Od Gagice do Pere

Zadrani srednje generacije, pa i oni stariji, sjećaju se zasigurno da se jedno od “kultnih” mjesta njihove mladosti zvalo “Kod Gagice”. Bio je to onaj veliki limeni kiosk uz cestu s početka 80-ih godina prošlog stoljeća, na samom zavoju, preko puta današnjeg Yachtinga na Boriku (s time da je Gagica, kojeg više nema na tom mjestu, stariji od Yachtinga!). Na povratku s noćnoga provoda, primjerice iz Punta Skale i drugih diskoteka, mlade bi Zadranke i Zadrani, a ljeti i turisti, u ranim jutarnjim satima, već ogladnjeli od “tulumarenja”, zastali kod Gagice i utažili glad slasnim burekom, raznim sirnicama, pecivom ili ponekim slatkišem. Ta mala noćna oaza, jedini zadarski ugostitelj koji je u vrijeme bivše države radio danonoćno, označavao je na neki način svršetak jedne lude noći jer bi se nakon tog zalogaja, uglavnom s nogu ispred samog objekta, onako već pred zoru, odlazilo kući na počinak.
  Pekarna kod Pere na Branimiru neka je vrsta reminiscencije tog privilegiranog sjećanja na zadarske 80-te jer, usprkos desetljećima koja su prošla od nekadašnjeg limenog Gagice na Boriku, danas u gradu gotovo da i ne postoji, osim Pere, neko mjesto gdje bi putnik namjernik u četiri sata ujutro, ogladnio od plesa, pjesme, ili pak od obične nesanice, navratio na onaj tako privlačni topli zalogaj kojim završava ritual ljetnih užitaka iskonzumiranih tijekom noći.
 Eto, baš zato, pekarna Kod Pere je više od obične pekare, ona je i znak trajanja jedne priče čiji su protagonisti danas “neki novi klinci”, a ne više mi (moja generacija, op.a.) koji smo prije trideset i više godina, noćna ludovanja ‘krunili’ burecima i slatkišima, na onom zavoju koji od Yachtinga vodi prema Uskoku.
 Prije nekoliko dana, nažalost, baš je ovaj naš Pero došao pod udar kritike okolnih stanara kojima smeta buka mladih ljudi koji se, iz istih motiva koji su nas nekada vodili ka Gagici, znaju okupiti pred pekarnom na Branimiru. Paradoksalno, jedna tiha djelatnost pečenja kruha, okrivljena je za buku i galamu!? Ali, Pero se bavi prodajom kruha i peciva, a ne uspostavom javnoga reda i mira, zar ne!? Ipak, ni kriv ni dužan, “visio je Pe(d)ro”.
 Nije li za buku i galamu, ako je već u tome problem, pravi krivac isti onaj koji ne može riješiti vožnju biciklima preko mosta, ili poplavu prosjaka po ulicama? Uostalom, gdje su naši policijski pozornici, koje nitko ne vidi ni noću ni danju kako šeću središtem grada? Čak ni usred turističke sezone. Je li za to kriv pekar Pero?