Obitelj antinarodnih elemenata

Slika korisnika admin
ZAŠTO SEKA I JA IMAMO SVOJE SOBE, A TATA I MAMA ZAJEDNIČKU?

Veliki broj reklama su ordinarne gluposti, ali posebno su iritantne one u kojima sudjeluju djeca. To su uvijek neki simpatični, elokventni nestašci, koji se malo zafrkavaju sa svojim mladolikim i strpljivim roditeljima koji toleriraju njihove nepodopštine i sve je to, u najmanju ruku, ljigavo. Među svim tim reklamama posebno su odvratne one za jednu svjetski poznatu vrstu čokolade, koju sam strogo zabranio ukućanima, a ako mi je netko donese na poklon, onda je bacim u smeće. Nije ona toliko loša, koliko mi se gadi konzumirati nešto što se tako reklamira.

Dakle, imamo jedan, već spomenuti umjetni i iritantni, dječji glasić koji sebi postavlja duboka egzistencijalna pitanja tipa -„zašto seka i ja imamo svako svoju sobu, dok mama i tata imaju zajedničku?" To je možda zgodno pitanje u nekoj zemlji blagostanja gdje ljudi žive dobro, sretni su i jedina im je briga na koji će dio zemaljske kugle otići na ljetovanje, ali u ovoj našoj, to baš i nije tema za razgovor. Ipak, ja ću tom djetetu odgovoriti, pojasniti i riješiti teške misli koje ga more.

Ako uzmemo u obzir da on i njegova sestra imaju manje od šest godina, roditelji onda imaju negdje između 30 i 35 jer računamo da su ipak pozavršavali neke škole. Ako on i njegova sestra imaju svaki svoju sobu, roditelji svoju, a sigurno je tu i dnevni boravak s kuhinjom, onda ispada da se radi u najmanju ruku o četverosobnom stanu od otprilike 90 kvadrata, a onda se postavlja pitanje - otkuda im novca za sve to. Poštenim radom, čak i da su imali debelo natprosječno velike plaće, ne bi mogli kupiti ni garsonijeru, čak i da nisu trošili na to dvoje djece i na sebe. Ispada da su im to onda dali njihovi roditelji. A odakle roditeljima? Jer, ako imaju između 55 i 60 godina, to znači da su zarađivali, ili u vrijeme komunističkog terora, ili u vrijeme Domovinskog rata i poslijeratne obnove, kada svakom pravom Hrvatu nije bilo do vlastitog bogaćenja, već isključivo do općeg interesa i prosperiteta. Dakle, kako god okreneš i obrneš, radi se o jednoj sumnjivoj obitelji, da ne kažem, antinarodnim elementima, ili nešto gore.

ZAGRIJTE SVOJA SRCA PRIČOM O DJEVOJČICI

Među blagdanskim reklamama ovih se dana našla se i jedna za sasvim malu djecu, koja se prigodno emitira na RTL-u u zgodnom terminu oko 23 sata navečer, između dvije epizode Simpsona, dakle, kada nema teorije da mala djeca gledaju televiziju. Radi se o reklami za slikovnicu „Djevojčica sa šibicama" koja bi, kako kažu, trebala uljepšati praznične dane našoj dječici. A o čemu se radi u toj bajci koja će „uljepšati djeci blagdane"? Dakle... Mala siromašna djevojčica prodaje šibice jer joj je to naredio strogi i zločesti otac. Nije se smjela vratiti kući, dok ne proda jer bi dobila batine. Pokušala se ugrijati posljednjim šibicama koje je imala, pa ih je palila dok nije, zbog hladnoće, umrla na smrznutom pločniku. To bi ukratko bilo to, a još bi bilo zanimljivo napomenuti da se radnja prigodno odigrava u novogodišnjoj noći. Sve je dakle tu. Blagdani, hladnoća, glad, bijeda, socijalno dno, okrutni otac, bezdušni prolaznici. Jako me zanima kako to ovi s televizije misle da možemo „zagrijati svoja srca", osim ako ne misle da smo toliko bezdušni da nas vesele takve stvari.

NEVERENDING STORY

Svake godine ista priča. Te nemojte, to je opasno, dogodilo se to i to... Ali petarde se i dalje prodaju. Nikada neću shvatiti nikoga koji ima više od deset godina, a da uživa u toj poganoj zabavi. Koliko mora biti glup čovjek koji u društvu vlastitog, jako maloljetnog djeteta izađe pred kuću i baca petarde? Koliko moraju biti glupi roditelji koji daju djeci novac za kupovinu petardi? Ako niste vidjeli na televiziji, ja ću vam reći što se dogodilo. Dječak iz Ljubljane je ostao bez obje šake jer se igrao petardama. I umjesto da se ta vijest stavlja svaki dan desetak puta na televiziju, to se elegantno preskače. A nije mi jasno. Kažnjavaju se ljudi za nebitne stvari, kojima štete samo sebi samima, a ovo divljanje po ulicama, pri čemu se i druge ljude dovodi u opasnost, se tolerira. Valjda je to normalno, a ja sam poludio.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno