Ivan Leo Lemo: Od honorara za predstavu pokrit ću krov kuće

Ljudi koji se bave umjetnošću trebali bi biti spremni raditi besplatno. Znam da ovo sad zvuči utopistički. No, dobro kazalište, dobra predstava, ipak, ne ovisi o novcu. Bilo koja duhovna aktivnost, a to kazalište jest, podrazumjeva i spremnost na pokušaj askeze
Za otprilike mjesec dana premijerno će biti izveden drugi dio Stoše od Foše, pod naslovom “Od Foše do Atlantide”.
Glumačku ekipu predvodi redatelj Ivan Leo lemo, koji je na tu sjedalicu u nastavku Stošine priče preuzeo od Dražena Ferenčine. Za scenografiju je zadužena Vesna Režić, za kostime Marija Šarić Ban, a za glazbu Nebojša Lakić.
– Dražen Ferenčina je trebao režirati i ovu predstavu, ali nije uspio uskladiti termine, pa sam ja uskočio. Čast mi je biti rezerva dragom kolegi Ferenčini.
Pučko-politički spektakl
Jeste li imali dvojbi oko preuzimanja redateljske palice?
– Ne, naime, gradim kućicu na selu, pa mi je honorar potreban za krov. Riječ je o maloj napuštenoj kućici u selu Viskoka na vrletima Zagore, bivšoj štali za krave moje pokojne bake. U tu se kućicu planiram povlačiti i pisati.
Ovo je svojevrsni nastavak Stoše od Foše, iako je riječ o malo drugačijem tekstu. U kojoj ste fazi?
– Radimo pučko-politički spektakl s pleh glazbom i kurvama. Dva tjedna smo imali čitačke probe i danas (jučer, pr. a.) smo krenuli s probama na pozornici. To mi je najteže i najdraže, dignut se sa čitaćih proba i krenuti u mizanscen, trenutak kada riječ postaje slika. Zahvaljujući divnim glumcima taj je led probijen (smijeh).
O čemu je zapravo ovdje riječ?
– Predstava nosi naslov “Od Foše do Atlantide”. A siže teksta je, što se dogodilo pet minuta prije smaka svijeta na otoku Ravi, centru svita.
Radili smo neke sitne preinake u tekstu, malo smo oduzeli, dodali, ali u globalu je sve ostalo isto. Zapravo, parlamentarne izbore sam maknuo iz teksta. Moj politički stav prema politici je ignorancija i rado ga preporučam vašim čitateljima. Nema “politike”, to su pojedinci s bolešću ega, a društvo je samo zbroj svih nas. I jedino sebe i možemo promijeniti. Sve drugo je samo svađanje, nepovjerenje i uporna ogorčenost.
Također se trudim provući ovu dramu malo više kroz pop kulturu, kroz aktualne asocijacije, a ono što sam potencirao u predstavi je sukob vjere i požude. Jedno isključuje drugo, a u ovoj predstavi dolazi do trenja između ta dva čovjekova pola.
Živimo u materijalističkoj i hedonističkoj pseudocivilizaciji, što naša predstava na neki način prikazuje. Kraj svijeta je kraj savjesti.
Ali predstava nije katastrofična, jer se uvijek trudim  ponuditi optimizam i vrlinu. Ne volim dodatno plašiti preplašeni narod.
Osjećaj identiteta
“Stoše od Foše” je polučila velik uspjeh, očekujete li da će ovaj nastavak biti jednako uspješan?
– Ova predstava je jako drugačija. Mislim da će ljudima biti interesantno pogledati jednu žanrovski drugačiju predstavu. Stoše od Foše je vrhunska predstava, kao Mala Floramy u Splitu, daje ljudima osjećaj identiteta i prenosi dobro raspoloženje. To nije lako postići.
U našoj predstavi je 16 ljudi, zato sam je nazvao pučko – politički spektakl. Iako to nije rekord zadarskog HNK. U Pričama iz 1001 noći koje sam radio prije pet godina bilo je 17 ljudi, sad je jedan glumac manje zbog recesije (smijeh).
Kad smo kod recesije, kako biste ocijenili trenutačno stanje kazališta?
– Ljudi koji se bave umjetnošću trebali bi biti spremni raditi besplatno. Znam da ovo sad zvuči utopistički. No, dobro kazalište, dobra predstava, ipak, ne ovisi o novcu. Bilo koja duhovna aktivnost, a to kazalište jest, podrazumjeva i spremnost na pokušaj askeze. Ovo često prešutim producentima dok se cjenkam za honorar, ali u to vjerujem. (smijeh) Ima nešto lijepo u ovim tubulentnim vremenima, evo, ušli smo i u godinu zmaja po kineskom horoskopu, što mene kao zmaja dodatno inspirira. Naime, koliko god ljudi sve više padaju u licemjerje i svađu, toliko se i veliki broj ljudi budi te okreće prirodi, jednostavnosti, snošljivosti, poniznosti i Bogu. Onima koji se hrane našim strahovima, trebamo prestati davati hranu.