Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Kapitalizam treba poslati u ropotarnicu povijesti

Autor: Valentina Mlađen

21.05.2013. 22:00
Kapitalizam treba poslati u ropotarnicu povijesti

Foto: Zvonko KUCELIN



Erik Olin Wright, američki sociolog, predsjednik Američkog društva sociologa za 2012. godinu, davne 1991. godine osmislio je projekt »Stvarne utopije« kao alternativnu nadirućem kapitalizmu koji se nametao svijetu u kojem su padali stari neuspjeli sistavi.
O svom projektu Wright je govorio na Sveučilištu u Zadru pred prepunom svečanom dvoranom. Projekt »Stvarne utopije« za cilj ima istražiti različite prijedloge i modele za radikalnu društvenu promjenu. Na zadarskom predavanju američki sociolog, kojeg opisuju kao utjecajnoga novoljevičarskog teoretičara i marksista, je predstavio društvo jednakosti, u kojem vlada demokracija, solidarnost i zajedništvo. Kapitalistički način razmišljanja i ekonomski rast koji dovodi do gomilanja nepotrebnih stvari dovest će, tvrdi Wright, do preopterećenja našeg planeta te će budućnost koju ostavimo u naslijeđe našim potomcima biti puno lošija od one u kakvoj mi živimo. Ideju stvarne utopije, ili realne utopije kako je još nazivaju, opisao je i u zanimljivoj knjizi »Envisioning Real Utopias« u kojoj se bavi svojevrsnim mikroutopijama u današnjem svijetu.
Vjerujete li da je zaista moguć svijet utopije, u kojem ljudi dijele jedni s drugima, svi imaju jednake mogućnosti i žive u blagostanju?
– Riječ utopija, kako ju ja podrazumijevam, ne obuhvaća čitavo društvo, tako da ne želim reći da bismo mogli imati savršeno društvo. Ono što želim reći jest da unutar društva možemo graditi institucije koje utjelovljuju taj ideal. Svijet može biti više ili manje utopijski, ne sama utopija. To je pitanje stupnja i koje institucije možemo razviti tako da odražavaju ideal demokracije, jednakosti… a to mislim da je moguće. Čak i društva s najlošijim standardom imaju male džepove utopije koje želim proširiti.
Kapitalizam treba zauzdati
Kapitalističko društvo svojevrsna je antiutopija, a kapitalizam ste u negativnom kontekstu nekoliko puta spomenuli i tijekom predavanja. Znači li to da ste apsolutno protiv kapitalizma?
– Protiv sam toga da kapitalizam bude dominantan ekonomski sustav. Ne protivim se tome da postoje mali dijelovi ekonomije koji uključuju kapitalistički sustav. Ponekad se znam našaliti da je kapitalizam u redu između dvoje odraslih dok oboje pristaju na to. Ali kao način organizacije čitave ekonomije… Razmislite što on radi i na koji način funkcionira i zapitajte se je li on najbolji način na koji možemo organizirati život. Ako i ima kakve kvalitete kapitalizam ima toliko loših strana da one daleko nadmašuju dobre i prema tome kapitalizam mora biti podređen, zauzdan, a ne dominantan način našeg ekonomskog sustava.
Najbolji od svih mogućih svijetova
Naspram kapitalizma stoji komunizam, odnosno socijalizam. Mislite li da je to bio bolji način organizacije društva?
– Nikako. Ja ne zagovaram povratak neučinkovitom, diktatorskom, loše organiziranom sustavu koji se zvao komunizam ili socijalizam. Razlikujem tri načina na koji je moguće organizirati ekonomiju. Kapitalizam kao prvi, dakle sustav u kojem moć pojedinca dominira ekonomijom. Drugi tip je etatizam u kojem dominira vlast države. I treći je socijalizam, no ja tu riječ koristim u drugačijem značenju od većine ljudi i razlikujem je od oba ova sustava, kapitalizma i etatizma. Socijalizam je ekonomija u kojoj obični ljudi demokratskim procesima kontroliraju ekonomsko stanje o kojima ovise njihovi životi. Radničke zadruge primjer su tog sustava u kojima radnici demokratski kontroliraju što i kako rade. Ključno u socijalizmu je riječ socijalno, i da je ekonomija organizirana demokratski – to je ono što pokušavam progurati i što zagovaram. Kad god i koliko god je moguće zagovaram proširenje područja u kojima obični ljudi imaju moć da odlučuju prioritet kako će javna sredstva biti utrošena te što i kako bi trebalo biti izrađeno.
