Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Ajme meni nije mi dobro

21.05.2011. 22:00


Žena, majka, kraljica Jelena Rozga  definitivno nije na listi prioriteta  glazbe koju slušam. Ne da nije na listi  prioriteta, nego uopće nije na listi, ali  ipak suosjećam sa žgoljavom mandrilicom kad kaže da je uplakana išla  doma s Porina. Jer joj kolege nisu  čestitale na tome što joj je Bižuterija  postala Hit godine.
Mogu zamisliti uvijek prepametnog  Đibu, Đinkse, Elemental i ostale  kako zavisno grizu nokte jer je pored  njihovih stihova blentava Huljićka s  pjesmuljkom tipa “minus i plus ko  Amer i Rus”, osvojila srca publike.  Što više govori o publici samoj i  kolektivnoj svijesti i domaćim glazbenim afinitetima, ali pristojno bi  bilo priznati poraz. Pa nek’ je i Rozga  u igri. Zato skidam kapu ženi koju ne  mogu ni čuti ni vidjeti, jer je zasluženo  odnijela pobjedu, a nekako mi nije  jasno nako naše glazbene veličine ne  mogu poraz dočekati dostojanstveno.
Ali dobro, parada kiča je završila,  svatko svoj privjesak nosi oko vrata i  eventualno Porina doma, a ja se  spremam na dijetu. Jer mi je najdraži  prijatelj rekao da sam se udebljala.  Što me stvarno puno više taklo od  toga je li Rozga pustila suzu ili nije.  Nekako me tješilo do sada, a imam  ogledalo i vagu doma, da se ne kuži to  da sam se uprasila jer nitko ne  spominje… Ali ovako… Baš nešto  razmišljam bih li trebala popodne  obuti patike i pravac na Baninu, ali  sve nekako odgađam. Ma nije to za  mene s dvije lijeve. Nije ni spiza, ali  tko može odoljeti janjetini ispod peke. ‘Nti dominantni vlaški gen koji će  me koštati u životu. Jebiga, ne mogu  si pomoći i gotovo.
Umjesto trčanja, uvijek radije biram  tuhinjanje na šugamanu. I koperton  belupo. Da pocrnim a ne izgorim. I  nikad mi nije jasno kako uvijek  uspijem umjesto pocrniti – izgorjeti,  oguliti se i opet biti bijela. Toliko  bijela da se skoro hobotnice lijepe na  mene kad utočam noge u uvijek mi  hladno more.
Jedini problem u tim mojim seansama je što bih trebala uzeti neku  knjigu sa sobom. A onda me čitanje  prevari pa zaspem na suncu, tako da  to izbjegavam. Ali zato se naoružam  raznim političkim, modnim, tjednim i  dnevnim tiskovinama. Čisto da mi  adrenalin proradi kad pročitam svakakve gluposti kojima se naš narod  bavi. Snervam se u roku dok si rekao  keks, skoro isto toliko kao kad me  rođena mater nazove zbog neke gluposti. I uvijek si kažem kako ću čuvati  svoju štitnjaču da ne škvivknem kao  stara do kraja, ali nema pomoći. Jer  ja ne znam jesmo li mi stvarno tako  glup narod ili nas je počela boliti kita  za sve. Od sporta smo napravili  politiku, od faking Velikog brata isto,  od političara zvijezde, predsjednici  klubova fotografiraju se sa čudnim  znakovljem po sebi… Sve je to normalno na brdovitom Balkanu, neka  mi oproste oni koji se malo bolje kuže  u geografiju, ali ovdje mislim i na  pojam mentaliteta. Zanima me,  tko  nas to, bez onoga bre, kolektivno  zavadi s mozgom?
Vjerojatno su frustracije presudne  u tome što postajem debela. Nekako me frustrira hoću li ostati bez  posla u našoj maloj butigici, hoću li  imati sutra od čega živjeti. Pa onda  kao hrčak, podsvjesno, skupljam, u  mom slučaju hranu u sebe. Ne bih  da ću prespavati jednom zimski  san. Jer ni medvjedi više nisu sigurni, dok god Lep ko greh šeta s  puškom okolo.
Pita me danas za ručkom rodica  kako se osjećam, jer je njoj danima mala snaga. A kako? Zar  trebam početi s onom koja nije  postala hit godine: Ajme meni nije  mi dobro…
Mare ([email protected])