Žalim što nisam uzeo talijansko državljanstvo i igrao za Italiju!

Žao mi je što nisam vratio svoje talijansko državljanstvo koje sam imao i 1965. ostao u Italiji i igrao za talijansku reprezentaciju. Da sam znao da će se ovako ponašati prema meni, imati ovakav odnos prema meni i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, sve do današnjih dana, bio bih ostao u Italiji. Eto, zbog toga mi je žao i to bih promijenio
Pitajte njih zašto su me istjerali. Jer su u četiri godine kad sam ja bio tamo osvojili dva naslova prvaka i tri kupa i sva finala igrali? Bili smo ušli u završnicu europskog kupa, a sad smo ispali. Sad igramo šestorazredni Challenge kup, a to je bacanje novaca. Ja znam razlog, a oni neka ga objasne. Naravno da sam ogorčen zbog toga
Ja i moje tadašnje kolege odmah smo zavoljeli košarku. Košarka mi je bila i ostala i više od igre. Nitko od nas nije počeo igrati zbog novaca. Danas toga ima puno, i zato i je ovako. Mi smo igrali s entuzijazmom i ljubavlju prema tom sportu. Bila nam je prozor u svijet
Giuseppe Pino Giergia, veliki zadarski košarkaš, trener, selektor, sportski direktor, dobitnik brojnih priznanja i nagrada, ove godine dobitnik je i Nagrade Grada Zadra za životno djelo. Tim povodom, Giergia se u razgovoru osvrnuo na važne trenutke u svojoj karijeri. Govori o svojim počecima, uspjesima i završecima, za čime u svojoj karijeri žali, a čega se rado sjeća. Giergia je, u raznim ulogama, nizao uspjehe na košarkaškom nebu Zadra, Europe i svijeta, a kako stoji u knjizi Drage Marića “Od Ravnica do Višnjika”, koja je i posvećena “Velikom Pinu”, “njegove utakmice od košarke su činile svojevrsnu čaroliju, koja je oduševljavala pristalice košarke na svim kontinentima”.
Što predstavlja nagrada koju Vam Grad Zadar dodjeljuje, koliko Vam znači priznanje Vašeg grada?
Priznanje za životno djelo u vlastitom gradu, za cijeli sportski opus koji sam napravio na neki način zaokružuje moje djelovanje u gradu. To je najveća nagrada koju jedan grad može pružiti i to u svakom slučaju jako poštujem.
Zašto ste i kako došli na košarkaški teren? Je li točno da Vas je tamo usmjerio otac Eugen jer ste bili živahan dečko?
Trenirao sam nogomet i kad sam došao kući s treninga, napravio sam škare. Kad se rade škare treba se dočekati na ruke. Ja sam se nezgodno dočekao i slomio ruku. Kako je bio šesti mjesec, vrijeme kada dozrijevaju trešnje, kojih smo u vrtu imali puno, mama i ja smo odlučili izmisliti da sam pao s trešnje. Napukli smo granu i kad je tata došao kući, pokazao smo mu granu i rekao da sam pao dok sam brao trešnje. Međutim, nismo znali da je tata na putu sreo prijatelja koji mu je rekao kako sam zapravo slomio ruku. Na kraju sam dobio batina zbog laži i još mi je zabranio igrati nogomet. Onda je zamolio košarkaškog trenera Maršana da me uzme. Tako sam počeo igrati 1948. godine. To je bio jedan veliki korak. Taj gospodin nas je naučio da volimo taj klub, unio nam entuzijazam i ljubav za klub i taj sport.
Od europskog čuda do europske sprdnje
Objasnite fenomen opće omiljenosti košarkaške igre u Zadru neposredno nakon Drugog svjetskog rata?
Teško je opisati kakav je život bio u porušenom gradu nakon rata. Ali ne bi se reklo da je to bio fenomen. Ljudi u tome griješe, jednostavno zato jer zaboravljaju da smo do tada bili pod Italijom koja je u košarkaškoj organizaciji bila daleko ispred Jugoslavije. Za Nebojšu Popovića kažu da je doajen jugoslavenske košarke, ali zaboravljaju reći da je on igrao u Rijeci koja je isto bila pod Italijom. Kao što se na Đilu igrao hokej s rošulama, a u Jugoslaviji se to nije igralo. Tako da je Zadar bio iznenađenje za svih kad je bio ’45. i ’46. drugoplasirana momčad, odmah poslije Crvene zvezde. Bila je tu jedna stagnacija pedesetih godina kad je Zadar ispao iz Prve lige. A onda je došla moja generacija.
