Mršavi Božić

Dok se ovih dana nervoznim i (ne)promišljenim izjavama izlijeću premijer i prvi hrvatski financijer, sindikati grčevito brane crkavice, poslodavci titraju između dviju strana zabrinuti za svoje menadžerske plaće, a histerično izvikivana štednja lebdi nad još neusuglašenim proračunom za iduću godinu, građani su shvatili da će i onaj jedan period u godini kada bi inače zaboravljali na realnost već dugo praznih džepova, morati široko otvoriti oči, pogledati u svoje bankovne račune i sebi priznati “car je gol”, odnosno Božić je mršav.
A zašto bi debeli, veseli, sjedobradi Božićnjak preko noći trebao postati mršav, nešto manje veseo i s ispuhanim crvenim kaputom preko kojega sada pleše crni, debeli remen pokušavao je premijer Sanader na sve moguće načine objasniti socijalnim partnerima i javnosti koji valjda moraju brzo shvatiti kako Hrvatska nije otok kojega neće preplaviti globalna ekonomska kriza i priznati da je jedan od simbola Božića, djedica s darovima, naglo osiromašio, postao bešćutan i vitak kakav je valjda, u duhu skromnog obiteljskog blagdana oduvijek trebao i biti.
Pa kada se na premijera digla vika kako je u vrijeme kada treba pronaći i povući mudre i efikasne ekonomske, gospodarske poteze, on postao tek kradljivac Božića, povukao se i ponovno pojašnjavao kako to ne znači da neće biti božićnica i darova za djecu, već kako se ukidaju samo tzv. blagdanski, poslovni darovi i reprezentacije u državnoj upravi i jedinicama lokalne samouprave. U sveopćem nabacivanju prijedloga gdje bi se i koliko moglo uštedjeti “srušio se” i prije nego se izgradio i Pelješki most, pa je o tome projektu s puno blažom retorikom i s dozom pristajanja u pomirljivom tonu, premijer ponovno demantirao sam sebe.
Premda u cijeloj priči o neumoljivoj krizi koja se prelijeva i na Hrvatsku i to tolikom brzinom da je sada zaprijetila i onima na visini, treba priznati premijeru Sanaderu kako mu nije lako, no uvijek ostaje logično pitanje, ono koje sada posebno ljuti male ljude. Iako u ukupnoj težini proračuna dvjestotinjak milijuna kuna koliko se prema nekim izračunima trošilo na reprezentacije i darove u državnoj upravi i jedinicama lokalne samouprave, ne predstavlja neku spasonosnu mjeru štednje, to itekako iritira čim se pomisli da je iza nas vrijeme kada je veliki broj građana ionako bio u čvrstom zagrljaju krize, a na svečarskim se stolovima nepromišljeno razbacivalo. Moglo se i prije skromnije i pametnije i korisnije. Već se duže vrijeme i iz crkvenih krugova upozoravalo kako se neodmjerenom kupnjom, neprimjerenim blještavilom i nadmetanjem u skupoći darova potire izvorni duh Božića, no tek sada se, u panici od posljedica ekonomske krize, pozvalo na štednju.
Dojam koji ostaje nakon svega izgovorenog, a posebno nakon teških pregovora između socijalnih partnera oko zaustavljanja rasta plaća za 6 posto što jest “zamrzavanje”, može se sažeti u dominantnu emociju – strah od svega što slijedi, gašenja radnih mjesta, rasta kreditnih kamata, socijalne oluje… Jer ukoliko su se mjere borbe protiv učinaka prisutne ekonomske krize svele na oduzimanje sjaja Božiću i, kako izgleda, ponajviše na zaustavljanju rasta plaća, onda spomenuta emocija itekako dobiva utemeljenje u stvarnosti. Osim toga, prema dosadašnjem iskustvu sve krizne formacije, povjerenstva i savjeti do sada nisu imali posebnog učinka, pa se s pravom postavlja pitanje hoće li tako biti i s najnovije formiranim Savjetom Vlade i GSV-a za praćenje trendova u ekonomije.
I na koncu, u sveopće nametnutoj štednji Božić bi konačno trebao poprimiti svoju iskonsku, više duhovnu, manje potrošačku dimenziju te bi se moglo reći da je premijer Sanader i nehotice vratio, a ne ukrao Božić.