Vesna Parun i nadbiskup Prenđa iznimno su se cijenili

Pjesnik, skladatelj, slikar, muž, otac, a i boem. U tih nekoliko riječi mogao bi se sazdati okvir za jednu zanimljivu i bogatim iskustvom ispunjenu biografiju Đure Pišpeka, rodom iz Globočeca kod Ludbrega, čovjeka koji je, kako sam voli priznati, imao privilegiju biti u blizini Vesne Parun, jedne od najvećih pjesnikinja u povijesti hrvatske poezije, dijeliti s njom riječi, ushite, pokoju pjesmu, smijeh i suzu. I to na samom izmaku njezina ovozemaljskog života, u bolesničkoj sobi negdje u Stubičkim Toplicama. Pišpek je uglazbio dvadesetak njezinih pjesama, a i sam je poetski stvarao na svojoj zavičajnoj kajkavštini kao i u standardnom književnom izričaju. A Vesna je posebno voljela njegove “Oblake” koje joj je ponekad, po njezinoj želji, znao, uz gitaru, zapjevati pored bolesničke postelje.
Na šestu obljetnicu smrti Vesne Parun, koja nas je zauvijek napustila 25. listopada 2010., u razgovoru s Pišpekom prisjećamo se ove velike pjesnikinje, značajne žene čije je ime trajno uklesano u spomen hrvatske kulture. Ovaj razgovor s njezinim prijateljem i obožavateljem koji ju je često posjećivao i pratio na kraju njezina životnoga puta, ujedno je i mali, skromni hommage autorici antologijskih stihova pjesme “Ti koja imaš nevinije ruke”. A ta je pjesma tek kap u moru onoga što Hrvatska baštini od njezina neprocjenjivo bogatog stvaralaštva i, nažalost, iznimno skromnog života koji se ponekad kretao na rubu egzistencijalne podnošljivosti.
Upao joj u bolesničku sobu
* Gospodine Pišpek, kada ste i kako upoznali Vesnu Parun?
– Upoznao sam je nekako stjecajem nepredvidivih okolnosti. Kad sam u novinama pročitao da je pala niz stube na promociji jedne knjige i da je slomila bedrenu kost te završila na zagrebačkoj Traumatologiji, odvažio sam se na taj korak. Vjerujte, da sam tada znao kolika je intelektualna i duhovna veličina te žene, ne bih se usudio prići joj. Kad sam to osjetio, družeći se s njom, uvidio sam kako sam zapravo premali. Dakle, kako i sam pišem pjesme, a nju čitam i obožavam kao pjesnikinju, odvažio sam se pročitavši u novinama članak i rekao si: idem ju posjetiti. Pripremio sam se za susret, pročitao prije toga njezinu knjigu “Tronožac koji hoda”, i razmišljao hoću li i kako prenijeti joj to moje iskreno divljenje. Jer ona je za mene, poput one pjesme, “Muza svih muza.” Našao sam je u jednoj četverokrevetnoj sobi, prišao rekavši: Oprostite, vi ne znate tko sam ja, a ja naravno znam tko ste vi, upao sam ovdje onako kroz dimnjak. Pogledala me, nasmiješila se…
* Znači, položili ste taj prvi ispit intuicije?
– Da, pitala me naravno tko sam, čime se bavim. Rekao sam joj da sam glazbenik, da sviram rog, a ona je na moje zaprepaštenje, baš o tom instrumentu znala jako puno, o glazbi općenito da i ne govorim. Imala je vrlo, vrlo istančan ukus. Ubrzo sam doznao da je imala disleksiju, velike poteškoće u čitanju.
* Uglazbili ste čak dvadesetak njezinih pjesama, davala vam ih je u rukopisu s posvetom i naznakom “Đuri za uglazbljenje”?