Nitko osim nas nije u nas vjerovao, nitko nas nije gledao osim roditelja, prijatelja i djevojaka. Bili smo sirotinja, igrali smo u tenisicama iz kojih su nam prsti izlijetali pri kočenju. Na kraju smo upornošću dokazali svim nevjernim Tomama i pratili svjetske i europske trendove u košarci. A nagrada nam je bila to što smo putovali, razvijali se kultorolški, upoznavali ljude po svijetu, upoznavali život bez “željezne zavjese”. Šetali smo po europskim muzejima, slušali glazbu Presleya, Sinatre, Ray Charlesa, a u klubu smo se natjecali tko je više knjiga pročitao i tko više stranih jezika govori. Košarka nam je bila prozor u svijet.
Počeo sam igrati za seniore 1954. godine, trener nam je bio Enzo Soviti. Tada nije bilo nijednog igrača ni trenera koji su mogli pokazati određene kretnje kao što su skokšut, leđni dribling, razna dodavanja. Nije postojao igrač ni trener koji je to znao, a pogotovo mi u Jugoslaviji u kojoj su, uz veliku cenzuru, informacije ulazile na kapaljku. Onda sam od tete iz Amerike dobio film o Boston Celticsima s Bobom Cousyem i zamolio kinooperatere u kino Pobjedi da mi ga prikažu. Tad sam prvi put vidio koja tehnička rješenja može čovjek imati i to sam učio i godinama tesao.
1957. smo se vratili u Prvu ligu.
Po čemu je svojedobno košarkaški Zadar bio specifičan u odnosu na Zagreb, Split, Beograd, Ljubljanu… pa i neke inozemne košarkaške centre?
U početku je to bilo zbog toga što smo pripadali košarkaški razvijenijoj Italiji. I Rijeka je imala sjajnu momčad, ali joj zbog politikanstva nisu dali da igra. Znali su koliko je jaka, a za Zadar nisu znali ništa. Mi smo šokirali svijet i od Pepeljuge postali princeza.
Ali ima još nešto. Teško je to reći jer će mi se opet pripisivat da sam prepotentan. Ali da sam ja bio u Zagrebu, možda bi Zagreb bio grad košarke. Moja košarkaška filozofija se temeljila na sasvim dijametralnoj poziciji od zagrebačke i drugih. Dok su oni njegovali šablonu, ja sam šablonu otpisao i dao prednost kreativnosti. Jer šablona je predvidiva, a kreativnost nepredvidiva, kreativnošću se sve riješava situacijski na terenu. Poslije se pokazalo da sam bio u pravu. Situacijska metoda je majka svih metoda. U koleraciji sa selekcijom i trenažnim procesom.
Odredite poziciju Zadra u svjetlu mnoštva trofeja u nekih 10-11 godina na košarkaškoj karti bivše Jugoslavije koja je, nedvojbeno, jedno vrijeme imala najjaču klupsku ligu u Europi.
Zadar bismo u desetljeću od 1965. do 1975. mogli smjestiti u europsko čudo. U tom periodu Zadar je pet puta bio prvak Jugoslavije, jednom osvojio Kup Jugoslavije, a četiri puta bio u final fouru Europske lige prvaka. U tom periodu Jugoslavija je prvak i viceprvak svijeta. Nije svejedno biti prvak zemlje koja je u svijetu zadnja rupa na svirali i prvak koje druge zemlje.
U Zadru su do jednog sve bili domicilni igrači, ponikli u našem klubu. Drugi su hodočastili nama u Zadar da vide što mi to ovdje radimo i kakvo je to čudo. Rekli smo im da je naša košarkaška filozofija drugačija od drugih, kao i trenažni proces. Iznjedrila se plejada vrhunskih igrača. Bili smo drugi, treći na svijetu, danas smo četrnaesti. Od europskog čuda postali smo europska sprdnja.
“Svaka mi šuša lekcije drži”
Koliko uopće pratite današnja zbivanja u klubu i košarci uopće?
