Vesla i misli kako je nekad bilo

Nekada su ovdje vozila tri čamca, od sedam ujutro od osam navečer. Kad bi brod u devet ujutro došao iz Zadra, red bi bio dugačak sve do Doma. Na Školjiću ne bi bilo komada plaže za staviti šugaman, ljudi bi ulazili u more i stavljali “rezervacije”, prisjetio se barba Šime i opet uzeo vesla u ruke…
Pržim se kao sveti Lovre, ali isto ne bih mijenjao ovaj posao za drugi. Veslali su stari ljudi, moj otac, stric, a i ja ću dok mogu, kaže preški barkajol Šime Sorić, poznatiji kao barba Šime koji već više od dvadeset godina kaićem prevozi svoje sumještane, turiste, vjernike od Novog (magazina) u Preku na otočić Galevac, Školjić, kako kažu Prečani na kojem se smjestio franjevački samostan Sv. Pavla Pustinjaka.
Prvi preški barkajoli počeli su 1950. godine prevoziti putnike na Galevac. Od tih šezdeset godina barba Šime je za veslom više od trećinu vremena. Dok je više od dva desetljeća nabijao žulje na rukama, pekao se na najžešćem ljetnom suncu i cijelo to vrijeme gledao u osvježavajuće more, tako blizu, a tako daleko zbog posla, barba Šime postao je preška ikona, neodvojivi dio duše mjesta. I to ne samo kao simbol tradicije već i turizma. On je pravi čovjek od turizma, uslužnog sektora od kojeg bi mnogi mogli učiti. Ne dijeli on turiste po nacionalnosti i o Talijanu, Nijemcu, Čehu, Slovencu govori podjednako biranim riječima. Ipak, pošto je on stara garda, kaže kako, malo više cijeni one stare, nekadašnje goste. I taj odnos je obostran. Kaže on da i oni njega poštuju te ga oni koji se vraćaju u Preko često dolaze pozdraviti. Najviše se sjeća jedne Amerikanke koja se nakon dvanaest godina vratila u mjesto na ljetovanje.
– Rekla mi je da me je željela vidjeti i cijeloga ga me izljubila, otkriva barba Šime.
Tijekom turističke sezone prevozi brojne turiste svaki dan od jutra do mraka. Cijena prijevoza na otočić i nazad je simboličnih pet kuna. Kod njega nema pauze i nije mu teško ostaviti žlicu i nož na stolu, uzeti vesla u ruke i prebaciti bilo sumještanina, franjevca ili turista na Školjić. Izvan turističke sezone vozi samo nedjeljom kada vjernici odlaze na misu na Školjić gdje se nalaze i dvije crkve.
– Ovdje nema pauze i kad gosti traže onda se vozi da se zaradi prije dinar, danas kuna. A vraga nije teško voziti po suncu, osobito ova zadnja dva-tri dana kada nisi moga ni piti ni isti od vrućine, odgovora u svom stilu na pitanje je li teško ove dane i vraća se u prošlost.
– Nekada su ovdje vozila tri čamca, od sedam ujutro od osam navečer. Koje su to gužve bile. Kad bi brod u devet ujutro došao iz Zadra, red bi bio dugačak sve do Doma. Na Školjiću ne bi bilo komada plaže za staviti šugaman, ljudi bi ulazili u more i stavljali ‘rezervacije’. Iako su bile velike gužve, nikada se nitko nije svađa i uvijek se našlo mjesta za sve, prisjetio se barba Šime i opet uzeo vesla u ruke…