Svoj projekt »Stvarne utopije« započeli ste 1991. godine. U Hrvatskoj je te godine počeo rat, srušili su se stari sustavi.
– Rane devedesete bile su nevjerojatno remetiteljsko i dinamično razdoblje u kojem su stari sustavi nestali, a novi se još uvijek nisu rodili. Tada sam smatrao da trebamo ozbiljno razmisliti o našoj viziji budućnosti i koje alternative postojećem političkom i ekonomskom sustavu ponuditi, alternative koje bi bile privlačne ljudima, a koje bismo mogli postići zajedničkim naporima. Projekt i ideja stvarne utopije s jedne je strane nastala kao odbijanje samousmjerenog trijumfa kapitalizma predstavljenog u teoriji koji je zastupala Margaret Thatcher. Odbio sam prihvatiti ideju kako je ovo najbolji od svih mogućih svjetova te da je ovo najbolje što kao vrsta možemo napraviti. Ideja stvarne utopije bila je način da se problem ponovno promisli i zamisle alternative koje su idealne u našoj mašti, ali također dovoljno realne tako da ih možemo ugraditi u naš svijet.
Povratak moćnih vođa
Ipak, čini se da se kapitalizam uspio nametnuti. Upozorili ste nekoliko puta kako će nas ovakav rast dovesti do toga da nećemo imati što ostaviti u naslijeđe svojoj djeci prema kojoj imamo odgovornost.
– Moramo prestati rasti. Ali treba razlikovati ekonomski rast od ekonomskog razvoja. Ekonomski razvoj znači poboljšanje naše učinkovitosti, moći proizvesti jednaku količinu s manjim ulazom, poboljšati kvalitetu života gradeći zajedničke odnose i više prilika za ljude. Za razliku od njega rast je samo proizvodnja još stvari, a to planet ne može podnijeti. Nije to teško za shvatiti. Planet je ograničen, njegovi resursi su ograničeni, ono što znanstvenici nazivaju nivo zasićenosti atmosfere je ograničen i ako neograničeno nastavimo proizvoditi stvari koje emitiraju u atmosferu iscrpit ćemo mogućnost planeta za samoodržavanjem. Mislim da nema sumnje da se približavamo granici mogućnosti takvog rasta i pitanje je što ćemo napraviti po tom pitanju. Mogli bismo održavati razinu kvalitete koja postoji u svijetu tako da bogati zaštite svoje interese, a s druge strane mogli bismo promijeniti odnose moći u kojima bismo mogli donositi vlastite odluke. I tada nadam se, i to je zaista više nada nego uvjerenje, da kada bi ljudi zaista imali moć da odluče koliko ćemo uništiti, koliko graditi, koliko možemo dijeliti, a koliko zadržati za sebe da će odabrati prihvatljiviji svijet koji bi bio svjesniji brige za naše današnje postupke i njihove posljedice za buduće generacije.
Ako nastavimo smjerom kojim sada idemo hoće li se naše društvo u konačnici urušiti?
– Riječ urušiti za sobom povlači određenu predodžbu načina na koji stvari mogu postati jako loše. Urušiti bi značilo rat sviju protiv svih, nepostojanje društvenog reda, svijet u kojem svi brinu samo za sebe i kako preživjeti, dakle određeni kaotičan i destruktivan svijet. Ne mislim da će se urušiti. Vrlo vjerojatniji scenarij bio bi puno depresivniji socijalni poredak koji se vraća u vremena kada su moćni vođe jednostavno mogli vladati svima. Svojevrsni povratak policijskom poretku i režimu društva u kojem bi većina ljudi vodila poprilično mizeran život, u kojem bi moćni štitili svoje interese te neutralizirali moć društva. To je vjerojatniji ishod. Mislim da bi cijeli ovaj psihički pritisak mogao izazvati takvu promjenu. Ne vjerujem da će se kapitalizam kakav danas znamo nastaviti jer ne vjerujem da je u interesu čak i najbogatijih da nastave sustav koji proizvodi ovoliko štete, ali moćni ljudi imaju svoju viziju alternative, a to nije demokratski sustav. Oni žele sustav u kojem će koristiti državu kako bi zaštitili vlastite interese.