Danas je košarka kod nas pala na niske grane. Mi smo bili siromašni, igrali iskreno, s entuzijazmom. Luđački smo vjerovali u uspjeh tog sporta. Bio je za nas spektakularan sport koji je plijenio pokretom, dinamikom… i tako je Zadar postao grad košarke. Nismo imali uvjete ni infrastrukturu ni približno kakvu imamo danas. Sad imamo fantastične uvjete, infrastrukturu koju rijetko tko u Europi ima. Ali očito je danas košarka u rukama pogrešnih ljudi. Rezultati to potvrđuju. Skoro dvadeset godina nismo bili na svjetskom prvenstvu. Od vrha Europe i svijeta danas smo na repu. Kako u Zadru, tako u cijeloj Hrvatskoj. Žalosti me to jako jer sam toliko znoja, truda, ljubavi, entuzijazma unio u taj sport, cijeli svoj život, a zajedno s kolegama pisao najljepše stranice povijesti tog sporta. A danas mi svaka šuša drži lekcije.
Po Vašem iskustvu, koliko i na koji način u razvoju igrača do, kako Vi kažete, stupnja majstorstva ili velemajstorstva sudjeluje trener, a koliko drugi čimbenici?
Mi smo stvorili kriterije i parametre na temelju kojih ćemo se ponašati i znati tko je tko i što je što. Koliko slikara ima na svijetu, ali ne vrijedi svaka slika 50 ili 100 milijuna dolara. Kad imate plemeniti materijal, uz dobru obradu stvaraju se velemajstori. Mi smo ih iznjedrili puno. Važna je košarkaška filozofija, vrhunski trenažni proces i selekcija. Neki koji misle da sve znaju, misle da mogu i od vješalice napraviti velemajstora.
Kad trener nauči igrača sve košarkaške tajne, igrač je na terenu bog otac. On je glavni, a ne trener. Igrač na terenu je onaj koji rješava probleme, a trener mu mora biti pravi učitelj. Mi danas imamo hiperprodukciju igrača, ali to su polufabrikati. U Zadru ima mnoštvo timova: KK Zadar, Borik, Voštarnica, Jazine, Kampo Kaštelo, Pet bunara, ABC, možda i TBC i koleru. A najveća je bolest kad si ćorav pokraj zdravih očiju.
Kažete da danas imamo odlične uvjete i infrastrukturu. Znate li zašto je Zadar tako dugo čekao adekvatnu dvoranu? Kako Vi doživljavate Višnjik u odnosu na slavne Jazine?
To nije slučajno. Prozivali su nas fašistima, talijanašima, kleronacionalistima, mi smo bili rušitelji Jugoslavije. Kad su svi gradili dvorane, mi nismo mogli. To je politička dimenzija sporta. Ja sam emotivno jako vezan za Jazine. Tamo su se izrodili vanserijski igrači. Zadar kao grad košarke je trebao dobiti dvoranu, svi su je dobili osim nas. Zato sam se borio za Višnjik. I umjesto da sad košarka procvate i da opet budemo lideri, i momčadski i reprezentativno, nas koji smo pisali povijest košarke, čak i svjetsku, nas su potjerali.
Jeste li od trenutka kad ste smijenjeni do danas dobili argumentirano obrazloženje zašto se to dogodilo? Javnosti je nekako potiho predočen samo jedan razlog – godine života…
Ranije sam bio mlad, a sam sad star. Pitajte njih zašto su me istjerali. Jer su u četiri godine kad sam ja bio tamo osvojili dva naslova prvaka, tri kupa i sva finala igrali? Bili smo ušli u završnicu europskog kupa, a sad smo ispali. Sad igramo šestorazredni Challenge kup, a to je bacanje novca. Ja znam razlog, a oni neka ga objasne. Naravno da sam ogorčen zbog toga. Ali pitajte Upravni odbor KK Zadra zašto su me istjerali. Možda jesu razlog godine, to što sam za svoje godine prelijep. Možda je to razlog.
Zarobljenik košarke
Jeste li, gledajući s ove vremenske distance, u svojoj karijeri Vi u nečemu pogriješili? Jeste li zbog nečeg požalili?
