Na tragu istinske poezije

Zbirku su predstavili recenzenti mr. Goran Bujić, novinar i prof. dr. Ute Karlavaris Bremer. Stihove je čitala glumica Gabrijela Meštrović-Maštruko

U Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar u ponedjeljak navečer je priređeno predstavljanje zbirke pjesama Franka Sorića “Gedichte”. Zbirku su predstavili recenzenti mr. Goran Bujić, književni kritičar, kolumnist, pisac i urednik – novinar i prof. dr. Ute Karlavaris Bremer. Stihove je čitala glumica Gabrijela Meštrović-Maštruko. Ovo je druga Sorićeva zbirca, objavljena kod istog izdavača, koji mu je objavio i pjesnički prvijenac “Anđeo odjeven u plavo”.
U svojoj recenziji Goran Bujić, među ostalim, piše: “Franko Sorić i dalje piše. Stoga nije trebalo proći previše vremena, a Udruga 3 000 godina za dar tiskala mu je i drugu knjigu pjesama, jednostavna i nepretenciozna naslova – “Pjesme”. Kako je u knjizi i prijevod svih uvrštenih uradaka na njemački jezik, ona nosi i sunaslov “Gedichte”, a što je prevoditeljski posao za koji je zaslužna Ute Karlavaris-Bremer, skupa s Frankom.
Sorić ne pripada niti jednoj zadarskoj književnoj skupini, napose onoj pjesničkoj. Nije ni čakavac Meštrić, Maričić Kukljičanin, Piasevoli…), niti je nastavljač tradicije onih sada već starijih (Despot, Bilosnić, Mandžo, Govorčin, Miholčević, pa i Paleka, Herenda…), a niti mlađih (Mojić, Šare, Mlađen…). Po kvalitetu nekako je najbliži intelektualističkoj poetskoj provenijenciji, diskursu kakav njeguju dvije naše lijepe Helene, Roguljić i Peričić, a opet, drugačiji je i od modernista i post-modernista kakve možemo naći u zborniku ‘Tri’, u kojem svoju poeziju objavljuju zadarski studenti, posebice članovi Književnog kluba Sveučilišta u Zadru.
Jest, nije lako čitati poeziju Franka Sorića, nije to pop ni camp, to je ispovijed ranjene duše, u najboljoj tradiciji europske intelektualističke lirike, koja pokušava razgolititi autora i svijet u kojemu on traži svaki mogući trag Smisla u okružju mučnine i apsurda. Već samo to ima svoju specifičnu težinu i već je to dostatno da ovakovu poeziju treba cijeniti, štititi i – poštovati, zaključuje Bujić.