Skupili se na Perinom ‘Skupu’

Dvanaest predstava u pretplati, koje nam za kazališnu sezonu 2008/09. nudi HKK Zadar, najavila je prva od njih, izvedba komedije dum Marina “Skup”, koja se i duhom i radnjom komada podosta oslanja na kultno djelo hrvatske komediografije uopće, famoznog “Dunda Maroja”

“Stav’te pamet na komediju” poziv je štono ga odmah na početku drame “Skup” Marina Držića publici upućuje Mijo Jurišić, u ulozi Munua, ‘djetića Kamilova’, pripremajući do kraja ispunjen auditorij Hrvatske kazališne kuće na još jednu dum Marinovu iliti ga Vidrinu urnebesnu ‘našijenciju’, dramu o škrtosti koji itekako dobro korespondira i s ovim našim tegobnim vremenom.
Dramu u dobroj mjeri nosi karizmatična osobnost Pere Kvrgića u naslovnoj ulozi, koja kao da je pobjegla Plautu i kasnije uronila u Molliereov mozak, stvorivši arhetipski lik škrtca, kojemu je zlato, munita, penezi, najvažnija stvar na svijetu i ne želi se toga blaga, toga tezora odreći ni kada valja udavati kćer, jer taj tezoro nije i ne smije biti ničija prćija, dota oliti ga miraz.
Znamo da se i sam Držić rodio u brojnoj pučkoj obitelji koja se bavila trgovinom, ali je u 14. stoljeću izgubila plemstvo i baš u Vidrino vrijeme upala i u novčane tegobe. Tim više sam je pisac svjestan koliko novac može značiti njegovim junacima i koliku sigurnost Skupu njegov tezoro može pružati. No, komediograf Držić svjestan je i kako su lakomost i škrtost bitne odrednice ljudskoga karaktera, pa stoga tako lako prihvaća izazov i dohvaća se kroz preradu Plautove komedije “Alularia”, ali, kako tvrdi veliki znalac Držićeva majstorstva dr. Frano Čale, samo okvirno, jer želi žigosati upravo ono što drži bitnom odrednicom i najvećim porokom obogaćene Dubrovačke republike, a to je ta famozna Skupova škrtost.
Naravno, nije “Skup” samo Pero meštar Kvrgić, već je tu i prilično brojan glumački ansambl HNK Split, u kojemu su svojih ‘pet minuta’ ili warholovskih ‘petnaest minuta slave’ u komadu dočekali i Frane Perišin i Zoja Odak, a posebno je svoju ulogu uvjerljivo odigrala Dijana Vidušin kao Gruba, ‘godišnica mlada Dživova’. Za uspjeh predstave u cjelini svakako su zaslužni i scenograf Marin Gozze, koji je na jednostavan ali atraktivan način dočarao Grad, dakle Dubrovnik, kostimografkinja Marija Maca Žarak, redatelj Joško Juvančić, te skladatelj Nenad Šiškov, koji nas je i glazbom vraćao u renesansno doba.
Kako reče redatelj Juvančić, “Držićeva obljetnica samo je povod postavljanju ove vječne komedije o škrtosti kao o jednoj od snažnih ljudskih strasti, koja se tek na površini očituje kao mana ili sitna slabost, a zapravo u sebi sadrži pokretački potencijal za određenje sudbina i života, odrđenje po sebi jednako dobro koliko i loše…”.
Riječju, zadarska publika je s radošću dočekala, a nakon svih onih modernističkih komada suvremenoga teatra i izvedbenih umjetnosti, performansa i instalacija i suvremenog plesa, jedan klasičan komad, koji nas je brzo podsjetio na to što kazalište zapravo jest. Stoga se možemo samo veseliti programskim točkama koje su tek pred nama, od premijere “Staklene menažerije” Tennessee Williamsa do Brešanove “Svečane večere…”, groteskne komedije kao žanra u kojemu najviše uživa domaća publika. Jer, mi volimo – stavit pamet na komediju!