Jesam. 1965. godine potpisao sam profesionalni četverogodišnji ugovor za klub Oransoda Cantu u Italiji. Nikad mi nije KKS Jugoslavije dao dozvolu da igram za inozemni klub. Samo meni. Morao si imati istupnicu. A ja sam do tada igrao iz ljubavi i zadovoljstva, bez ikakve kompenzacije. Pružila mi se prilika da zaradim, ali bio sam lajav. Rekao sam da je to robovlasnički odnos igrač-klub, isto kao i igrač-reprezentacija. Ako bi odbio igrati za reprezentaciju, dobio bi dvije godine suspenzije. Nije ih bilo briga imaš li tenisice, što obući ili jesti. Prihvaćala se samo potvrda o bolesti od liječnika.
Ostao sam u Italiji šest mjeseci i morao sam se vratiti zbog toga što nisam imao dozvolu. Talijani su mi tada nudili da uzmem njihovo državljanstvo i ostanem. Žao mi je što nisam vratio svoje talijansko državljanstvo koje sam imao i tada ostao u Italiji i igrao za talijansku reprezentaciju. Da sam znao da će se ovako ponašati prema meni, imati ovakav odnos prema meni i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, sve do današnjih dana, bio bih ostao tamo. Eto, zbog toga mi je žao i to bih promijenio. Tako ne bi imali problema sa mnom, ni oni s njima.
Nisam u životu dobio novčanu nagradu, ni dinara, ni lipe. To nije slučajno. A igrao sam badava 22 sezone za Zadar. Od 1954. do 1976. badava! Kad sam od ’68. i ’70. dolazio spašavati KK Zadar, niti benzin mi nisu plaćali.
Uvijek sam imao veliko breme zbog imena Giuseppe. Ali tako sam nazvan u to vrijeme i zašto bih to mijenjao? Otac mi je bio četiri godine u zatvoru, bio sam dijete državnog neprijatelja. U školi su me zbog toga ogovarali. 1945. nisam ni hrvatski govorio, kao ni mnogi što su u Zadru rođeni. Nas su proglasili retardiranima zbog toga. Privatno sam ga učio i zarekao se da ću govoriti bolje od svih Hrvata. A sad govorim bolje od 99 posto njih. Kroz cijeli život sam čuo razne budalaštine o sebi. I to bez argumenata. Nema etikete koju mi nisu zalijepili.
Treba s tim rasti i ostati stabilan u svemu tome.
Bog mi je dao dar za košarku i dovoljno kvalitete sive mase da se mogu nositi sa životom.
A koje Vam je bilo najljepše razdoblje u cijeloj karijeri?
Sigurno je bilo najljepše onih deset godina velikih uspjeha Zadra i reprezentacije. Sigurno je to bilo najplodonosnije razdoblje u mom životu. Isto tako sam izuzetno ponosan što sam bio kapetan Europske reprezentacije. I nije me tamo postavila neka mjesna zajednica, nego moj kvalitet.
Što je za Vas košarka bila kad ste počeli, a što Vam je danas? Je li kroz rad košarka iz igre prerasla u posao ili ste ju uvijek doživljavali kao igru?
Ja i moje tadašnje kolege odmah smo zavoljeli košarku. Košarka mi je bila i ostala i više od igre. Nitko od nas nije počeo igrati zbog novaca. Danas toga ima puno, i zato i je ovako. Mi smo igrali s entuzijazmom i ljubavlju prema tom sportu. Košarka mi je dala velike satisfakcije, proputovao sam cijeli svijet. Širom mi je otvorila svjetske horizonte, stekao sam puno prijatelja posvuda.
Ostao sam zarobljenik tog sporta do današnjih dana.

“Utjehu nalazim u Kreši”

Je li točno da u Zadru još nije “na snazi” argumentirana, objektivna, vjerodostojna klupska, a time i najvećim dijelom košarkaška povijest kad je riječ o svemu što su za klub i za košarku učinili pojedinci?
Pa ima tu puno detalja koje bi trebalo precizno, na dugo i široko objasniti da bi se to potvrdilo. Ali evo nekih. Naprimjer, sami počeci. Datum početka košarke u Zadru je 1929. godina. Počelo se igrati puno ranije, ali povijest ne priznaje usmenu predaju, nego samo pisani dokument.
Jedan primjer kako ljudi zaboravljaju neke činjenice jest kad je ’53. godine grupa igrača ostala u Beču, a Zadar je ispao iz Prve lige. Nazivali su ih izdajicama, neprijateljima, zato što su otišli. I to je razlog zašto se njihova imena nisu nikad spominjala, nekorektno su izbrisana iz povijesti.