– Kad vidim neki dobar tekst koji me prožme, uzmem gitaru i jednostavno pjevam. Prva pjesma koju sam uglazbio uz gitaru bila je od Frana Galovića. Vesna mi je dala jednu svoju knjigu u kojoj je njezina pjesma “Mati čovjekova.” A to je prva njezina pjesma koju sam uglazbio. Snimio sam je doma i donio joj na “volkmenu” da ju presluša preko slušalica. Bila je jako zadovoljna. Ta je pjesma inače posvećena njezinu bratu koji je nestao u ratu. Bio sam jako sretan i rekao: Ako se Vama sviđa to što ja radim, ja ću za Vas svirati i slikati i na grani, to mi je neopisiva čast. Darovala mi je jednu knjigu napisavši posvetu: Mom prijatelju, da gitarom preboli svoj rog. Bila je iznimno duhovita i originalna. Naše prijateljevanje počelo je 2002., prihvatila me je, bio sam vrlo iskren, valjda je vidjela da dolazim otvorena srca, a mnogi su joj dolazili iz nekih sasvim drugih razloga, a ona je to itekako znala prepoznati i osjetiti.
Voljela frigane srdele
* Jeste li se i neformalno družili ili je sve bilo u vezi s poezijom, koja vas je vezala?
– Intenzivno smo prijateljevali tih pet godina. Posjećivao bih je sa svojom suprugom Lidijom, ponekad s grupom prijatelja, s čuvenim Žarkom Dolinarom, bilo je tu rođendanskih proslava… U Stubičkim Toplicama gdje se liječila, znao bih je i izvesti vani, u park, donio bih joj ponekad frigane srdelice, jako ih je voljela. Znala bi me zafrkavati da sam Podravec i da ja ne znam dobro frigati srdele, ali ih je rado jela, znala bi pitati “Pa, dobro gdje su te srdelice”. Bila je rodom sa Zlarina i naravno da je znala uživati u ribi. Ona praktički, iako je imala jednu sestru, nije imala sreću uživati u svojoj rodbini. Prijatelji koji su je posjećivali posljednjih godina njezina života, jako su joj puno značili.
* Za nju se govori i piše da joj je cijeli život bio zapravo jedna tragična sudbina?
– Nažalost, da. Bilo mi je više puta užasno teško, jer je pogotovo te svoje zadnje godine života provela u uvjetima koji nisu primjereni najvećoj hrvatskoj pjesnikinji druge polovice 20. stoljeća. Puno smo razgovarali i telefonom, ti su razgovori znali potrajati i po tri-četiri sata. Žalila se na puno stvari u životu i o njima, naravno, ne bih htio govoriti javno. Nije bila shvaćena, bila je žena, prepametna u odnosu na brojne kvazi velike umove koji joj nisu bili ravni, ali su od društva dobili nezasluženo i neusporedivo više od Vesne. Žao mi je što nisam bio u mogućnosti više joj pomoći. Znao bih joj bespomoćno reći: Gospođo Vesna, ja Vas slušam, ali nažalost ne mogu Vam pomoći jer sam običan, mali, premali čovjek. Ona bi uzvratila: Ako tebi kao prijatelju ne mogu reći da mi je teško, kome ću reći? Ostao bih uvijek zapanjen, iznova shvaćajući da joj treba samo čovjek, prijatelj. Na rastanku, poželio bih joj laku noć, a ona bi naše duge razgovore znala prekinuti uzrečicom: Ajde, bog Pero!
* Što nam možete reći o njezinoj antologijskoj pjesmi “Ti koja imaš nevinije ruke?”
– To je pjesma koja ima jednu tužnu, tragičnu pozadinu. Posvetila ju je svojoj velikoj ljubavi, čovjeku u kojega se smrtno zaljubila još kao 16-godišnjakinja, čovjeka kojega je skrivala u Zagrebu kako ga ne bi odvukli na ratište. Ostala je s njim u drugom stanju, ali on ju je ostavio, a ona je pobacila. Ta ljubav ju je odredila za cijeli život i ona se te ljubavi zapravo nikada nije odrekla. Razmišljala je o suicidu, a ta je pjesma zapravo bila neka vrsta oproštajnog pisma. Prevedena je na brojne jezike, i ona je dio svjetske antologije poezije. Vesna Parun se, mislim, nikada do kraja nije oporavila od te ljubavi.
Ljubav s mladim Sirijcem
* Kasnije se ipak udala…?
