mogao vjerovati! Po zanimanju se može biti “sudionik realitya”? Ovdje je u jednom trenutku čak tituliran kao “društveni kroničar”, što je već nešto zbog čega sam se morao pljuskati i polivati hladnom vodom, jer sam mislio da sanjam. Osim ovog “društvenog kroničara”, imamo i svima znanu (nažalost, trenutno poznatiju po svojim brakovima nego po ulogama) Miju Begović koja je ovdje i po godinama i po gardu kao neka svačija svekrva, ali ju je životno iskustvo nekako ipak malo izdvojilo iznad ostalih. Ovdje je vjerojatno zbog novaca, što je i razumljivo.
 Maja i Lena Lopatny su, ako netko to još ne zna, Mijina kći i ona je, kako kažu, “studentica”. Koji je to fakultet na kojem “studentnica” u sred semestra može provesti ovoliko vremena u Južnoj Americi ja ne znam, ali je sigurno neki jako ozbiljan, jer i Maja i Lena kao osobe djeluju jako ozbiljno. Sigurno je u pitanju medicina, brodogradnja ili nuklearna fizika. Osim nje, tu je i druga “studentnica”, svima nam poznata Ava Karabatković. Ova, meni osobno, vrlo simpatična djevojka, napozitivniji je lik cijele ove priče i jedina djeluje posve iskreno, ma što vi mislili da ja time mislim. Ono što me smeta je to što je navedena kao “starleta”, što je samo djelomično istina s obzirom da je Ava, ovakva kakva jest, vrijedna studentica na jednom ozbiljnom fakultetu u našem gradu, gdje ima “sve same petice”. Dakle, studentica, a ne starleta! I tu završava priča o hrvatskim predstavnicima u ovoj uglednoj emisiji. Dakle, mala, ali probrana ekipa. Ponos Hrvatske.