Ima raznih knjiga koje su ljudi pisali. U povijesti košarke Crvena zvezda je od ’45. do ’55. bila prvak Jugoslavije. To je činjenica. Zato je doajen jugoslavenske povijesti Nebojša Popović. Bili su najpametniji, sve su znali. U redu, i bili su prvaci deset godina. Ali zato što je tamo bila koncentracija kvalitete. Svi najbolji igrači su bili u Crvenoj zvezdi. Među njima i jedan zadarski igrač. Taj ruski, politički model onda prestaje. Od ’55. do ’90. kad se zajednička država raspadala, dakle u tih 35 godina, s takvom logistikom, Crvena zvezda je osvojila jedan jedini naslov prvaka. A mi, u onom slavnom desetljeću šest trofeja!
Pa ni Cibona ne bi bez Krešimira Ćosića bila ništa osvojila.
Kad vidim kako se brojni danas prema meni ponašaju, utjehu nalazim u svom pokojnom prijatelju Krešimiru Ćosiću koji je također istjeran kao zadnje smeće iz Zadra. Zašto je to tako, ne znam. Sad se svi s njim hvale post mortem. A pitanje je što su za njega napravili za života. Ja sam napravio puno toga. Kad smo Krešo i ja igrali zajedno, bili smo razarači.

Kako protiv prebogatih europskih klubova?

U jednom razdoblju Vašeg direktorskog mandata u klub je došlo puno igrača sa strane? Zar doista tad nije bilo dobrih, a po cijeni prihvatljivih igrača iz Zadra ili Hrvatske? Navedite neke primjere.
Bilo je dobrih igrača u Zadru, ali najkvalitetniji igrači su s dvadeset godina odlazili vani. I onda smo tu prazninu morali popuniti. Dolazili su nam onda strani igrači koji su manje koštali nego oni koji su odlazili. To je čista logika. Popović, Banić su otišli. Na primjer, Popović je vani mogao zaraditi pola milijuna eura i više, a mi smo ovdje imali igrače za 150, 200 tisuća eura. Osim toga, u Ligi prvaka ima momčadi koje godišnje troše 20, 30 milijuna eura. Kako se nositi s tim momčadima koje vam pokupe sve najbolje igrače, a ti se moraš krpati s ostacima ostataka? Čak u moje vrijeme je Real Madrid, koji je pojam, igrao protiv nas, a u prvoj petorci je bilo četiri Amerikanca i jedan Argentinac. A mi svi rođeni kod Relje i oko Relje. Oni su tada primali milijune, a nama je bila velika nagrada da vidimo Madrid, njegove znamenitosti i poslije treninga popijemo čaj s limunom. Oni su bili genijalci, a nas su gledali kao sirotinju. Ali znali smo igrati košarku i time smo stekli poštovanje.

Svi su dali svoj obol za Zadar

Koji su ljudi najzaslužniji što se košarka u Zadru prometnula u nešto više od igre?
Najzaslužniji je sigurno gospodin Izidor Maršan, bio je istovremeno i igrač i trener i utemeljio je modernu zadarsku košarku. Trenirao je pionire, juniore i seniore do 1953. godine.
Zatim 1954. na okupu nas je držao Enzo Soviti. Dolazili su nas stranci učiti. Reprezentaciju je trenirao Robert Busnel, koji je jedan od zaslužnih ljudi u košarci, jedan od osnovača FIBE.
Najzaslužniji su ljudi koji su prvi igrali, iako nisu bili na našoj razini. Ali košarka je tada u Jugoslaviji bila tek u povojima.
Kasnije u moje vrijeme puno su napravili brojni kvalitetni igrači: Franko Jurišić, Vele Čubrić, Mario Perica, Cico Troskot, Đorđo Zdrilić, Mario Sterle, Đani Sterle, Jerko Guštin, Marko Starčević, Goran Brajković, Bruno Marcelić, Miljenko Valčić, Skroče, Perinčić, Radivoj Korač, Ivo Daneu, Slavić, Kičanović, Kukoč, Rađa, Dražen Petrović, Petar Popović, Matulović, Vranković, Komazec, Bakljić, Šarlija i naravno Krešimir Ćosić i moja malenkost… Ima ih jako puno i svi su dali svoj obol. Sigurno sam nekog zaboravio, neka se ne ljute.