– Bila je u braku s jednim bugarskim pjesnikom, živjela je jedno vrijeme kod njega, ali je taj brak prekinut negdje u vrijeme Hrvatskog proljeća kada se vratila i nastavila živjeti bez supruga. Nakon toga naišla je u životu na jednu nesvakidašnju, veliku ljubav. Bio je to Sirijac iz Damaska, po imenu Adnan, došao je u Zagreb na studij medicine. Među njima se razvio neki poseban odnos ljubavi, o njemu je znala pričati kao o svom bratu, ali bili su ljubavnici. Adnan je bio mlađi od nje gotovo 40 godina. Usprkos tome, on ju je obožavao, zajedno su odlazili na utakmice, u sportske kladionce, živjeli u nekoj idili, on joj je bio inspiracija. Svoj zadnji sonet posvetila je Adnanu. S njim je posjetila i Siriju. Pjesmu “Da nema tvojih očiju”, posvetila je upravo njemu, a ja sam sretan što sam je uglazbio.
* Kako je završila njihova ljubav?
– On je postao liječnik, vratio se u Siriju i ipak je tamo zasnovao obitelj, oženio se. Zanimljivo je da je njegova obitelj u Siriji jako zavoljela i cijenila Vesnu Parun. Adnanov otac je također bio afirmirani pjesnik, čak je iz Sirije išla kandidatura Vesne Parun za Nobelovu nagradu.
* A kod nas nije primljena ni u redovno članstvo HAZU-a!?
– Znam da ju je to jako boljelo. Nažalost, plaćala je uvijek cijenu svoje osobnosti, nikome se nije dodvoravala. Ja nju uspoređujem s nepotkupljivim Erazmom Roterdamskim. Bila je uz to i hrabra, osebujna, vidite to recimo po njezinom erotskom pismu koje je tako snažno. Imala je jednostavno, što se kaže, muda, ono što mnogi muškarci nemaju. Konkretno znam da je imala određene nesporazume s akademikom Pavletićem, ali ne bih o tome htio previše pričati. U svakom slučaju, neki su ljudi neke njezine stvari jednostavno prisvajali. Vesna je apsolutno bila zaslužila da bude akademik.
Bez kupanice, telefona, grijanja
* S kime biste Vesnu Parun usporedili u hrvatskoj književnosti?
– Ona je bila ženski Tin Ujević hvatske poezije, a upravo je Tina doista obožavala, dobila je njegovu nagradu za jedan svoj sonet napisan u bolnici Sv. Duh. Kako je teško čitala, ja sam joj znao čitati, čitajući sam i plakao jer sam slušao njezin glas iz tih riječi koje su djelovale božanstveno.
* Kritičari su posebno naglašavali ljepotu i čistoću njezina hrvatskog jezika.
– Njezin rafinirani hrvatski jezik naprosto oduševljava, koristi ga, igra se riječima takvom kreativnom duhovnošću, kao rijetko tko u nas. Upravo je njezin jezik ono što je, recimo, oduševilo moju sestru Katicu koja je bila nastavnica hrvatskog jezika. Kad je čula da se družim s Vesnom, nije mogla vjerovati jer je za nju Vesna bila pojam ljepote našeg jezika. Bila je impresionirana upravo jezičnim načinom pisanja, bogatstvom tih starih hrvatskih riječi.
* Kako ocjenjujete odnos hrvatske države i uopće našeg društva prema toj ženi?
– Vesna je imala nemili kraj, ti uvjeti u kojima je boravila u bolnici, nije imala pristojan stan, živjela je u Dubravi, daleko od tramvaja, bez kupaonice, telefona, bez grijanja. Nerijetko je odlazila u kino da bi se tamo ugrijala. Iz tih uvjeta nastala je i njezina pjesma “Tramvaj broj 11.” Išla je u javno kupatilo kako bi se tamo okupala. Nezamislivo, za ne vjerovati! Njezin je kulturni dignitet nadišao granice Hrvatske, ali u vlastitoj zemlji nije stekla zasluženo poštovanje. Društvo se prema njoj pokazalo nepravednim. Kao pacijentica u bolnici, mnoge pjesme je napisala u bolesničkoj sobi. Ali, imala je jezik kojim je poput biča izgovarala istinu, nikoga nije štedjela, političare ponajmanje, a to je imalo i svoju cijenu koju je Vesna Parun uredno platila.
Velika humanistica i domoljub
* Uglazbili ste i njezin “Povratak golubice vukovarske.” Možete li opisati domoljublje Vesne Parun?
Stihovi Vesne Parun iz pjesme “Crna maslina” su na križu posvećenom hrvatskim braniteljima. Majke tih branitelja zamolile su je da te stihove ustupi za tekst na spomeniku. Vesna je bila veliki humanist. Ako je netko domoljub, onda je ona to istinski živjela kroz svoje pjesme. Ona je bila veliki domoljub i kada je bespoštedno kritizirala negativne stvari oko sebe. Njezina je ideja domoljublja bila sazdana u rečenici: Čovjeka treba voljeti srcem, a domovinu umom.
* Vesna Parun je imala i određene kontakte sa Zadrom? Znate li nešto o tome?
– Ne znam o tome previše detalja, ali sam recimo u knjizi Denisa Derka o njoj pročitao da ju je jako cijenio pokojni zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. I ona je njega iznimno cijenila. U Derkovoj knjizi jedno je cijelo poglavlje o tome gdje Vesna kaže: “mons. Prenđa cijeni svijet ljepote koji stvaram”. Bila je otvorena za sve ideje i svjetonazore. Brat joj je poginuo u partizanima, ona je bila – ako ju uopće možemo nekako idejno definirati – recimo lijevo orijentirana, ali vrlo otvorena prema svima, pa tako i ljudima vjere. Nadbiskup Prenđa je zato imao s njom vrlo lijepu suradnju, gostovala je kao pjesnikinja kod studenata teologije u Zadru. No, nadilazila je duhovno sve razine dnevne politike, bila je veća i viša od svega toga.
* Kako biste u par riječi saželi svoje poznanstvo s Vesnom Parun i sve što Vam je ono donijelo? Što je Vesna za Vas?
– Ona mi je svakodnevna misao, žena prijatelj koja mi je dala u životu pouzdanje da u životu nešto vrijedim, dala mi je svoje povjerenje. Njezinu knjigu “Noć za pakost” stavio sam već prvoga dana na jedno posebno mjesto u stanu gdje mi i dan danas stoji. Upoznavši Vesnu doživio sam život na drugi način, ona je toliko velika, poštena i iskrena, da uz nju ne možete ostati isti kao prije. Ona me je, recimo, inspirirala da počnem slikati. Tek u 63. godini života, nakon što sam nju upoznao, počeo sam slikati. Druženje s njom, učenje života uz nju je neponovljiva privilegija. To mi je jedan od najljepših momenata u životu koji mogu usporediti s iznimnim, rijetkim, velikim i zanosnim osjećajima poput onoga kada mi je kćerkica, kao 9-godišnjakinja, oduševljavala publiku svojim izvedbama na koncertu, svirajući Haydna.

 IMALA NADNARAVNE MOĆI

Jednom prigodom, uvjerio sam se, zapravo zaprepastio, njezinom vidovitošću. A inače sam prije toga čuo da ona pokazuje određene nadnaravne sposobnosti, ali nisam to uopće smatrao nečim ozbiljnim. Znam da se zanimala za istočnjačku misao, čitala kineske autore. Naime, jednom na uskrsni ponedjeljak, ja i supruga išli smo joj u posjet i kupili joj jedno zeleno plastično jaje u kojemu je bio žuti pačić. Čim smo ušli u sobu, rekla nam je: Sanjala sam vas noćas, došli ste kod mene i donijeli mi neko zeleno jaje i žutog piceka unutra. Ja i supruga ostali smo zapanjeni, jer nije bilo nikakve šanse da ona zna što joj mi nosimo u torbi.

 NEUSLIŠANA MOLBA KEMALU MONTENU

Uglazbio sam, između ostalih, i Vesninu pjesmu “Kamene ustaj”, posvećenu razorenom mostarskom mostu, tom tužnom događaju iz ovoga posljednjeg rata. Ona je poslala poruku, zamolbu Kemalu Montenu da ju uglazbi, smatrajući da bi on mogao imati senzibilitet za takav tekst. No, on to nikada nije napravio pa sam ju ja uglazbio. Vesna je bila zadovoljna, a ja ponosan i sretan što sam barem na tako skroman način mogao biti jedan mali suputnik u djeliću njezina osebujnog života.